Pitanje položaja bliskoistočnih kršćana donekle je aktualizirano na Zapadu nakon dramatičnih i turbulentnih događaja iz 2011., poznatijih pod skupnim nazivom Arapskoga proljeća. Tim je događajima dodatno uzdrmana politička tektonika na ionako trusnom području Bliskoga istoka, što je posljedično pogodovalo mogućnosti teritorijalnoga širenja Islamske države Iraka i Levanta (eng. ISIL), kao i njezina ideološkoga utjecaja. Ta je tvorevina u konačnici ponajviše ugrozila nemuslimansko stanovništvo, poglavito kršćane na tom prostoru, prouzročivši njihov masovni progon, pokolje i egzodus u susjedne države te dalje u Europu.

Inače, termin Bliskoga istoka u posljednje je vrijeme u javnom diskursu katkad počeo zamjenjivati termin Srednji istok (prema eng. Middle East), kako bi se označilo identično područje. To je posljedica doslovnoga prevođenja s engleskoga jezika, odnosno prihvaćanja (anglo)američkoga geopolitičkoga razumijevanja svijeta, prema kojemu kontinentalna Europa ili barem njezin jugoistočni dio (Balkan) predstavljaju neki oblik Bliskoga istoka pa bi onda, shodno tome, područje od Turske do Irana te od Kavkaza do juga Arapskoga poluotoka, uključujući i Egipat, bilo Srednji istok. Međutim, u europskoj kontinentalnoj i hrvatskoj terminološkoj tradiciji taj je prostor logično nazivan Bliskim istokom, jer je najbliži s istoka u odnosu na Europu i u neposrednom kontaktu s njom. Uz navedeno područje, Bliski istok u širem bi smislu obuhvatio i sjevernoafričke arapske države s pretežnim muslimanskim stanovništvom (područje Magreba). Prema tome, Srednji i Daleki istok obuhvaćali bi udaljenija prostranstva Azije. U svakom slučaju, kada se govori o Bliskome istoku, valja imati na umu da je istodobno riječ o zemljopisnom, kulturno-civilizacijskom i (geo)političkom pojmu, a o svemu tome više je pisala Mirjana Kasapović u uvodnoj raščlambi pojma Bliskoga istoka u knjizi Bliski istok: politika i povijest.[1]

Među bliskoistočne starosjedilačke narode, baštinike kulturno-civilizacijskih oblika koji su prethodili arapskim osvajanjima i političkoj dominaciji te širenju islama, kao najvažnije skupine ubrajamo Armence, Maronite, Kopte i Asirce. Armenci jedini među njima imaju vlastitu državu, no ona se ipak nalazi izvan definiranoga prostora Bliskog istoka, ali autohtone armenske manjine još uvijek su prisutne i izvan Armenije, na Bliskom istoku. Maroniti se smatraju potomcima starih Feničana i naseljavaju Libanon, a Kopti se smatraju potomcima starih Egipćana i naseljavaju moderni Egipat. Asirci pak žive uglavnom na području sjevernoga Iraka, sjeveroistočne Sirije te krajnjega jugoistoka Turske i krajnjega sjeverozapada Irana, a smatraju se potomcima starosjedilačkoga naroda drevne mezopotamske civilizacije koja je izgradila Babilon i Asiriju. U političkom smislu Maroniti su u najpovoljnijem položaju od njih, kao priznata i utjecajna skupina u Libanonu, dok su Kopti u Egiptu posljednjih godina sociokulturno i fizički prilično ugroženi od strane islamističkih političkih i terorističkih skupina. Armenci se nakon pretrpljenoga osmansko-turskog genocida posljednjih godina ipak nalaze u nešto povoljnijem položaju u Turskoj i nekim drugim okolnim zemljama, dok su Asirci gotovo pred nestankom na svojim stoljetnim ognjištima, bez političkih, kulturnih i vjerskih prava i sloboda, kao vjerojatno najugroženija autohtona kršćanska zajednica na tom prostoru. O bliskoistočnim kršćanima na hrvatskom jeziku sustavno je pisao fra Marinko Pejić u svojoj aktualnoj knjizi Kršćani u zemljama islama,[2] a i portal Bitno.net posvetio im je prostor prije nekoliko godina serijom tekstova u sklopu tematske cjeline „Kršćani Bliskog istoka – proganjana Crkva“.

