Katolici koji pokušavaju razumjeti reformaciju ponekada se tuže na velik broj protestantskih crkava, denominacija i sekti. “Kako ih možete prebrojati?” Izazov nije tako velik kako se čini na prvi pogled jer deseci tisuća protestantskih crkava, denominacija i sekti vuku svoje korijene, na jedan ili drugi način, ili od tri velika osnivača reformacije, ili radikalnog reformacijskog pokreta poznatog kao anabaptisti. Shvatite njih, i to će vam mnogo pomoći pri razumijevanju kompleksne stvarnosti zvane protestantizam.

No razne protestantske frakcije nisu jedino što je zbunjujuće u vezi s erom reformacije. Katolička reformacija i različite ličnosti povezane s njom također mogu zbunjivati. Može biti teško pobrojati sve pape, prelate i političare i zato nudim ovaj osvrt kao jednu vrstu uvodnoga pregleda “tko je tko” u reformaciji, protestantskoj i katoličkoj.

Tri reformatora: Luther, Zwingli i Calvin

Većina katolika zna za tri glavna protestantska reformatora – Luthera, Zwinglija i Calvina, čak i ako ne znaju mnogo o njima. Martin Luther (1483. – 1546.), to obično znaju, bio je svećenik koji je raskinuo s Rimom zbog oprosta. Nekad se govorilo da je Luther započeo “protestantski revolt” kako bi pobjegao s jednom redovnicom. On i jest pobjegao s jednom redovnicom, iako “bijeg” baš i nije najbolji naziv za to što je učinio. Prema isusovačkom životopiscu Hartmannu Grisaru, Luther se u početku uzdržavao od braka upravo kako bi izbjegao dati svojim protivnicima oružje koje bi mogli iskoristiti protiv njega, no na kraju je ipak oženio Catherine von Boru, bivšu redovnicu.

No Luther nije započeo reformaciju kako bi se oženio. Zapravo, on nije stvarno započeo pokret zvan “reformacija”. Protivio se određenim raširenim idejama i praksama u Crkvi za njegova vremena. Jedna od tih ideja bila je da čovjek mora zaslužiti Božju milost pobožnim praksama kako bi se spasio. Druga je bila da se oprosti mogu kupiti radi dobrobiti mrtvih u čistilištu. Luther je bio u pravu u obje stvari, no suprotno raširenom mišljenju, to ne znači da je Katolička Crkva u krivu. Barem ne u najvišem, službenom izrazu svojega nauka.

Nevolja je bila u tome što zbog mnoštva problema koji su mučili kasnosrednjovjekovnu Crkvu ogromna većina katolika vjerojatno nije točno znala što Crkva naučava o tim stvarima. Dodajte tome renesansne pape i druge prelate koji su često bili pohlepni i gladni moći, i prema tome ne baš zainteresirani za proučavanje nijansi katoličkog nauka i discipline, i imate recept za katastrofu.

Luther

Martin Luther rođen je 1483. u seljačkoj obitelji u Eislebenu u Njemačkoj, kao sin Hansa i Margarete Luther. Njegov otac Hans, rudar, htio je da se njegov sin bavi crkvenim pravom, ali nažalost, to se nije dogodilo. Kao posljedica zavjeta koji je ne razmišljajući napravio za jedne oluje, Luther je odlučio postati redovnik. Godine 1505. pridružio se augustincima, najstrožoj redovničkoj kući u Erfurtu. Tamo je Luther započeo s intenzivnim samostanskim životom molitve, učenja i posta. Dvije godine kasnije zaređen je za svećenika i nastavio je sa studijem teologije.

Na nesreću, Luthera su poučavali nominalističkoj teologiji, vrsti dekadentnog skolasticizma koja je njegovu već ekstremnu osobnost gurnula u očaj. Počeo je vjerovati da mora zaslužiti spasenje vlastitim trudom. No što je više pokušavao to molitvom, postom i drugim  dobrim djelima, osjećao je da je neprihvatljiviji Bogu.

Lutherovo proučavanje sv. Pavla kroz perspektivu sv. Augustina i njegove kontroverzije s pelagijancima promijenilo je sve to. Luther je shvatio da se “pravednost Božja” (iustitia Dei), o kojoj Pavao piše u Poslanici Rimljanima 1,17 odnosi na pravednost po kojoj je grješnik milosno opravdan vjerom, a na standard pravednosti po kojem bi Bog sudio grješnicima koji se bore zadobiti opravdanje svojim vlastitim trudom. To shvaćanje preobrazilo je uznemirenog redovnika, koji je sada našao mir s Bogom kroz vjeru. Vidio je svoje “otkriće” ili “ponovno otkriće” starog pavlovskog naučavanja kao radikalnog odmaka od pogleda srednjovjekovnih “naučitelja”. No tome ipak nije bilo tako. Luther to nije znao, ali vodeći srednjovjekovni komentatori imali su isti stav o “pravednosti Božjoj”.

Luther je također shvatio vjeru kao Božji milosni dar po kojem primamo i dar opravdanja, u suprotnosti svim ljudskim naporima da steknu ili zasluže Božju naklonost. Kao način inzistiranja da ljudska bića ne doprinose ništa sami od sebe svojem opravdanju, Luther je inzistirao da čovjeka opravdava “samo vjera”.

Lutherovo “otkriće” bilo je više od osobne “prijelomne točke”. On je tada bio profesor teologije na Sveučilištu u Wittenbergu, gdje je propovijedao to shvaćanje Boga studentima. No sve dok se pitanje “prodaje” oprosta nije pojavilo u Lutherovoj biskupiji, problem nije postao aktualnim, kako novinari kažu.

