Iako se o pitanju mentalnoga zdravlja posljednjih godina sve češće razgovara, oko ove teme još uvijek postoji stigma. U svijetu u kojem na društvenim mrežama sve mora izgledati savršeno ljudi nerijetko skrivaju dublje probleme, kako zbog toga da ne bi ispali ‘nesavršeni’, tako i zbog straha da ih se ne bi proglasilo ‘čudnima’, ili nešto gore od toga. Ova stigma među vjernicima nosi još jednu nijansu, a ta je da se nerijetko smatra kako osoba koja pati od, primjerice, depresije jednostavno nema dovoljno povjerenja u Boga. Kad bi takva osoba imala više vjere, smatraju neki, ne bi imala nikakvih poteškoća na polju mentalnoga zdravlja. To, dakako, nije točno, a naš sugovornik, teolog i psiholog p. Mijo Nikić, objasnio je zašto.

Pater Mijo već dugi niz godina pomaže osobama koje imaju psihičkih i(li) duhovnih poteškoća te sam priznaje kako je važno, a ponekad i zahtjevno, precizno odvagnuti kakva je pomoć osobi potrebna. Osim o mentalnome zdravlju, pričali smo i o važnosti emocija za vjeru, stvaranju slike o Boge, kao i o društvenim stresorima koje posljednjih godina čine da sve više ljudi traži njegovu pomoć.

– Što najčešće izaziva psihičke ili duhovne tegobe kod ljudi danas, s kakvim Vam se problemima ljudi najčešće obraćaju i kako im najbolje pomoći?

Što se tiče psihičkih tegoba česti su panični napadaji straha. Iznenada, bez nekog vidljivog povoda, ljudi osjećaju strah da će se nešto loše dogoditi , da će umrijeti, da će poludjeti. Neki imaju noćne more, snove koje ih proganjaju – tu se radi o potisnutim psihotraumama doživljenim nekada u prošlosti, ali duboko potisnutim, slikovito rečeno zamrznutim, koje se znaju same od sebe ili u stresnim situacijama aktivirati i približiti svijesti. One uzrokuju veliki strah da će se nešto loše dogoditi. U takvim slučajevima je prva pomoć ljudima potaknuti ih da uključe razum i da razlikuju trenutni subjektivni doživljaj od objektivne stvarnosti. Objektivna stvarnost glasi: nema neprijatelja, nema povoda za strah koji osjećamo nego je on odjek strahova i trauma iz prošlosti. Kada to dođe u svijest već je moguće smiriti emocije i psihu jer su um, emocije i tijelo u komunikaciji. Ako um šalje informaciju da „nema opasnosti“, onda to djeluje na emocije i polako smiruje strah pa vrlo često nestaju i tjelesni simptomi.

Od psihičkih poteškoća tu su još opsesivno kompulzivna neuroza, prisilne misli koje mogu biti čak i svetogrdnog sadržaja i javljati se u najsvetijim trenucima. Tu je pomoć objasniti osobi da se ne treba osjećati krivom za te misli jer za ono što nije slobodno izabrano nema odgovornosti pred Bogom, bez obzira kakav je sadržaj tih misli. Takve misli su također rezultat potisnutih sadržaja: potisnuta srdžba, bijes ili potisnuta seksualnost znaju uzrokovati takve prisilne misli.

Što se tiče duhovnih problema već sam spomenuo opsesivno kompulzivnu neurozu koja može imati religiozni sadržaj. Ali ako je to psihički problem, a najčešće jest, onda to spada u razinu psihopatologije, odnosno poremećaja ličnosti – opsesivno kompulzivni neurotski poremećaj koji treba liječiti više psihoterapijski negoli duhovno. Primjerice, ljudi koji su skloni tome ispovijedat će se možda i nekoliko puta dnevno kako bi uklonili krivnju zbog prisilnih misli, ali neće riješiti svoj problem jer on nije izvorno duhovne naravi, nego psihološke ili psihičke. U takvim slučajevima treba potražiti psihološku, a nekada i psihijatrijsku pomoć da se psiha smiri, a onda će se steći veći mir na duhovnom području.

– Koji suvremeni fenomeni pogoršavaju mentalno i duhovno zdravlje ljudi?

