Od 5. do 8. ožujka papa Franjo će posjetiti Irak i tom prigodom slavit će euharistiju na kaldejskom ili istočno-sirskom obredu. Kaldejski ili istočno-sirski obred je jedan od istočnih kršćanskih obreda kojim se služe katolički Kaldejci u Iraku i katolički Siro-Malabarci u Indiji kao i drevna Crkva iz koje su ove nastale: Asirska Crkva Istoka u Iraku, Indiji i drugdje u svijetu. Sam naziv obreda jasno određuje tu liturgijsku baštinu kao sirsku, jer se temelji na siro-aramejskom jeziku Isusova zemaljskog etnika, i kao istočnu – čime se specificira razlika od zapadno-sirskoga obreda koji se isto temelji na siro-aramejskom jeziku i kulturi, ali je različit od istočnoga i njime se služe neke druge Crkve, a to su na Bliskom Istoku: Siro-jakobitska Crkva, Siro-katolička Crkva, Maronitska katolička Crkva i u Indiji Malankarska pravoslavna Crkva i Siro-Malankarska katolička Crkva. Istočno-sirski obred se nekada naziva i asirsko-kaldejskim obredom, da se označe dvije zajednice – tzv. “nestorijanskih“ Asiraca i katoličkih Kaldejaca kao njegovih glavnih nositelja, a u literaturi nailazimo i na nazive siro-kaldejski, perzijski ili mezopotamijski obred. 

Veličanstvena i tragična povijest istočno-sirskih kršćana

Jednu od najfascinantnijih, ali i izrazito tragičnih povijesti u kršćanstvu imala je Crkva Perzije, poznata i kao ”Crkva Istoka” ili jednostavno ”Asirska Crkva”, a koja se dugo vremena nazibala i ”nestorijanska”, a njezini pripadnici ”nestorijanci”. Od te Crkve nastala je u 16. st. i njezina katolička blizanka ”Kaldejska katolička Crkva”. Obje ove Crkve imaju svoje crkve-kćeri na obali jugozapadne Indije (pokrajina Kerala) gdje se tamošnji kršćani nazivaju ”siro-malabarcima”. Svima im je zajednički istočno-sirski obred.

Kršćanstvo je vrlo rano dospjelo u dolinu Eufrata i Tigrisa slavne Mezopotamije, gdje su se nekoć nalazili Abrahamov Ur (Kaldejski) i biblijski Babilon, i gdje je cvala jedna od prvih sofisticiranih svjetskih civilizacija – asirska. U vrijeme širenja kršćanstva, to je bilo područje Perzijskoga carstva, a kršćanstvo se širilo iz sirijskog grada Edesse u sjevernoj Mezopotamiji, važnoga središta semitsko-aramejske kulture. Tu su djelovala od reda velika imena rane Crkve: Tacijan (2. st.), koji je prvi sastavio harmonizirani tekst svih četiriju evanđelja spojen u jednu cjelinu, zatim Bardesan (154. – 222. g.), tvorac sirijske i općekršćanske himnografije i poezije, zatim veliki kršćanski teolog i pjesmopisac sv. Efrem Sirski (306. – 373. g.), pa kasnije sirijski crkveni oci Teodor Mopsuestijski (350. – 373. g.) i Diodor iz Tarza (+390. g.).

Iz ovoga kulturnog i duhovnog kruga koji je crkveno pripadao drevnome Antiohijskom patrijarhatu razvile su se dvije crkveno-liturgijsko-duhovne tradicije na bazi aramejskoga jezika: zapadno-sirski obred u Siriji i Libanonu te istočno-sirski obred, o kojem je ovdje riječ, na području današnjeg Iraka. On je jedan od najarhaičnijih i najoriginalnijih kršćanskih obreda uopće, proizašao iz semitske aramejske kulture kojoj je jezično pripadao i sam Isus, pa sve ove Crkve i dan-danas u bogoslužju koriste Isusov materinji siro-aramejski jezik. Iz Edesse se crkveno sjedište prenijelo dalje na istok u Nisibis – drevnu biblijsku Ninivu Jone proroka (danas Mosul), a naposljetku u Seleuciju-Ksezifont (današnji Bagdad), grad koji je nastao u blizini ruševina povijesnoga Babilona. Tu, u srcu današnjeg Iraka, oko gradova o čijem razaranju i protjerivanju često slušamo, razvila se Crkva istočno-sirskoga obreda, koja je sebe nazivala jednostavno Crkvom Istoka. Bila je to Crkva Perzijskoga Carstva. Tradicija kaže da su prvi vjerovjesnici bili apostoli Toma, a zatim Tadej (Addai) i Bartolomej (Mari).