“Prodaja” oprosta pojavila se u susjednoj biskupiji, u Mainzu. Kad se problem proširio u Lutherovu biskupiju i ispovjedaonicu, Luther je počeo obraćati pozornost. 23-godišnji nadbiskup Mainza dopustio je da se oprosti propovijedaju u njegovoj biskupiji u zamjenu dio prikupljenih prihoda. Novac je trebao otići za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu. Nadbiskup je zapravo trebao novac da plati Rimskoj kuriji da mu dopusti da ima tri biskupije odjednom.

Kako se nešto duhovno – a oprost je, na kraju krajeva, otpuštanje vremenitih kazni zbog grijeha – može “prodavati”? Teorija je bila da se novčani prilozi mogu računati kao oblik pokore, kad je darivatelj dao iskreno i žrtvujući se od srca, s ispravnim motivom. Na nesreću, praksa se brzo iskvarila u “kupovanje” otpuštenja kazne za grijehe. Što je bilo najgore, “prodavanje” oprosta povezalo se s pogrješnom primjenom načela molitve za mrtve u čistilištu. Katolički je nauk bio da se pokajnički čini mogu kroz Krista prinijeti Bogu kao jedna vrsta “molbe” u ime onih koji su umrli i pročišćavaju se u čistilištu.

Takvu “molbu” trebalo je shvatiti kao učinkovitu per modem suffragi u mjeri u kojoj Bog čuje molitvu Crkve. Drugim riječima, u tome nije bilo ničega automatskoga. Budući da je “darivanje” kako bi se zadobio oprost moglo biti pokajnički čin, zaključeno je da osoba može “darivati” kako bi zadobila oprost u ime duše u čistilištu. No, kako je narod razmišljao, “kupovali” ste oprost kako biste izbavili dušu ili duše iz čistilišta, posve jasno. Johann Tetzel, dominikanac koji je propovijedao o oprostima u biskupiji Mainz, imao je sljedeći “reklamni slogan”: “Čim novčić u blagajnu uskoči, duša iz čistilišta iskoči.”

Luther je s pravom prosvjedovao zbog takvih zloporaba. Krajem 1517. objavio je 95 teza u kojima je raspravljao o raznim stvarima koje je smatrao zloporabama toga vremena. U to vrijeme to je bila standardna akademska praksa. No drugi čimbenici, poput politike (civilne i crkvene) i ljudskog ega (uključujući i Lutherov), ušli su u računicu. Stvari su brzo izmakle kontroli. Luther je uskoro otišao dalje od pitanja spomenutih u njegovih 95 teza.

Rim je u početku ignorirao ono što je papa Lav X. nazvao “redovničkom prepirkom”. Neki od Lutherovih protivnika smatrali su da, što se tiče oprosta, treba ići na sve ili ništa. Ili ih prihvaćate kakvima jesu, uključujući i praksu prodaje oprosta, ili ih kompletno odbacujete. Luther nije gubio vrijeme odbacujući oproste i mnoga druga vjerovanja. Njegovi opravdani prigovori zloporabama brzo su se pomiješali s neopravdanim doktrinalnim inovacijama (a njegovu tvrdoglavost da i ne spominjemo) i sve je to kompromis učinilo nemogućim.

U početku je Luther mislio da je Papa naprosto neinformiran i da pogrješno shvaća situaciju u Njemačkoj, no vrlo je brzo počeo napadati samo papinstvo kao Antikrista i zamišljao sebe kao onoga koga je Bog uzdignuo da obnovi Crkvu prema Evanđelju Isusa Krista.

Lutherovi su protivnici također bili tvrdoglavi. Opća pomutnja oko toga što Crkva zapravo naučava stvari je učinila gorima. Mnogi njemački kneževi vidjeli su priliku da udare na katoličkog cara i na papinstvo u kojem dominiraju Talijani i tako su pretvorili u biti vjersku raspravu u političku i gospodarsku borbu. Luther se nije slagao s time, ali nije imao izbora nego da podupre one koji podupiru njega. Tako je započela podjela kršćanstva na zaraćene teološke i političke frakcije.

Zwingli

Ulrich Zwingli (1484. – 1531.), švicarski reformator, bio je dosta drugačiji od Luthera. Luther je bio redovnik i svećenik, a Zwingli vojnik-plaćenik i politički aktivist. Luther je po obrazovanju bio biblijski teolog, a Zwingli kršćanski humanist. Luther je naglašavao opravdanje milošću po vjeri i ustrajnost grijeha u vjernikovu životu, čak i nakon opravdanja. Zwingli, iako nikada nije porekao opravdanje milošću po vjeri, naglašavao je moralnu i društvenu transformaciju. Luther je bio pesimist po pitanju kristijaniziranja države, a Zwingli je htio sjediniti Crkvu i državu u Zurichu.

No glavna se razdjelnica između Luthera i Zwinglija tiče sakramenata. Zwingli se u objašnjavanju sakramenata služio svojim vojničkim iskustvom. Tvrdio je da latinska riječ sacramentum znači “zakletva”. Iz toga je zaključio da su sakramenti (on je kao sakramente računao samo krštenje i euharistiju) znakovi ili prisege, zakletve Božje vjernosti njegovu narodu. Kasnije je Zwingli počeo objašnjavati tu narav sakramenata kao zakletve govoreći o prisezi vjernosti Božjega naroda zajednici Crkve. No ni u jednome slučaju Zwingli nije razumio sakramente kao učinkovite znakove ili da oni stvarno udjeljuju ono što označavaju. Oni su u najboljem slučaju znakovi naše povezanosti i poistovjećivanja s Crkvom. Riječ Božja proglašavala je da je ona izvor kršćanskog života. Sakramenti samo daju priliku da se javno demonstrira nečija vjera.