Ukupni broj Asiraca na svijetu danas se procjenjuje na između 2 i 3,5 milijuna, od čega tek između 700 000 i 1 milijuna njih živi na području Asirske domovine. U vjerskom smislu tradicionalno pripadaju raznim kršćanskim denominacijama koje se označavaju skupnim nazivom sirijskoga kršćanstva, a koriste se novoaramejskim, inačicom jezika kojim je govorio i Isus Krist. Neke od spomenutih sirijskih kršćanskih denominacija i crkava u jedinstvu su sa Svetom Stolicom, dok druge djeluju kao zasebne istočnokršćanske crkve. Najbrojnija i najorganiziranija asirska dijaspora nalazi se u Sjedinjenim Američkim Državama (300 000 – 400 000) i Švedskoj (preko 150 000). U Švedskoj djeluju i asirski nogometni klubovi Assyriska FF i Syrianska FC, od kojih je prvi u jednom navratu došao čak do finala švedskoga kupa, a drugi je nastupao i u najvišem švedskom klupskom nogometnom rangu. U nedostatku matične države i pripadajuće nogometne reprezentacije, ti klubovi svojim simpatizerima diljem svijeta na neki način služe i kao supstitut nacionalne momčadi.

Bliskoistočni kršćani kao predmet znanstvenih istraživanja na Zapadu rubno su se pojavljivali u okvirima grana orijentalistike (turkologije, arabistike, egiptologije i asiriologije) te istočnokršćanske liturgike. Međutim, nakon pojave i širenja utjecaja znamenite studije Edwarda Saida iz 1978., pod nazivom Orijentalizam,[3] zapadnjački su akademski krugovi postupno počeli odustajati od sveučilišnih orijentalističkih studija i katedri, u skladu sa Saidovim tumačenjima takvih akademskih pristupa. Ukratko, Said je orijentalistiku pojednostavljeno prikazao kao kolonijalni akademski alat za perpetuiranje predrasuda prema Bliskom istoku, ponajviše Arapima i islamu, te stvaranje narativa o kulturno superiornoj zapadnoj civilizaciji s jedne strane i kulturno inferiornom Bliskom istoku s druge strane. Daleko od toga da Said djelomično nije imao i pravo, no njegovi se pogledi i danas često uzimaju potpuno nekritički, kao autoritet per se. Saidov je isključivi dekonstruktivistički pristup u Orijentalizmu tako zadnjih godina  postao ideološka batina za discipliniranje neistomišljenika, kojom su se počeli služiti mnogi, od sekularističkih kulturnih relativista pa sve do prikrivenih i otvorenih islamističkih fundamentalista, kako bi orijentalistiku prikazali anakronim kolonijalnim akademskim naslijeđem, a shodno tome sve zapadnjačke orijentaliste kao tobožnje (neo)kolonijalne kulturne imperijaliste. Saidovu je interpretaciju orijentalistike kod nas jedini sustavno iskritizirao Boris Havel, čiji članak „Orijentalistika unplugged“ u tom smislu vrijedi pročitati.[4]