Crkva Istoka bila je jedina Crkva u to doba koja se nalazila izvan granica Rimskoga carstva, u Rimu neprijateljskoj Perziji. Samim time je teže komunicirala s ostalim Crkvama te se već u 5. st. odcijepila od majke Crkve Antiohije, proglasila svoga glavnog biskupa ”katolikosom”(sveopćim patrijarhom) i započela svoju neobičnu, veličanstvenu, ali i tragičnu povijest. Kada je Efeški koncil 431. g. osudio carigradskog patrijarha Nestorija i njegov nauk (da su Isusova ljudska i božanska priroda odvojene i da postoje dvije osobe, Isus kao čovjek i Isus kao Božja Riječ), osuđeni ”nestorijanci” su prebjegli na područje ove Crkve u Perziji i ona je prihvatila Nestorijev nauk i postala ”nestorijanska” te se tako prva i službeno odvojila od opće Crkve. Bio je to prvi veći crkveni raskol. Danas se pripadnike ove Crkve ne naziva više nestorijancima jer se i povjesničari i teolozi slažu da se nije radilo o krivovjerju (herezi) nego o drugačijem teološkom naglasku. Asirski patrijarh Mar Dinkha IV. potpisao je 1994. g. s papom Ivanom Pavlom II. zajedničku deklaraciju u kojoj obje Crkve izjavljuju da vjeruju isto glede naravi Isusa Krista, čime je vjekovni spor i pitanje nestorijanstva i službeno riješen.

Godine 762., crkveno središte je preseljeno u glavni grad kalifata Bagdad (negdašnji Babilon, stoga katolikos – patrijarh nosi titulu patrijarh babilonski) te je Crkva ojačala. Asirski su kršćani vrlo rano stigli do Indije, gdje su poznati kao Tomini kršćani i koji postoje i danas. Ova je Crkva prva prodrla u Kinu (635. g.) i Mongoliju. Ostaci njihovih misija mogu se naći u Xi’anu, tadašnjoj prijestolnici Kine, a sadrže natpise iz 8. stoljeća. I Mongoli i Arapi bili su im jako skloni. Ostaci samostana sv. Križa iz 14. stoljeća još uvijek se mogu vidjeti nedaleko Pekinga. Ondje ih je susreo i Marko Polo te je o njima pisao. Nedavna istraživanja potvrđuju prisutnost ovih kršćana u Tibetu već u 6. i 7. stoljeću. Prvi su preveli Bibliju na kineski jezik. U 13. st., katolikos Asirske Crkve Istoka upravljao je s 25 metropolija i 230 biskupija, do samih obala Pacifika. Zbog obrazovanosti i kulture, asirski kršćani postaju posrednici između grčke kulture i Arapa. Međutim, tragična prekretnica dogodila se potkraj 13. st. kada su Mongoli prešli na islam, pred kojim je kršćanstvo Azije moralo ustuknuti. Mongolski kan Tamerlan je u 14. st. gotovo u cijelosti uništio Asirsku Crkvu Istoka. Nakon velikih progona, asirski kršćani, njihovi ”ostaci ostataka”, povukli su se na visoravan oko Urmijskoga jezera (sjeverni Irak – jugoistočna Turska), na područje Kurdistana, gdje su čitavu povijest proživljavali teška progonstva od Kurda i Osmanlija. Živjeli su u malim selima nepristupačnog gorja Hakari, a njihov patrijarh stolovao je u selu Kochianis, gdje je skromna kamena crkvica (kojoj zidovi i danas stoje) služila kao patrijarhalna katedrala. Za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, doživjeli su i genocid od strane Turaka i Kurda, tako da je najkompaktnija zajednica Asiraca, u gorju Hakarija u Turskoj,  gotovo sva nestala. Tom je prigodom ubijen i mladi patrijarh Šimun Benjamin XIX. Sjedište Crkve i patrijarh su na kraju morali prijeći na Cipar (1933. g.), a kasnije u SAD (Chicago), sve do 2015. kada je patrijarh katolikos Gewargis III. Sliwa vratio sjedište crkve u Bagdad. Islamistički terorizam i širenje tzv. islamske države u Iraku i Siriji osobito je pogodio ovu staru, malobrojnu i u mnogočemu jedinstvenu Crkvu jer se malobrojni ostatak asirskih kršćana našao upravo na područjima ratih operacija u sjevernom Iraku i Siriji. Njezini su vjernici danas uglavnom u izbjeglištvu po zapadnim zemljama, a tek nešto malo ih je ostalo u sjevernom Iraku, (Erbil, Mosul, Alqosh) i Bagdadu. Ima ih nešto malo još u Teheranu (Iran), Mardinu (Turska), Aleppu (Sirija) i na Cipru.