Razlika između Luthera i Zwinglija nigdje nije jasnija nego kao u njihovim stavovima o euharistiji. Luther je poricao transsupstancijaciju, ali je uvažavao jedan oblik stvarne Isusove prisutnosti u euharistiji. Zwingli je tu predodžbu odbacivao. Za njega je euharistija samo spomen Isusove smrti, ritualni znak koji je Isus ostavio svojoj Crkvi, da se po njemu sjeća njegova čina predavanja samoga sebe. Kruh i vino euharistije ne mijenjaju se u svojoj biti. Oni se u najboljem slučaju mijenjaju u svojem značenju, zbog konteksta u kojem su primljeni.

Luther i Zwingli imali su oštro neslaganje po pitanju Isusovih riječi na posljednjoj večeri. Luther je shvaćao da se “Ovo je moje tijelo” odnosi na stvarnu prisutnost. Za Luthera “je” znači “je”, pa kada je Isus rekao “Ovo je moje tijelo”, htio je potvrditi da se nešto dogodilo euharistijskim elementima. Zwingli je pak razumio da “Ovo je moje tijelo” znači “Ovo označava moje tijelo”. Nije vjerovao da se išta dogodilo osim promjene značenja u umovima vjernika.

Neslaganje između Luthera i Zwinglija predstavlja prvu veliku podjelu među različitim krilima reformacije. Calvin će kasnije izraziti neslaganje i s Lutherom i sa Zwinglijem po pitanju sakramenata, naročito euharistije, no za Luthera je to značilo udaljavanje od ideje da je Biblija jasna prosječnom čitatelju. Sveto pismo, činilo se, jasno je svakome čovjeku, ako je on školovani egzeget i ako se slaže s Lutherom.

Neslaganje oko euharistije predstavljalo je velik problem reformatorima, toliki da su se istaknute ličnosti poput Luthera, Zwinglija, Bucera, Melanchthona i Oecolampadiusa susrele u Marburgu 1529. kako bi riješili svoja neslaganja. No frakcije nisu mogle doći do konačnog dogovora i podjela među njima rezultirala je velikim političkim poteškoćama jer je katolički car Karlo V. mogao iskoristiti razlike među reformatorima.

Na kraju je Zwinglijev doprinos reformaciji bio kratak poput njegova života. Poginuo je 1531. u bitci kod Kappela, a za poraz ciriške vojske ponajviše je bilo krivo odbijanje njemačkog luteranstva da ga podupre. I to je dijelom posljedica neslaganja između Luthera i Zwinglija u Marburgu.

Calvin

Po mnogo toga je Jean Calvin (1509. – 1564.) osnivač svjetskog protestantizma. On je bio pravi mozak reformacije, sistematizirao ju je i u određenoj mjeri teološki sistematizirao, unatoč činjenici da je on bio četvrt stoljeća mlađi od Luthera i Zwinglija i da pripada drugome naraštaju reformacije.

Calvin je bio francuski laik koji je studirao teologiju u Parizu s namjerom da postane svećenik, a kasnije se prebacio na studij prava. Studirao je i klasične jezike i stekao je dobro humanističko obrazovanje.

Otprilike dvije godine nakon što je umro Zwingli (1533.), Calvin je javno prihvatio ciljeve reformacije. Kažem “javno prihvatio” jer bez sumnje je neko vrijeme već prije privatno razmišljao o idejama reformacije, iako je malo toga pisao o procesu u kojem su se razvijali njegovi vjerski pogledi. Na jedan način Calvin je odrastao na idejama reformacije – bilo mu je 11 godina kada je Luther ekskomuniciran.

Francuska je bila neprijateljski nastrojena prema reformaciji, pa je Calvin pobjegao u Basel. Tamo je dao svoj prvi doprinos protestantizmu svojom Zasadom kršćanske religije, čije se prvo izdanje pojavilo na latinskome 1536., i koje je Calvina učinilo slavnim. Kasnije će to djelo prevesti na francuski i revidirati ga mnogo puta. Calvinova Zasada kršćanske religije nije toliko djelo sustavne teologije koliko uvod u kršćansku vjeru kako ju je Calvin shvaćao. Djelo je postalo teološki kompendij za kasnije naraštaje reformiranih protestanata, i izvršilo je jako velik utjecaj na oblik zapadne kulture.

Calvinov doprinos reformaciji bio je praktičan koliko i teorijski. Kao što je Zwingli imao Zurich, tako je Calvin imao svoju operativnu bazu – Ženevu. Njegov ga je prijatelj Farel pozvao da tamo promiče reformu, i Calvinu je taj grad postao domom. On ga je htio formirati kao autentičnu, primjernu kršćansku zajednicu, kao uzor koji treba slijediti po cijelom protestantskom svijetu.

Calvina su kritizirali što je u Ženevi zasnovao teokraciju, no to je prejaka formulacija. Građanski i crkveni stalež su po njegovu mišljenju bili paralelni, a ne identični. Svaki je imao svoje neposredno nadleštvo, i mogao je normalno raditi svoj posao. S druge strane, bilo bi pogrješno reći da je Ženeva imala strogu razdvojenost Crkve i države. Calvinov pogled bio je u najboljem slučaju onaj o međuovisnosti, gdje Crkva u konačnici o svemu odlučuje, a građanske vlasti služe crkvenoj zajednici. Ondje gdje je Luther zapravo predao Crkvu dominaciji države (ako državu kontroliraju oni koji dijele njegova teološka uvjerenja), Calvin je htio održati srednjovjekovnu razdvojenost Crkve i države, u isto vrijeme dopuštajući Crkvi da neizravno dominira državom inzistirajući da država djeluje po veoma preciznim crkvenim zakonima i normama.