Ono što utječe na poremećaje je moderni ubrzani način života u kojem treba uvijek biti dorastao situaciji, a to nije uvijek lako, kao i brza izmjena sadržaja i informacija preko društvenih mreža. Ljudi olako nasjedaju na vijesti koje mogu biti zastrašujuće, a koje je netko izmislio i pustio u optjecaj s namjerom da plaši druge ili radi osobnih interesa. Prva pomoć koja je dovoljna da udaljimo od sebe strahove uzrokovane takvim informacijama je da provjeravamo njihove izvore. Osim toga, bitno je i da sami ne sudjelujemo u širenju vijesti u čiju istinitost nismo sigurni. To što smo ih primili od nekoga nije dovoljan razlog da ih dalje širimo, posebno ako su zastrašujuće.

Ovdje valja istaknuti da je temeljna poruka evanđelja “Ne bojte se“. To je utjeha vjere koja nam je silno važna kad smo preplašeni bilo zbog objektivne situacije ili zbog subjektivnog doživljaja straha. U tome nam pomaže svijest da “Bog u svojim rukama drži našu sudbinu”, ili što Isus kaže “Ne bojte se, ja sam s vama”. Tko je uvjeren u tu istinu lakše podnosi i lakše izađe na kraj i s onim nevoljama koje su objektivne. Ključno je znati da postoji svemoćna sila koja me voli, koja je uza me, i to baš onda kad mi je najteže.

– Jedna od velikih trauma koje smo kao društvo prije nekoliko godina proživjeli je pandemija koronavirusa. Iako je to vrijeme iza nas, čini mi se da nisu sve rane iz toga razdoblja zacijelile. Koliko će se one još zadržavati s nama?

Zadržavat će se još godinama. Psihotrauma je zastrašujući doživljaj koji smo imali. On čak ne mora biti objektivan, ali ako smo ga mi percipirali kao takvoga, on će djelovati u nama. Strah i tjeskoba koje smo proživljavali u vrijeme pandemije Covida 19 ostali su duboko potisnutima i tamo mogu godinama mirovati te se kasnije rasteretiti, ali ipak velikim dijelom smo rasterećenje doživjeli dok smo sve to proživljavali.

Stresu su pogodovale i neprovjerene informacije ili, s druge strane, pretjerane mjere za koje se u trenutku kada su donošene smatralo da su potrebne. Neki ljudi su skloni vjerovati da je iza svega bilo i skrivenih motiva no to izaziva dodatni strah potaknut bojazni da drugi manipuliraju s nama. Dobro je da se oslobodimo toga straha jer ćemo tako imati manje štetnih posljedica. Dakle, potrebno je da razumijemo one koji su uvodili mjere jer je postojala nepoznata bolest koja je bila izazov i za medicinu, pa se moglo pretjerati u nekim mjerama. Kad to tako doživimo to će iskustvo biti manje traumatično za nas.

– Ipak, to je bila samo jedna u nizu trauma s kojima se brojni ljudi susreću. Mnogi ne znaju kako sami izaći na kraj sa svim opterećenjima, ali se ne odlučuju potražiti psihološku pomoć jer to sa sobom nosi stigmu. Kako se boriti protiv te stigme, posebno u našim vjerničkim krugovima?

Poznata je stigma da kada netko ide na razgovor kod psihologa, ili na psihoterapiju, ili “još gore” ako ide psihijatru, da je već obilježen kao duševni bolesnik, međutim to je krivo. Normalno je imati poteškoća pa i onih psihičke naravi, biti ponekad i depresivan, u strahu, tjeskobi, to je sastavni dio života. Za Isusa piše da su ga spopali „užas i tjeskoba“ kad je bio u Getsemaniju. To je prirodna reakcija kad se nađemo pred zastrašujućom ili nepoznatom situacijom. Zašto ne bismo tada potražili pomoć psihologa ili psihoterapeuta, pa ako treba i psihijatra? Bolje je, na primjer, uzimati tablete, nego noćima ne spavati jer je san jako važan za psihu i tijelo.

To ne znači da nećemo tražiti pomoć i od Boga, ali Bog je stvorio i liječnika. Knjiga Sirahova kaže: „i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek’ nije daleko od tebe, jer i on je potreban“. Krivo je ono što se u nekim krugovima govori „Pusti liječnike, samo se Bogu moli i bit će dobro“. To nije u redu. Čovjek ima i psihološku emocionalnu i duhovnu razinu. Probleme psihičke naravi treba rješavati kod onoga koji je za to primarno zadužen, a to je liječnik psihijatar, ili psiholog. S druge strane, onaj tko osjeća probleme duhovne naravi krivnju, strah pred Bogom, treba ići svećeniku i uz njegovu pomoć usvojiti pravu sliku Boga koji je ljubav i milosrđe te se osloboditi tog straha kad se on javlja na toj razini.