U 15. stoljeću, u ovoj je Crkvi odlučeno da naslov patrijarha može biti dodijeljen samo među rodbinom tadašnjeg patrijarha Mar Šimuna IV., što je dovelo do nesuglasica i sporova te i do konačnog odvajanja jednog dijela te Crkve, predvođenog suparničkim patrijarhom Mar Ivanom Sulakom VIII., koji je 1552. g. otišao u Rim i ušao u zajedništvo s papom i Rimskom crkvom. Tako je nastala Kaldejska katolička Crkva („Kaldeja“ je stari biblijski naziv za područje Mezopotamije) koja je danas ”katolička blizanka” Asirskoj Crkvi Istoka i koja je jednako kao i ona prolazila progone i protjerivanja. Na Malabarskoj obali u Indiji, Portugalci su pokušali privesti tamošnje asirske kršćane k jedinstvu s Rimom, ali su ih pri tom prisiljavali na odricanje od istočno-sirskog obreda i prihvaćanje latinskih obreda i običaja. Zbog toga je u jedinstvu s Rimom ostao tek jedan dio (Siro-malabarski katolici) vjernika. Drugi su ili raskinuli zajedništvo s Rimom te se vratili u svoju izvornu Asirsku crkvu Indije, ili su ušli u Siro-jakobitsku crkvu Antiohije te prešli na zapadno-sirijski obred (Siro-malankarci).

Kršćani asirske ili istočno-sirijske tradicije sebe nazivaju jednostavno Asirci (i etnički i vjerski naziv), ili šuryani (sirijci) ili kršćani (u odnosu na muslimane u svojoj sredini) ili mešihaje (prema mesiji Isusu Kristu) ili pak nazareni, nazrani (prema Nazarećaninu). Ako su katolici – nazivaju se kaldejci. U nedavnim islamističkim progonima bili su prisiljeni na svoje kuće staviti arapsko slovo nun – ( ن  – N kao ”Nazarećani”). U Indiji za sebe upotrebljavaju naziv malabarci ili siro-malabarci ili Tomini kršćani (ovim se nazivaju i drugi kršćani Indije).

Prije donedavnih islamističkih progona pripadnika Asirske crkve Istoka bilo je oko 400.000, razasutih po Bliskome Istoku (Irak, Iran, Cipar, Libanon, Sirija), u Rusiji, Europi, SAD-u i Australiji. S njom u jedinstvu, Asirska crkva Indije broji oko 50.000 pripadnika. Kaldejska katolička Crkva nije bila toliko izvrgnuta progonima, pa je danas brojnija od matične Asirske te je najbrojnija kršćanska zajednica u Iraku. Do ISIS-a imala je oko 600.000 vjernika (Irak, Iran, Jordan, Libanon, Egipat, Sirija, SAD, Kanada, Australija). Najbrojnija Crkva ovoga obreda je Siro-malabarska katolička Crkva u Indiji s preko 4 milijuna vjernika.