Kako je Zasada kršćanske religije izvršila velik utjecaj na teologiju reformacije, Calvinove Crkvene odredbe jako su utjecale na strukturu mnogih reformiranih Crkava i njihovu vezu s društvom. Jedan važan element Crkvenih odredaba bio je Konzistorij, središnji crkveni upravljački aparat, sastavljen od svećenika i starješina. Njegova je svrha bila održati crkvenu disciplinu i teološku ortodoksiju, no kada je društvena zajednica grada identična crkvenoj, posljedica je da crkvena disciplina i vjerska heterodoksija imaju društvene implikacije. Veoma su brzo crkveni prekršaji postali građanskima, ili barem prekršajima s građanskim posljedicama, kako je to uvidjela srednjovjekovna Crkva.

Konzistorij je nadgledao ponašanje vjernika-građana Ženeve do u najmanji detalj, intervenirajući disciplinskim mjerama poput javnih prijekora i izopćenja. No kako su građanska i crkvena vlast bile tako tijesno isprepletene, osuda od strane Konzistorija mogla je dovesti do građanskih kazni poput javnih globljenja, pa čak i izgona i pogubljenja. Ljude se dovodilo pred Konzistorij zbog svih vrsta prekršaja, uključujući i sitnice poput pjevanja kritičkih pjesmica o Calvinu, kartanja, plesa, ili smijanja za vrijeme propovijedi. Konzistorij je također slao članove u svaku župu da traže prekršitelje, koji bi, ako bi bili otkriveni, išli pred sud Konzistorija. Svako kućanstvo imalo je posjet jednom godišnje, prije Uskrsa, da se utvrdi status mogućih pričesnika. Ako je Ženeva bila “Rim reformacije”, Konzistorij je bio njezina Inkvizicija, a Calvin njezin papa.

Ženeva pod Calvinovim utjecajem kontrolirala je živote svojih građana, uključujući i njihove privatne živote, i to mnogo više nego što je to činila srednjovjekovna Crkva. Pojedinačni kršćanin u Ženevskoj crkvi bio je “slobodan” interpretirati Bibliju za sebe, ako ju je tumačio točno onako kao i Calvin.

Je li Calvin bio diktator? U konvencionalnome smislu zasigurno ne. Nije bio izabran na politički položaj, niti je u Ženevi ostvarivao izravnu političku moć. Bio je uglavnom pastor, a ne političar. No ipak ne smijemo ići tako daleko kao neki od Calvinovih pristaša koji kažu da je on bio “jednostavno samo” pastor. Posjedovao je ogroman utjecaj u političkoj zajednici, mnogo veći od utjecaja pukog građanskog vođe, a taj se utjecaj izravno prenosio u ograničenja i kazne građanskog prava. Ženeva nije bila apsolutistička država, u modernom smislu, ali nije bila ni slobodna država, osim možda za one koji su već prihvaćali njezine rigidne norme ponašanja.

Odličan primjer Calvinova utjecaja u Ženevi je slučaj Pierrea Ameauxa, člana gradskog vijeća, koji je kritizirao Calvina kao propovjednika lažnog nauka. Vijeće je naredilo Ameauxu da povuče svoju izjavu, ali Calvin je htio strožu kaznu. Ameaux je bio prisiljen proći kroz grad u samoj košulji, s bakljom u ruci.

Ameauxova sudbina bila je samo sramoćenje. Pionir slobodnih mislilaca Jacques Gruet pogubljen je zbog kritiziranja Calvina, zbog blasfemije i zbog prosvjedovanja zbog strogih zahtjeva Calvinove Ženeve. Mučen je i odrubljena mu je glava. Calvin je također Jeromea Bolseca izgnao jer se Francuz nije slagao s Calvinom u vezi s predestinacijom, tako dokazujući da je Ženeva, iako je bila utočište za protestante diljem Europe koji su se slagali s Calvinom, znala biti mjestom ugnjetavanja za ostale.

No najpoznatiji je slučaj Michaela Sevetusa, koji nije prošao tako dobro kao Bolsec. Španjolski liječnik i pisac preuzeo je na sebe da preformulira nauk o Trojstvu prema bitno gnostičkim kategorijama. No Sevetus je pogriješio poslavši Calvinu prvi primjerak, koji je, prilično zapetljanim putom, doveo do toga da je Calvin dojavio katoličkim sucima u Beču da se heretik Sevetus bavi medicinom u njihovu gradu. Zbog toga je za njim u potjeru pošla Inkvizicija. Sevetus je uspio pobjeći i završio je, od svih mjesta, u Ženevi, na putu za Napulj. Calvin ga je dao uhititi, suditi i osuditi na smrt. Kao čin milosrđa, Calvin je zatražio da Sevetusu odrube glavu umjesto da ga spale, no u ovom slučaju Calvinov zahtjev nije uvažen.

Teološki govoreći, Calvin je preuzeo Lutherova dvostruka načela opravdanja vjerom i vrhovni autoritet Biblije, ali je dodao zanimljive izmjene, posebno prvome. Calvin je uveo sustavnu razliku između opravdanja i posvećenja. Oboje su, prema Calvinu, djelo milosti po vjeri, i neodvojivi jedno od drugog. Opravdanje uključuje pripisivanje Kristove krjeposnosti vjerniku, što znači da se Bog prema njemu odnosio drukčije, ali ga nije promijenio. Posvećenje, s druge strane, jest djelo Duha Svetoga u čovjeku koje ga mijenja prema uzoru Krista. Zapravo, ono što katolici smatraju opravdanjem, Calvin je podijelio na opravdanje i posvećenje.

