Kaldejska katolička Crkva je najbrojnija skupina katolika na području današnjeg Iraka. No, kao i kod ostalih unijatskih Crkava Bliskog istoka njihova povijest je dosta zamršena.

Oni su sljednici asirskih kršćana koji su na tom području od I. st. Prema njihovoj predaji prvi misionari koji su im donijeli kršćanstvo bili su apostoli Toma i Bartolomej, te njihov suradnik Tadej. Zajednica se razvijala unutar etničke skupine Asiraca na području Mezopotamije i današnjeg Irana, izvan granica tadašnjeg Rimskog Carstva. Zbog takvog položaja oni će se distancirati od kršćana u Rimskom Carstvu zbog političkih pritisaka sasanidskih vladara. Naime, Sasanidi (224. – 651.), vladari Perzije, vidjeli su u kršćanima svoje zemlje suradnike Rimljana, te su ih zbog toga pritiskali da se što više distanciraju od kršćana na zapadu pod prijetnjom progona. Politički pritisak dovesti će i do teološkog razmimoilaženja nakon Efeškog koncila (431.) na kojem je osuđen carigradski patrijarh Nestorije za herezu koja nosi naziv po njemu – nestorijanizam. Kršćani Perzije neće prihvatiti njegovu ekskomunikaciju, već će dobrim dijelom slijediti njegov teološki nauk u kristologiji. Ipak, nikada neće službeno prihvatiti njegovu kristologiju, već će svoj pogled prema Isusu temeljiti na teološkim radovima Teodora Mopsuestijskog (350. – 428.) što su i službeno zaključili na sinodi 554. godine. Nakon toga imat će izrazito veliko misijsko djelovanje, te će se Crkva proširiti sve do područja današnje Kine i Indije gdje su imali svoje biskupe. U jednom trenutku će predstavljati geografski najrašireniju kršćansku zajednicu. No, do opadanja će doći nakon islamskog osvajanja Perzije sredinom VII. stoljeća. Okruženi islamskim vladarima bilo im je zabranjeno propovijedati kršćanstvo, a muslimanske vlasti su paralelno radile veliki pritisak na njih da se konvertiraju na islam.

Tako vidimo kako se ova zajednica kršćana gotovo cijelo vrijeme razvija odvojeno od glavnine Crkve koja se nalazi na području Rimskog Carstva. Vidljivo je kako se podjela produbila nakon III. ekumenskog koncila u Efezu. Od tada pripadnici, tj. biskupi, ove zajednice ne žele sudjelovati na sličnim sinodama na zapadu, te sve više organiziraju vlastite sinode na kojima rješavaju pitanja vjere, discipline itd. Dolazak islama je još više otežao kontakte s biskupom u Rimu. Nakon dugih stoljeća odvojenosti prvi doticaji bit će ostvareni u srednjem vijeku (negdje od kraja XIII. st.) kada će na područje Mezopotamije kao misionari doći dominikanski i franjevački redovnici. Zateći će na tom području kaldejske kršćane, potomke nekada rasprostranjene zajednice koja je u to vrijeme već bila svedena na mali broj vjernika i biskupa. To će dovoditi do individualnih konvertiranja na katoličanstvo. Prvo unijaćenje s Rimom nakon gotovo jedanaest stoljeća dogodit će se 1552. god.