Kaldejski ili istočno-sirski obred

Sve ove Crkve pripadaju jednome obredu, koji se naziva istočno-sirski ili kaldejski, a nekada i perzijski. Specifičnost mu je snažan semitski pečat i arhaičnost. Oblikovavši se u miljeu istočnjačke, semitske kulture, u malim judeo-kršćanskim zajednicama gotovo monaškoga ruralnog karaktera, udaljen i odvojen od Bizanta, Rima i Antiohije, ovaj je obred najjednostavniji i najarhaičniji što ga tradicionalno kršćanstvo poznaje. Opisi ovoga obreda, prvenstveno kod anglikanskih misionara i putopisaca koji su boravili među Asircima u planinama Hakkarija u jugoistočnoj Turskoj u 19. st., kod ‘zapadnog’ čitatelja još uvijek pobuđuju fascinaciju. Crkve su vrlo male, četvrtaste i mračne, sagrađene često na stijenama, s ravnim ili svodnim krovom te vrlo niskim ulaznim vratima. Nemaju nikakve oznake osim nekada križa na vratima kojega svi pri ulasku ljube. Svetište s kamenim oltarom je u posebnoj niši prema istoku, podignuto nekoliko stepenica, a na ulazu visi zastor. Oltar je natkrit nebnicom (baldakin), na oltaru je križ bez korpusa i dvije svijeće. Pred ulazom stoje dva niska postolja, poput ambona, prekrivena platnom: na jednom, zvanim “Golgota“ položen je križ, a na drugom knjiga Evanđelja, najčešće staro rukopisno izdanje. Svatko tko ulazi u crkvu izuva obuću, prilazi te ljubi izloženi križ i Evanđelje. U crkvi vise uljne svjetiljke te snopovi mirisavih trava – zavjetni darovi. Nema nikakvih slika, ni kipova. Uz svetište je obično i druga niša u kojoj je krstionica, a nerijetko još i prostorija s peći u kojoj svećenik i đakon mijese i peku euharistijski kruh pred samo bogoslužje. Vjernici stoje ili sjede na podu za vrijeme bogoslužja, u kojem svi zajedno sudjeluju pjevanjem napamet na siro-aramejskom jeziku. S jedne i druge strane ulaza u svetište, pokraj malih postolja, stoje skupine đakona i podđakona, neki još u dječačkoj dobi, koji iz rukopisnih knjiga antifonalno pjevaju psalme i druge dijelove bogoslužja. Svećenik na sebi ima bijelu albu, štolu i pojas s izvezenim križevima te plašt, a đakoni albu, pojas i štolu preko jednog ramena. Za vrijeme bogoslužja zastor se otvara i zatvara. Na pričesti svećenik dijeli vjernicima komadić posvećenog euharistijskog kruha, a đakon svakom pruža kalež. Ova tradicija nije poznavala ikona i kipova, čak ni korpusa na raspelu. Križ je poznat kao ”perzijski križ” i ima ornamentalni oblik s krakovima koji se razvijaju u listove. U starija su vremena crkve sirijske tradicije imale ”bemu” – oveću, ograđenu platformu nasred lađe, kao židovske sinagoge, na kojoj se nalazila biskupova katedra, sjedala za kler, dva ambona i poseban stolić za križ i evanđelistar zvan ”Golgota”. ”Golgota” je predstavljala ovozemaljski Kristov i naš život, a svetište onaj uskrsli. Na bemi se obavljalo sveta čitanja i časoslov. 

Skromna i arhaična struktura obredâ odiše asketskom strogoćom i meditativnošću. Duga i monotona psalmodija izmjenjuje se pred zidom svetišta s čitanjima, antifonama i himnima (od kojih mnogi potječu još od sv. Efrema Sirskog). Molitve se izvode otegnutim i recitativnim istočnjačkim napjevima, nekad uz pratnju cimbala, a danas u dijaspori već i instrumenata. Dok se Asirci i Kaldejci u liturgiji služe siro-aramejskim i arapskim jezikom, Siro-malabarci u Indiji rabe domaći indijski jezik malayam. Premda veći dio obreda danas služe na arapskom, još uvijek su dijelovi na siro-aramejskom što ih vjernici znaju napamet. 

Euharistijsko slavlje, zvano ”qudaša” (posvećenje) ili ”qurbono” (žrtva), služi se samo nedjeljom i blagdanom. Ova je liturgijska tradicija u potpunosti sačuvala praksu prvobitne Crkve da se svagdanom čitava zajednica vjernika okuplja u crkvi na molitvu Jutarnje i Večernje. Većina poznaje psalme napamet. Koriste tri liturgije (misni obrazac):