Predestinaciju se često pogrješno smatra Calvinovom središnjom temom, ali zapravo u njegovoj teologiji središnje mjesto zauzimaju slava Božja i njegov apsolutni suverenitet. Ipak, predestinacija je blisko povezana s tim idejama i stoga je važna za Calvinova razmišljanja, čak i ako je to manje nego što su to htjeli pokazati kasniji kalvinistički teolozi. Pitanje se odnosi na Božji suverenitet i njegovu milost. Božji suverenitet neće dopustiti nikome da natjera Boga da ga spasi, a njegova milost spašava ljude bez obzira na njihova djela. Slično, Božji suverenitet zahtijeva da on unaprijed odlučuje o sudbini sviju, čak i zlih, osuđujući ih na prokletstvo.

Povremeno su katolički polemičari napadali pojam predestinacije sam po sebi, kao da se tu radi o Calvinovu izumu, no i katolički nauk afirmira jedan oblik toga nauka, doduše, ne Calvinovu inačicu. Katolički nauk drži da Bog predodređuje neke ljude za vječni život. Nadalje, uči da Bog predodređuje neke ljude za vječno prokletstvo zbog njihovih predviđenih grijeha, to jest, zbog njihovih djela koja su ili izravno odbacivanje samoga Boga ili odabir nečega što se ne podudara s ljubavlju Božjom. Katolički nauk razlikuje se od kalvinizma u tome da li Bog predestinira ili reprobira[1] (da upotrijebimo precizan teološki termin) ljude bez pozivanja na njihove grijehe. Calvin je rekao da, katolički nauk kaže ne.

Calvin je afirmirao bezuvjetnu reprobaciju nekih ljudi na prokletstvo. Njegov nauk ponekad se naziva dvostrukom predestinacijom, jer drži da Bog osuđuje i spašava jednako bez obzira na zasluge. Calvinov pogled čini se suprotnim Božjoj univerzalnoj spasenjskoj volji, kako ju je izrazio sv. Pavao u 1 Tim 2,4: “[…] našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” Univerzalna spasenjska volja podudara se s Božjom odlukom da dopusti ljudima da budu prokleti zloporabom slobode, ali teško je vidjeti kako se to uklapa s Bogom koji aktivno osuđuje ljude na propast bez pozivanja na njihove grijehe.

Što se tiče sakramenata, Calvin je uvažavao samo krštenje i euharistiju, koju je nazivao večerom Gospodnjom. Za razliku od njegovih današnjih baptističkih nasljednika, Calvin je naučavao da se mora krstiti malu djecu, temeljeći svoje zaključivanje na analogiji između znaka saveza u Starome zavjetu, obrezanja, koje se radilo na muškoj novorođenčadi, i znaka saveza u Novome zavjetu, krštenja.

Što se tiče euharistije, zauzimao je položaj između Lutherova vjerovanja u stvarnu Prisutnost s jedne strane i Zwinglijeva čisto simboličkog, spomenskog pogleda s druge strane. Kristovo tijelo i krv su dinamično ili virtualno “prisutni” u Euharistiji i primaju se vjerom. Drugim riječima, Kristova milost je prisutna, ali ne i supstancija njegova tijela i krvi. Taj pogled, ponekad nazivan dinamičnom ili virtualnom prisutnošću, čini teškim, ako ne i nemogućim, razlikovati Kristovu prisutnost u euharistiji od njegove prisutnosti u krštenju ili bilo kojoj drugoj milosnoj prigodi, jer je “moć” Isusova tijela i krvi prisutna i na drugim mjestima. Što onda razlikuje euharistijsku prisutnost Isusa od npr. njegove prisutnosti u čitanju Svetoga pisma s vjerom ili pobožnoga slušanja propovijedi?

Luther, Zwingli i Calvin bili su “velika trojka” reformacije, ali i drugi, poput Johna Knoxa u Škotskoj, Martina Bucera u Strasbourgu, Philipa Melanchthona u Njemačkoj (Lutherova suradnika i arhitekta Augsburške konfesije) i Thomasa Cranmera u Engleskoj formiraju nešto poput “drugoga reda” reformatora, koji su ipak značajno doprinijeli pokretu.

Radikalna reformacija

Luther, Zwingli i Calvin predvodili su ono što se nekad naziva magisterijalnom reformacijom, tako nazvanom jer je koristila građanski autoritet magistrata kako bi ostvarivala svoje ciljeve. No postojala je i radikalna reformacija, koju su odbijali i magisterijalni reformatori i Katolička Crkva.

Radikalna reformacija išla je dalje od Luthera, Zwinglija i Calvina, posve odbijajući bilo kakvu povezanost između kršćanstva i šireg, sekularnog društva, naročito građanske vlasti, kao i institucionalizirane izraze kršćanstva. Radikalni reformatori vidjeli su sebe kao one koji se vraćaju kršćanstvu Novog zavjeta, i odbijali su sve ono što su smatrali kompromisom s čistim evanđeljem – uključujući mnoge elemente magisterijalne reformacije.

Radikalna reformacija počela je u Zurichu, ranih 1520-ih. Dijelom je bila reakcija na Zwinglijeve reforme, koje su radikalni reformatori smatrali nedovoljnima. Zwingli se s njom, naravno, nije slagao, i nazvao je radikalne reformatore anabaptistima (“onima koji se ponovno krste”) jer su oni inzistirali na ponovnom krštenju onih koji su se krstili kao mala djeca.