– No, često je pojedincu teško razlikovati na kojoj se razini problem nalazi, psihičkoj ili duhovnoj…

Da, ljudi često ne mogu razlikovati jesu li njihovi problemi psihičke ili duhovne naravi, pa su ponekad skloni olako pomisliti čak i da su opsjednuti. Međutim, potrebno je dobro razlučivanje o čemu je zapravo riječ, nakon čega se osobu može uputiti na pravu adresu. Ako je riječ o problemu duhovne naravi može biti dovoljan razgovor sa svećenikom, ili još bolje dobra ispovijed koja nas može osloboditi krivnje koju smo nakupili kada smo svjesno i slobodno učinili nešto što nije bilo u redu. Psiholozi, s druge strane, oslobađaju od neurotične krivnje. Njima se upućuju osobe koje se osjećaju krive za nešto za što nisu osobno krive, ali imaju doživljaj kao da jesu. Taj se problem ne može riješiti sakramentom ispovijedi jer ispovijed oslobađa stvarne krivnje, dok psihoterapija oslobađa od neurotične ili umišljene krivnje.

– Ako smo utvrdili da nam treba pomoć psihologa ili psihoterapeuta, na što trebamo obratiti pozornost kada biramo kome ćemo ići?

Jako je važno da psiholog ili psihoterapeut kojem idemo ima zdravu antropologiju, da njegov pogled na čovjeka uzima u obzir i duhovnu dimenziju koja nam govori da je čovjek i transcedentno biće koje je otvoreno za apsolutne vrijednosti, u konačnici za Boga. Čak ako on sam i nije vjernik važno je da poštuje duhovnu dimenziju jer u suprotnom može čak naškoditi osobi. Bez te su dimenzije psiholozi ponekad skloni sugerirati osobi da digne sve kočnice i živi kako joj se prohtije, a to onda vodi upadanju u još veće ropstvo.

Pri tome treba u obzir uzeti i metodu koju psiholog primjenjuje. Važno je da izaberemo onu koja uzima u obzir da čovjek ima besmrtni duh, da je određen da uđe u kraljevstvo Božje za što će trebati uzimati svoj križ i nešto pretrpjeti u svojem životu. Zdrava psihoterapija je ona koja mi pomaže da prihvatim svoj križ, a ne da samo optužujem druge i oslobađam se svih spona. Nažalost ima psihologa koji nemaju nikakvu vjeru u transcedenciju i odgovornost čovjeka. Oni mogu lako popustiti u odgoju i davati krive savjete.

– Dakle, ispravna slika o čovjeku je jako važna, ali koliko je važna naša slika o Bogu i kako ona nastaje?

Slika o Bogu se formira najčešće u obitelji, i to u ranom djetinjstvu. Roditelji imaju svoj pojam Boga kojeg nesvjesno prenose na djecu. To se ponajviše događa kroz ponašanje. Kada živimo autentično svoju vjeru, iza koje stoji prava slika Boga, onda je i djeci lakše usvojiti takvu sliku.

No ako ne živimo autentično, stvaramo krivu sliku o Bogu kod djece. Primjerice, roditelji koji sami ne idu nedjeljom na misu, a tjeraju djecu da idu na misu, šalju zbunjujuće poruke. Njihova neverbalna komunikacija i nepohađanje mise govori da misa nije važna, a s druge strane djecu tjeraju, ili još gore, kažnjavaju ako ne idu na misu. To kod djeteta može stvoriti agresiju prema Bogu. Te se negativne emocije potisnu, ali kasnije mogu izaći na vidjelo na način koji je vrlo dramatičan i štetan za dušu.

Krive slike o Bogu mogu nastati i kada nešto krivo shvatimo. Čujemo neku propovijed pa je uzmemo jednostrano. Recimo, svećenik propovijeda o paklu, o kaznama, što je legitimno, jer o tome govore i evanđelja, ali ako ne spomene i element Božjeg milosrđa, ljubavi, praštanja, onda može se stvoriti negativna ili kriva slika Boga.

Kriva slika Boga čak može biti i demonska slika Boga prema kojoj je on onaj koji me progoni. Kada se takva slika ‘aktivira’ osoba može imati i simptome opsjednutosti, ali ne progoni je demon nego kriva slika o Bogu. Zato je Crkva oprezna kada daje dopuštenje za egzorcizam. Demonska slika o Bogu može nastati ako su roditelji kažnjavali djecu zbog nečega na religioznom području. Zna se dogoditi da npr. dijete čuje vani kako netko psuje Boga te zatim kod kuće ponovi tu psovku neznajući da to nije u redu, čak možda da se pohvali da je nešto naučilo. Roditelji tada ponekad iz straha kažu djetetu “Ne smiješ to govoriti, inače će ti Bog odrezati jezik“. Dijete tada zapamti da je Bog onaj koji reže jezike, a to je strašno, to je demonski bog. Ta se slika automatski potisne jer je neprihvatljiva za svijest te može dugo mirovati u podsvijesti, a onda se u trenucima kriza aktivirati te osoba stječe dojam da je opsjednuta. Kada bi netko iz takve osobe izgonio đavla samo bi utvrđivao krivu sliku Boga.