  1. Svetih apostola Mar Addaia (Tadeja) i Mar Marija (najčešći); 
  2. Mar Nestorija 
  3. Mar Teodora Mopsuestijskog.

Razlikuju se samo po anafori – euharistijskoj molitvi ili kanonu. Vlastita je ovom obredu jedna od najstarijih euharistijskih molitava, tzv. ”Anafora Mar Addaia i Mar Marija”. Za nju je karakteristično da joj nedostaju same riječi pretvorbe. Veliku ulogu u liturgiji ima priprema euharistijskog kruha, u koji se kao kvasac umeće djelić preostao od prethodne euharistije. Vjeruje se da je tako još kod Posljednje večere sv. Ivan apostol sačuvao komad posvećenog kruha i umočio ga pod križem u Kristovu krv, od čega se nastavljalo slaviti svetu žrtvu preko apostola do danas. Vjeruju da Krist i dalje živi u tom kvascu, a on se drži u rogu, kao što se vjeruje da su ga apostoli nosili okolo (židovski rog s čepom) pa se zove i ”sveti rog”. Nemaju svetohraništa jer se euharistija ne pohranjuje, već se drže onoga da od mane i vazmenoga janjeta nije ništa smjelo preostati. Svećenik i đakon peku euharistijski kruh moleći psalme neposredno prije same liturgije. I svećenici i đakoni su redovito oženjeni. Mnoštvo đakona služi na obredima i najčešće podijeljeni u dva kora pjevaju. Ovaj je obred ostao vrlo ”demokratičan” i pučki. Naime, nije došlo do stvaranja elite pjevača ili zborova niti do kakve sofisticirane liturgijske glazbe kao kod drugih kršćanskih tradicija, već je oduvijek sav puk predvođen svećenicima i đakonima pjeva i sudjeluje u obredima. I žene su okupljene u poseban kor pjevačica te nose liturgijske tunike slične đakonima i pokrivaju glave bijelim velima dok pjevaju u crkvi.

Vrlo je impresivan obred otpuštanja iz crkve još nekrštenih (nekad katekumena). Đakoni s evanđelistarom i križem, u pratnji svjećonoša, izlaze pred svetište i pjevaju: ”Tko nije primio sveto Krštenje, neka se povuče! Tko nije primio znak života, neka iziđe!” Tako i pred samu posvetu darova đakon opominje vjerne pjevajući: ”Uspravite se na nogama i promatrajte što se zbiva: svete i strašne Tajne se posvećuju, svećenik se približio i moli nad njima! Naklonite svoje glave i nitko neka ne prozbori!” Nakon zaziva Duha Svetoga (epikleza) i umakanja kruha u kalež, svećenik proglašava: ”Razdijeljene su, posvećene, dovršene, sjedinjene, pomiješane, sastavljene, svezane i zapečaćene jedna s drugom, ove svete, slavne, životvorne i božanske Tajne…” Zajednica na to kliče: ”Amen! Vjerujemo i ispovijedamo!”

Zanimljivo je da se i maloj djeci može podijeliti svećenički red (ali ne kod katoličkih Kaldejaca i Malabaraca). Paralelno s devet anđeoskih korova razlikuju i devet stupnjeva sv. reda: vrhovni svećenici (katolikos, metropoliti i biskupi); svećenici (korepiskopi, arhiđakoni i obični svećenici) te službenici (đakoni, podđakoni i lektori). Liturgijsko ruho je vrlo skromno u odnosu na zapadno-sirski, armenski ili bizantski obred, a sastoji se od albe, pojasa, štole i plašta. Klerici su nosili crkne dugačke kaftane (halje) i crne turbane. Mnoštvo je postova u godini, a katolikos patrijarh nikada ne jede meso. Najčešće se služba patrijarha nasljeđivala od ujca ili strica. Ne poznaju bolesničko pomazanje. Česta je uporaba sv. ulja u sakramentima, pa i kod ispovijedi, kao i za posvetu crkava i za pravljenje euharistijskog kruha. Ispovijed je za teške i javne grijehe javna, pred cijelom zajednicom. 