Radikalni reformatori gurali su reformacijsku doktrinu sola Scriptura koliko su god više mogli. Ondje gdje je magisterijalna reformacija u načelu dopuštala prakse koje nisu suprotne Sv. pismu, čak i ako ih Pismo ne afirmira doslovno (naročito u slučaju krštenja novorođenčadi), radikalna reformacija zahtijevala je eksplicitno dopuštenje iz Pisma za sve. Nadalje, imala je sklonost odbijati vanjske autoritete, državne crkve ili vjersku pripadnost i naglašavala je pacifizam. U nekim slučajevima radikalni reformatori pozivali su na zajedničko vlasništvo. Elementi radikalne reformacije također su naginjali entuzijazmu, kvijetizmu i iluminizmu. Mnogi ljudi u radikalnoj reformaciji iščekivali su drugi Kristov dolazak, kojim bi se uspostavilo tisućljetno kraljevstvo.

Iako su radikalni reformatori vjerovali u opravdanje samo vjerom, također su inzistirali da oni koji su istinski opravdani – a pod time su često podrazumijevali da su to oni koji su mogli pokazati na neko iskustvo obraćenja – moraju činiti dobra djela i živjeti prema visokim moralnim standardima. Oni koji u tome nisu uspijevali često su bili izbacivani iz zajednice.

Conrad Grebel i Felix Manz bili su među ranim vođama radikalne reformacije ili anabaptističkog pokreta. Thomasa Müntzera, nekadašnjeg Lutherova kolegu i pokretača revolucije u Saskoj, ponekad se smatra anabaptistom jer je odbacivao krštenje novorođenčadi i tvrdio je da objava i dalje traje. No kako su mnogi anabaptisti bili i pacifisti, teško da je Müntzer tipičan primjer. Menno Simons, bivši katolički svećenik i osnivač menonita, također je bio među ranim anabaptistima.

Geografija

Prostor je sve, čak i u reformaciji. “Prostor” znači “teritorij” i reformatori nisu bili zadovoljni time da samo imaju svoju “nišu” za provođenje svoga vlastitog prava da vjeruju i žive prema svojim tumačenjima Pisma. Vjerovali su da je posrijedi samo evanđelje Kristovo i zato su se osjećali potaknutima da svoj pokret šire što dalje. Tako su se sukobili s katolicima, koji su njihova nastojanja vidjeli kao herezu i prijetnju stabilnosti društvenog poretka. Protestanti su htjeli širiti se i osvajati, a katolici su ih htjeli obuzdati, ako ne i preobratiti ih.

Reformacija je počela u Njemačkoj, s Lutherom, ali se brzo proširila kroz Europu, zahvaljujući u velikoj mjeri tiskarskom stroju. Uskoro su se reformatori počeli pojavljivati u Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj. A kuda god su se širile ideje reformacije, tuda se širila i borba za političku kontrolu i teritorij. Na kraju je Europa bila manje-više podijeljena između protestantskog sjevera: Engleske, Skandinavije, Danske, Nizozemske, sjeverne Njemačke, i Pruske, i katoličkog juga: Španjolske, Portugala, Francuske, Italije, južne Njemačke te Mađarske i Poljske.

Pape

Uspjeh ili neuspjeh često ovisi o vodstvu – o tome što vođe uspiju ili ne uspiju. Što se tiče reformacije, velik dio krivnje je upravo na hijerarhiji, uključujući i papinstvo. Ili je barem tako rekao papa Hadrijan VI., koji je 1523. poslao svoga legata da prizna sljedeće pred njemačkim kneževima okupljenima u Nuernbergu:

“Mi slobodno priznajemo da je Bog dopustio da ova kazna dođe na Njegovu Crkvu zbog grijeha ljudi, a naročito zbog grijeha svećenika i prelata… Mi dobro znamo da se mnogo godina mnogo toga događalo u ovoj Svetoj Stolici što bi se moralo gledati s užasom: zloporabe u duhovnim pitanjima, prekršaji Zapovijedi; doista, da je sve teško izopačeno” (citirano u K. Adam, One and Holy, str. 97).

Srednjovjekovni papinski skandali, uključujući tzv. babilonsko sužanjstvo Crkve i Veliki zapadni raskol, u kojem su prvo bila dvojica, a zatim trojica pretendenata na papinsku službu, donijeli su papinstvu, kao i skandalozno življenje i nepotizam, mnogo izrugivanja. Nadalje, sami pape često su zakazivali u reformiranju Crkve, čak i kada su bili u položaju da su to mogli. A kada se Reformacija konačno dogodila, papinstvo nije shvatilo izazov Crkvi i zakazalo je u brzom rješavanju problema koji su do njega doveli. Istovremeno, kad je Crkva konačno počela reformirati, papinstvo je pomagalo u predvođenju puta.

Papa Hadrijan VI. (1522. – 1523.) htio je reformirati i obratiti Crkvu, ali njegov je kratak pontifikat to učinio nemogućim. Hadrijan je bio veoma pobožan, čak pomalo antirenesansni Papa. Kada je došao u Rim, nije dopustio ljudima da podignu trijumfalni luk u njegovu čast zato što je to poganski običaj. No je li cijela Crkva bila spremna proći rigorozno obraćenje na koje je pozivao Hadrijan VI.? Čini se slabo vjerojatnim. Papinstvu bi trebalo vremena da ponovno stekne kredibilitet oko reforme, a čak i kada su pape počele ozbiljno shvaćati svoje apostolske odgovornosti u svezi s time, reformatori su napadali papinstvo kao instituciju inherentno suprotnu evanđelju, a ne samo vršitelje te službe kao osobno nedostojne. Moralo se ozbiljno i mudro pozabaviti doktrinalnim, a ne samo moralnim problemima papinstva. Ipak, papa-reformator bio bi bolji od pape-nereformatora. Zato je prerana smrt Hadrijana VI. bila tragedija s ogromnim posljedicama.