– Kako si možemo pomoći ako steknemo krivu sliku?

Prije svega, tako da prihvatimo da nam je najbolje o Bogu govorio Isus Krist koji je rekao „Nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“. Prema tome, kada čitamo evanđelje Isusa Krista, onda znajmo da je on vidljiva ljubav Božja. U njemu prepoznajemo pravoga Boga i on govori o Bogu kao milosrdnome Ocu. Sjećamo se one prispodobe o izgubljenom sinu, kako je otac izašao vani i zagrlio sina koji mu se vratio i pravi veliku feštu. Ne poziva ga na odgovornost nego mu se raduje. To je prava slika Boga. Silno je važno da usvajamo pravu sliku Boga iza koju će onda stajati autentična zrela vjera.

– Kako takvu sliku Boga povezati s onim što zovemo „strah Božjim“? Trebamo li se Boga bojati?

Strah Božji je strah da ne bismo uvrijedili Boga, a ne strah pred Bogom kao prema nekime zastrašujućim tko me kažnjava. On je tako dobar, on je tako milosrdan da se ja bojim da ne bih tu dobrotu uvrijedio, to je pravi strah Božji, i onaj tko ga ima je mudar čovjek koji pazi kako živi da ne bi uvrijedio svojeg dobrog nebeskog Oca.

Treba se bojati onih koji nemaju straha Božjega. To su ljudi koji ne misle niti na Boga, niti na bližnjega nego gaze po drugima. S druge strane, oni koji se Boga boje i imaju pozitivni strah Božji, oni se trude da ne bi uvrijedili niti Boga niti bližnjega jer znaju da je Isus rekao kako se on poistovjećuje sa svakime tko je u potrebi i koga bi naše ponašanje moglo ugroziti.

– Strah je samo jedna od emocija o kojoj govorimo u kontekstu duhovnosti, ali ukupno gledano čini mi se da često propuštamo odgajati zdravu emotivnost. Koliko su emocije bitne za duhovnost?

Emocije su jako važne u našoj duhovnosti. Svoju vjeru trebamo izražavati i emocionalno, odnosno emocionalna nezrelost može nas spriječiti da imamo zdravu duhovnost. Biti emocionalno zreo znači znati prepoznati i kontrolirano izraziti svoje emocije. Kada emocije naučimo adekvatno izražavati onda one postaju naša snaga, ali ako ih se bojimo pa ih potiskujemo, onda one postaju naša sjena iz koje može nastati prisilna neurozu i opsesivne prisilne misli.

Zbog te važnosti već nekoliko godina provodimo Školu emocija za koju postoji veliki interes. U travnju započinjemo našu četvrtu školu pod nazivom “Kako izliječiti emocionalne i duhovne traume”. Cilj nam je pomoći polaznicima u prepoznavanju uzroka vlastitih psihotrauma i pomoći im da izađu iz njih, jer smo svi donekle istraumatizirani svojom prošlošću.

Postoje razne strategija kako dovesti potisnutu bol u svijest, ponovno proživjeti onu muku koja uzrokuje traumu i na taj način je zrelo integrirati u cjelinu ličnost. Tako trauma više nije strano tijelo koje nas može iznenada napasti u paničnim strahovima, nego muka koju prihvaćamo kao svoj križ. Takvim pristupom ja dominiram traumama i one me ne mogu izbaciti iz takta i ne mogu me zastrašiti.

Vrijednost ove škole je što ima interdisciplinarni pristup. Uzimamo u obzir što kaže psihologija, medicina, psihijatrija, filozofija, ali i što Bog kaže kroz duhovnost i teologiju. Uz mene sudjeluju još i dva psihijatra, profesori s KBF-a, kao i drugi stručnjaci koji će iz svojeg kuta dati savjet kako nadvladati traume. Osim predavanja, svaki susret završava s pola sata terapijske meditacije gdje u kontekstu Božje nazočnosti, molitve, kontemplacije izvagujemo svoje traume pred Bogom uvjereni da nas on oslobađa.