Uoči velikih blagdana (Božić, Uskrs) svi vjernici prebivaju na velikom noćnom bdjenju kada se ispjeva cijeli psaltir. Vrlo je zanimljiv istočno-sirski časoslov koji je sačuvao ranokršćanski oblik i elemente židovske sinagogalne molitve. Ne obiluje liturgijskom poezijom kao zapadno-sirski ili bizantski, a niti velikom ceremonijalnošću. Veliko blago ovoga obreda ostavili su brojni ranokršćanski sirski oci i pisci. Tu se ističe posebno rani himnograf Bardesan († 222.) koji zapisa: “Budući da se svi mi po samom imenu Krista, u kojem god kraju bili, nazivamo kršćanima, te se u dan Gospodnji sakupljamo, a u određene se dane od jela suzdržavamo“.  Napisao je brojne himne na sirskom i smislio za njih melodije te se smatra začetnikom kršćanskog antifonalnog, ali i responzorijalnog pjevanja, gdje se iza pojedinih strofa pjeva pripjev. Njegovo je djelo dalje razvijao veliki sirski teolog i himnopisac sv. Efrem Sirski († 373.), danas nadaleko poznat i štovan u svim kršćanskim crkvama, a teološku tradiciju su nastavili veliki sirski oci Teodor iz Mopsuestije † 428.) i Diodor iz Tarza († 390.). Istočno-sirski časoslov ima samo tri glavna molitvena časa: bdjenje, jutarnju i večernju, što je također starokršćanska tradicija, a manji časovi i povečerje se javljaju samo u vrijeme posta. Na svakoj se službi moli himan ”Laku Mara”:  Tebe, Gospode, Bože svega, ispovijedamo! Isuse Kriste, Tebe slavimo! Jer Ti naša tijela uskrisuješ, Ti naše duše spašavaš!. Središnji čin jutarnje i večernje molitve je svečano prinošenje kâda u trenucima dok se pjeva ”onitha” (antifona): Kao ljepotu dragocjenih pomasti i kao miomiris slatkog tamjana, primi, Gospode, prošnje i molitve vjernih svojih.”

Liturgijska godina je podijeljena na cikluse od sedam tjedana: Navještenje (kao vrsta Došašća), Bogojavljenje, Veliki post, Uskrs, Vrijeme apostola, Vrijeme sv. Križa, Vrijeme Mojsija i Vrijeme Posvete crkve (ovi zadnji imaju samo 4 tjedna). Nedjelje se nazivaju prema vremenima (npr. prva nedjelja Navještenja). Većina svetačkih spomendana se slavi petkom. Uz Veliki post (korizmu) ima još 4 posta: post Djevica nakon prve nedjelje Bogojavljenja, pa Ninivski (spomen na Ninivljane i Jonu) 70 dana prije Uskrsa, pa Marijanski post prije Usnuća (uznesenja) Marijina. Premda je u vrijeme kada se Crkva Perzije odijelila kao “nestorijanska“ u kršćanstvu bio poznat samo jedan Marijin blagdan, danas istočno-sirski obred ima sve Marijine blagdane kao i druge kršćanske baštine jer se među tradicijama i Crkvama tijekom stoljeća ipak komuniciralo i preuzimalo.

Budući da su kršćani i Crkve istočno-sirske tradicije živjeli u siromaštvu i pod stalnim progonima, nije čudno da početkom još nisu imali ni tiskanih liturgijskih knjiga. Osobito manje seoske crkve služile su se drevnim rukopisnim liturgikonima (misal) i časoslovima. Rim je za potrebe Kaldejaca s vremenom tiskao liturgijske knjige, ali je pri tom došlo i do tzv.”latinizacija” (mijenjanja ili napuštanja izvornih obreda i tradicija, i uvođenje rimokatoličkih običaja, formula i molitava). U posljednje vrijeme, osobito nakon II. Vatikanskog koncila, Kaldejska katolička Crkva se uglavnom vratila izvornim istočno-sirskim tradicijama svoga obreda, premda za razliku od Asirske Crkve, u Kaldejskim Crkvama se još nailazi na zapadne elemente (sv. voda na ulazu u crkvu, kipovi i slike, pobožnost krunice i Križnog puta). Dogovorom Rima i Asirske Crkve Istoka od prije nekoliko godina, dozvoljeno je međusobno primanje pričesti i dijeljenja sakramenata između ove dvije crkve koje su još uvijek crkveno-pravno dijeljene, ali koje povezuje isti obred, ista tradicija i ista apostolska i katolička vjera. Zbog velikog egzodusa kršćana iz Iraka, Sirije i Turske u zapadno-europske i prekomorske zemlje, danas se istočno-sirski obred u dijaspori služi i na engleskom i na drugim jezicima i u asirskim i u kaldejskim crkvama, premda se dobro čuva i siro-aramejski jezik koji je posebna poveznica sa samim Isusom i apostolima.