Papa Klement VII. (1523. – 1534.). Što se tiče reformiranja Crkve ili reagiranja na protestantizam, pontifikat Klementa VII. može se sažeti jednom riječju: katastrofa. Ovaj papa iz obitelji Medici nastupio je nakon kratkoga pontifikata žestokoga reformatora Hadrijana VI., a prethodio je Pavlu III., kojega mnogi smatraju prvim Papom katoličke reformacije. Da je Klement imao polovicu duhovne energije ijednoga od te dvojice, povijest reformacije, pa čak i cijelog svijeta bila bi drastično drukčija.

Nažalost, Klement VII. značio je povratak renesansnome papinstvu, iako bi se moglo reći da nije bio moralno bankrotiran poput nekih drugih njegove vrste. Većinu svoje papinske energije posvetio je uživanju u umjetnosti i kulturi i upletanju u političke intrige. Neusredotočen čovjek, koji je dobio prevelik zalogaj, nije bio sposoban donijeti red i disciplinu u Crkvu, a još manje biti instrumentom obraćenja. Dok se protestantizam širio, on je sjedio u zatvoru u dvorcu Sant’ Angelo, kao posljedica toga što ga je car protjerao i zauzeo Rim 1527. zbog Klementova pristajanja uz francuskog kralja Franju I. protiv cara Karla. Upravo se Klement bavio engleskim kraljem Henrikom VIII. i pitanjem valjanosti njegova braka s Katarinom Aragonskom, nećakinjom cara Karla. Dok je Karlo dominirao Italijom, bila je mala vjerojatnost da će Klement poduprijeti Henrika protiv Katarine. Štoviše, Papina odluka u tome pitanju naprosto se morala doimati politički motiviranom. Godine 1533. Henrik je raskinuo s Katoličkom Crkvom zbog Klementova odbijanja da poništi Henrikov brak s Katarinom, s katastrofalnim posljedicama po englesko katoličanstvo i katoličku borbu protiv nadolazećeg protestantizma na Kontinentu.

Papa Pavao III. (1534. – 1549.). Iako se Božji Duh neće beskonačno boriti s čovjekom, njegovo obećanje da će uvijek biti sa svojom Crkvom na eventualno se aktivira, što se, mogli bismo reći, dogodilo s papom Pavlom III. Na prvi pogled, Alessandro Farnese činio se kao još istoga, ako ne i gore. Bio je svjetovan i razuzdan – imao je četvero nezakonite djece, ali čini se da je nakon zaređenja prošao nešto poput obraćenja. Kao papa pokrenuo je niz reformi, imenujući za kardinale neke od glavnih katoličkih reformatora toga doba, uključujući Reginalda Polea, Gian Pietra Caraffu (kasnije papu Pavla IV.) i Marcella Cervinija (kasnije Marcela II.). Komisija kardinala koju je imenovao Pavao III. objavila je izjavu u kojoj su prekoravali četvoricu od njegovih prethodnika zbog njihovih grijeha i zbog zala u koja su dopustili da padnu crkveni pastiri i narod. Pozivali su na iskorjenjivanje takvih zala, a Pavao III. htio im je udovoljiti. Sazvao je Tridentski sabor (1545.) i intenzivno je podupirao napore oko obnove koje su poduzimali novi vjerski redovi poput isusovaca (koje je odobrio 1540.), teatinaca i kapucina.

Upravo je Pavlov ekumenski sabor, Tridentski sabor (1545. – 1563.) intenzivirao katoličku reformaciju. On je istovremeno reformirao Crkvu i reagirao na protestantizam. Pojašnjeni su katolički nauk i praksa usprkos stalnim prekidima Sabora i smjenjivanju papa. 17 od 25 zasjedanja Sabora ticalo se doktrine i reforme. Afirmirani su biblijski kanon i autoritet predaje. Potvrđeni su opravdanje po milosti i čovjekova milošću omogućena uloga u suradnji s milošću, kao i uloga vjere, nade i ljubavi u opravdanju, a odbačeni su protestantski pogledi na ta pitanja. Raspravljalo se o stvarnosti i naravi istočnoga grijeha i o razlici između smrtnoga i lakoga grijeha. Također su afirmirani sedam sakramenata kao učinkoviti znakovi milosti, transsupstancijacija, stvarna prisutnost i žrtvena narav mise. Teolozi raspravljaju o razmjeru u kojem je Tridentski sabor osudio poglede samih glavnih reformatora, ali sigurno je da se u ideje koje je Sabor odbacio naveliko vjerovalo, bez obzira na to jesu li ih reformatori izložili upravo onakvima kakvima ih je osudio Trident.

Sabor se također bavio disciplinom, inzistirajući, među ostalim, da biskupi žive u svojim biskupijama i da posjećuju tamošnje župe, da se župnici ispravno obučavaju i kvalificiraju za svoju službu, da se zabrane tajni brakovi i da pripadnici crkvenih redova žive u svojim odgovarajućim kućama te da ostanu vjerni svojim zavjetima. Spremnost pape Pija V. i njegove papinske vlade da inzistira na tim disciplinskim reformama donijela je revoluciju u Crkvu.