Također, opravdano se možemo zapitati postoji li i među bliskoistočnim muslimanima neki oblik „okcidentalizma“, kao paradigmatske suprotnosti orijentalizmu u obrnutom pravcu, unutar koje su Zapad i zapadna kultura prikazani isključivo kao prostor materijalističko-ekonomističke vizije svijeta, sekularističke moralne dekadencije te sveopće društvene islamofobije i netolerancije prema islamskoj kulturi, ukorijenjene u višestoljetnom kršćanskom naslijeđu? Po mnogočemu sudeći, takva je paradigma u nekim dijelovima Bliskoga istoka izrazito prisutna pa i dominantna. Na kraju krajeva, dobrano je prisutna čak i u istočnim dijelovima modernizirane, sekularne i europeizirane Turske, što kroz svoje književne likove opisuje i turski nobelovac Orhan Pamuk u romanu Snijeg.[5] Međutim, čini mi se da Zapad nema nekog svog Saida koji bi se ozbiljnije pozabavio fenomenom „okcidentalizma“ te razmjerima njegove eventualne prisutnosti na Bliskom istoku.

Osim toga, na Zapadu se često zaboravlja da su Arapi i Osmanlije, baš kao i zapadne velesile nešto kasnije kroz povijest, na velikom dijelu Bliskoga istoka zapravo strani osvajači i kolonizatori u odnosu na pokorene drevne civilizacije i narode Mezopotamije, Fenicije i Egipta. Stoga bi ozbiljno vrijedilo razmisliti i o mogućnostima primjene humanističkih teorijsko-metodoloških koncepata postkolonijalne kritike i povijesti marginalnih skupina na to područje, i to ne samo u analizi razdoblja europskoga kolonijalizma, već i višestoljetne arapske i osmanske političke dominacije nad Asircima, Armencima, Maronitima i Koptima.

U svakom slučaju, suvremena povijest za Asirce je započela tragičnom kataklizmom osmansko-turskoga genocida između 1914. i 1922. Uz Armence i Grke, Asirci su u njemu masovno stradali od službene genocidne politike prema kršćanima, koju su oblikovali mladoturci, a organizirao i u djelo provodio ministar unutarnjih poslova Talat-paša. U tom je razdoblju stradalo između 150 000 i 300 000 Asiraca, a događaj je u asirskoj kolektivnoj memoriji zabilježen pod nazivom Seyfo (Sayfo). Za razliku od genocida nad Armencima, genocid nad Asircima nije toliko prepoznatljiv na Zapadu, možda iz razloga što nije pronašao toliko prostora u zapadnoj pop kulturi, što je Armencima uspjelo, primjerice kroz glazbeni izričaj američkoga benda System of a Down.

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji nakon Prvoga svjetskog došlo je do nastanka  prijedloga i zahtjeva za nastankom asirske države, u skladu s načelom o samoodređenju naroda, sadržanom i u Wilsonovih 14 točaka. Međutim, kod zapadnih lidera i mirotvoraca nije bilo dovoljno sluha za takve prijedloge, a kod Asiraca dovoljno političke snage i mudrosti da ih do kraja izguraju, tako da prijedlog nikada nije realiziran. Kasnije je kroz 20. st. bilo raznih sličnih pokušaja i peticija prema Ligi naroda i Ujedinjenim narodima, no ništa od toga nije urodilo plodom, pa tako ni kasniji zahtjevi za nekim oblikom autonomije unutar Iraka. Ipak, u međuvremenu je 1971. usvojena zajednička asirska zastava, koja je i danas općeprihvaćena od strane Asiraca, kako u njihovoj domovini, tako i u iseljeništvu.

Nažalost, Asirci su u 21. stoljeću doživjeli još jedan genocid, i to onaj ISIL-a, između 2014. i 2017. U tom razdoblju formirali su i samoorganizirane oružane postrojbe, od kojih su neke bile sastavljene isključivo od žena. Inače, pod utjecajem Kurdistanske radničke stranke (PKK) i njezina vođe Abdullaha Öcalana kod Asiraca se, pod nazivom Dawronoye, razvio pokret srodan kurdskom sekularnom socijalističkom i feminističkom pokretu. Isto tako, kod Asiraca je došlo do svojevrsne političke diferencijacije po pitanju prihvaćanja te ideologije. Zanimljivo, u ranijem razdoblju osmansko-turskoga genocida Kurdi su sekundirali vlastodršcima u planskom istrebljivanju kršćana, a sada su aktualni saveznici (oružane jedinice Peshmerga) Asiraca u oružanoj borbi s islamistima iz ISIL-a. Međutim, mnogi irački Kurdi i danas su skloni opstrukcijama predložene asirske teritorijalno-administrativne autonomije na sjeveru Iraka, odnosno području u blizini grada Mosula (Ninivska zaravan), koje kontroliraju asirske oružane organizacije. S druge strane, mnoge asirske organizacije u Iraku i ostatku svijeta ostvarenje te autonomije smatraju posljednjom šansom svoga opstanka na djeliću tisućljetne domovine, a zeleno svjetlo za autonomiju dobili su 2017. od iračkoga predsjednika, nekih iračkih parlamentarnih političkih stranaka te nekolicine biskupa sirijskih kršćanskih crkava. Ipak, još uvijek nema konkretnijih pomaka po tom pitanju i primjene predloženoga rješenja.

Osim aktualne političke situacije s mogućom autonomijom u Iraku, jedan se zanimljiv i pozitivan politički pomak za Asirce i kršćane općenito zbio na lokalnim izborima u Turskoj 2014., kada je na listi kurdske političke opcije za dogradonačelnicu grada Mardina u jugoistočnoj Turskoj izabrana mlada Asirka Fabronia Benno, kao prva kršćanka koja sudjeluje u političkom rukovodstvu nekoga većeg turskog grada. Naravno, kao kandidatkinja morala je koristiti svoje službeno tursko ime (Februniye Akyol), s obzirom na to da Asirci nisu priznati kao manjina u Turskoj, a tursko zakonodavstvo također zabranjuje i korištenje svih jezika, izuzev turskoga, kako u javnim, tako i u privatnim obrazovnim institucijama. U svakom slučaju, njezin mandat nije dugo potrajao, jer je odlukom turskoga Ministarstva unutarnjih poslova smijenjena krajem 2016., u paketu s gradonačelnikom, na valu smjena zbog optužbi za veze s pokretom Fethullaha Gülena i PKK-om, koja se u Turskoj, ali i u SAD-u i EU smatra terorističkom organizacijom.

S obzirom na sve navedeno, ne smiju se ignorirati upozorenja i apeli koji Zapadu pristižu s terena, od prognanih Asiraca i drugih bliskoistočnih kršćana. Valja se tako prisjetiti još uvijek aktualnoga upozorenja nadbiskupa Kaldejske katoličke crkve u Mosulu Emila Shimouna None iz 2014.: „Molimo vas da nas pokušate razumjeti. Vaši liberalni i demokratski principi ovdje ne vrijede ništa. Morate ponovo razmotriti našu realnost na Bliskom Istoku, jer u svojim državama nudite dobrodošlicu sve većem broju muslimana. Vi ste također u opasnosti. Morate donositi snažne i hrabre odluke, čak i po cijenu suprotstavljanja vlastitim načelima. Mislite da su svi ljudi jednaki, ali to nije istina: islam ne kaže da su svi ljudi jednaki. Vaše vrijednosti nisu njihove vrijednosti. Ako to ne shvatite dovoljno brzo, postat ćete žrtve neprijatelja kojima ste ponudili dobrodošlicu u svom domu“.

[1] Mirjana KASAPOVIĆ (ur.), Bliski istok: politika i povijest, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2016., 4-46.

[2] Marinko PEJIĆ, Kršćani u zemljama islama, Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2019.

[3] Edward William SAID, Orijentalizam, Konzor, Zagreb, 1999.

[4] Boris HAVEL, „Orijentalistika unplugged“, Europski glasnik 20(2015), 20, 67-77.

[5] Orhan PAMUK, Snijeg, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.

Domagoj Tomas | Bitno.net