Papa Pio V. (1556. – 1572.). Papu Pija V. (Antonija Ghislierija) zapalo je da se pobrine da kanoni i dekreti Tridentskog sabora ne ostanu mrtva slova na papiru. Papa strogoga života, uz pomoć ljudi poput sv. Karla Boromejskog uspio je preoblikovati Katoličku Crkvu u njezin tridentski kalup, oblik koji će bitno potrajati sve do II. vatikanskog sabora (1962. – 1965.). Izdao je slavni Katekizam Tridentskog sabora ili Rimski katekizam (1566.), revidirao je Rimski brevijar (1566.) i Rimski misal (1568.). Također je osnovao komisiju za revidiranje Vulgate (1568.) i naredio izdavanje novog izdanja djela sv. Tome Akvinskog (1570.). S Pijem V. nalazimo se usred katoličke reformacije, o kojoj bismo trebalo ponešto reći.

Katolička reformacija

Govorimo o “reformaciji”, ali ono na što obično mislimo je “protestantska reformacija”. No tu je ipak prisutan način na koji termin “reformacija” može uključivati i protestantske pokrete i reformatorski pokret unutar Katoličke Crkve. Prije otprilike stotinu godina katolička nastojanja oko crkvene reforme u XVI. stoljeću nazivana su protureformacijom, no neki su se stručnjaci usprotivili tome terminu, iz razloga da to svodi katoličku reformu samo na reakciju na protestantizam. Mnogi su stručnjaci tvrdili da je XVI. stoljeće bilo doba raznih reformatorskih nastojanja, a protestantizam je bio jedan specifičan pristup. Bilo je, zamjećuju ti stručnjaci, katoličkih nastojanja koja predstavljaju mnogo više od odgovaranja protestantima ili potkopavanja protestantske kritike.

Nema potrebe reći da pitanje terminologije nije službeno riješeno među stručnjacima, jer se kod akademika ništa ne može “službeno” riješiti. “Katolička reformacija” je vjerojatno dominantan pojam, iako se u nekim krugovima i dalje služe terminom “protureformacija”. Postoji i kompromisna upotreba: za one aspekte katoličke reforme koji nisu bili izravna reakcija na protestantizam koristi se termin “katolička reformacija”, ali kada se raspravlja o reformama koje su bile reakcija na protestantizam, koristi se termin “protureformacija”. To je zgodno rješenje, ali nije uvijek od pomoći, jer nije uvijek jasno koja je koja reforma.

U svakom slučaju, bitno je što je katolička/protu-reformacija činila, a ne toliko to kako je nazivamo. Što je ona činila? S jedne strane, ograničavala je opasan utjecaj protestantske reformacije ograničavajući razmjer u kojem stvari treba reformirati i razmjer u kojem protestanti mogu utjecati na stvari u nekatoličkome smjeru. Čak i u najgorim vremenima renesansnoga papinstva pojavljivali su se katolički sveci i pozivali katolike na pokajanje, i davali uzore za život u svetosti. Bez njih bi stvari bile mnogo gore. S druge strane, katolička/protureformacija pomogla je Crkvi vratiti mnogo od onoga što je bilo izgubljeno u početnim uspjesima reformacije.

Tko su bile vodeće ličnosti katoličke/protureformacije? Već smo spomenuli neke od njih, poput Pija V. i sv. Karla Boromejskog. Mučenici Thomas More i John Fisher doprinijeli su početcima katoličke reforme. Sv. Ignacije Lojolski i njegovi isusovci bili su važnim instrumentom katoličke obnove, kao i Loyolina tanka, ali duhovno moćna knjiga Duhovne vježbe. Onda su tu bili i španjolski mistici i duhovni divovi Terezija Avilska i Ivan od Križa, kao i sv. Filip Neri, sv. Petar Kanizije i sv. Franjo Saleški, čije je apostolsko djelovanje duboko prodrlo među katoličke laike.

Ti su sveci zasigurno promijenili crkvene i društvene institucije, no njihovo stvarno djelovanje bilo je preobražavanje srdaca i umova dok su pozivali ljude natrag k Bogu, u savez s Isusom Kristom, i da žive Evanđelje u svojim svakodnevnim životima u svijetu. Ponekad se tvrdi da je srednjovjekovno kršćanstvo bilo monaško i da se potpuno odricalo svijeta u gotovo manihejskom smislu. Što god se može reći o toj problematičnoj optužbi, uzevši u obzir da je srednjovjekovno kršćanstvo stvorilo kršćansku kulturu veoma prisutnu u ovome svijetu, kao i u samostanima, bilo bi posve lažno za takvo nešto optužiti katoličku reformaciju. Svaki vid svakodnevnog života, kako kod klerika, tako i kod laika, bio je pod utjecajem duhovne revolucije katoličke reformacije. Katoličko-protestantska se podjela Europe do vremena katoličke reformacije učvrstila, a duhovna vitalnost katoličke obnove vratila je velik broj ljudi u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.

Zaključak

Hilaire Belloc napisao je knjižicu pod naslovom Ličnosti reformacije. Radi se o odličnom djelu, kakva Bellocova inače i jesu, ne samo zato što pruža najtočniji povijesni prikaz, nego zato što nam pomaže vidjeti širu sliku, slijediti dramu ovog razdoblja, ili čak, ako želite tako reći, upoznati “glavne igrače”. Svrha ovog osvrta bila je da ponudi upute za tu, nazovimo je tako, “igru”. Naravno da on nije iscrpan, kako nijedne upute ne mogu biti. Čak i tada, teško je raspoznati igrače bez ikakvih uputa.

Izvor: CERC | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] “Odluka o vječnoj osudi nekih racionalnih bića naziva se reprobacija.” www.katolik.hr