Tijekom XV. st. unutar kaldejske zajednice došlo je do prakse monarhijske predaje patrijaršijske časti unutar jedne obitelji. Naime, redovito je patrijarh na kraju svog života za svog nasljednika imenovao nekog od svojih nećaka (biskupi se nisu ženili, pa tako nisu mogli postaviti vlastitog sina). 1552. godine skupina biskupa pobunila se protiv takve prakse te su za patrijarha izabrali redovnika Yohannanu Sulaqa (1510. – 1555.) koji je uzeo ime Šimun VIII. Iste godine se uputio u Rim da ga papa Julije III. (1550. – 1555.) posveti za patrijarha. No, nakon što se vratio iz Rima protivnička stranka ga je zarobila, te je 1555. ubijen. Nakon toga se naredna skoro tri stoljeća vodila borba unutar zajednice oko pripadnosti Rimu. Tek su 1830. definitivno ušli u puno jedinstvo Katoličke Crkve kada je papa Pio VIII. (1829. – 1830.) posvetio Yohannanu Hormizda za patrijarha kaldejskih kršćana sa sjedištem u Mosulu. Ipak, dio Kaldejaca to nije prihvatio, te danas postoje kao odvojena zajednica pod nazivom „Sveta apostolska asirska Crkva Istoka“ te broje oko pola milijuna vjernika razasutih po gotovo čitavoj planeti.

Kaldejska katolička Crkva danas

Zajednica trenutno broji malo više od 600 000 pripadnika.[1] Najviše pripadnika imaju u Iraku gdje ih je oko 240 000. Gotovo jednak broj ih je u SAD-u. U Iranu ih je ostalo još oko 4 000. U Libanonu se u zadnje vrijeme broj jako povećao te ih je sada oko 20 000. U Siriji njihov broj zadnjih godina rapidno opada, te ih je sada ostalo oko 10 000. U Turskoj zajednica broji oko 14 000 pripadnika, a nezanemariv broj se nalazi još i u Kanadi (oko 30 000), Australiji (35 000), te Jordanu (7 000).

Zajednice na području Iraka i Sirije prolaze zadnjih desetljeća kroz jako teško razdoblje. Kulminacija nedaća se dogodila u zadnjih nekoliko godina kada su brojna područja na kojima tradicionalno žive pripadnici ove zajednice pala u ruke tzv. Islamske države. Crkva u Mosulu je sigurno u daleko najgoroj situaciji. Prema trenutnim procjenama u tom gradu je ostalo oko 14 000 pripadnika zajednice, no, kao što pokazuju informacije s tog područja o djelovanju pripadnika Islamske države, upitno je koliko je ovaj podatak točan. Ovaj grad je bio središtem najvećih zvjerstava pripadnika islamskih ekstremista spram kršćana. Još uvijek je pod njihovom kontrolom, te je nemoguće utvrditi pouzdano koliki je broj kršćana preostao u gradu.

Određeni broj biskupskih središta se nalazi na području kojega kontroliraju kurdske snage u Iraku, te su zbog toga u povoljnijem položaju, iako im je otežavajući faktor činjenica da su stalno u blizini određenih vojnih sukoba. Gradovi (tj. biskupska središta) koji se nalaze na području koje kontroliraju kurdske snage su Zaku, Kirkuk, Erbil, Alqosh i Aqra. Patrijarhatsko središte Bagdad, te Basra nalaze se na teritoriju kojega kontroliraju iračke vladine snage.

Na broj vjernika u Iraku nisu utjecali samo nedavni događaji povezani uz pojavu Islamske države. Teška situacija traje od vremena Zaljevskog rata početkom 90-ih. To se najbolje očituje na broju vjernika pod Bagdadskim patrijarhom. 1990. bilo ih je oko 325 000, a 2000. godine upola manje, tj. 151 000. Većina vjernika je vjerojatno iselila prema prekoatlanskim zemljama, jer prema dostupnim brojkama broj vjernika na području SAD-a od 2000. do 2015. godine se utrostručio.

Tešku sudbinu iračkih Kaldejaca dijele i sirijski. Oni se svi nalaze pod eparhijom Alepa. 2010. ih je bilo oko 30 000, a 2015. tek 10 000. Opadanje broja je povezano uz stalna razaranja koja grad i njegova okolica doživljavaju od kad je počeo građanski rat u Siriji. Devastacija i iseljavanje su se pojačali, kao i ciljani pritisci na kršćane od kad je na područje Alepa došla vojska Islamske države.

Ustrojstvo

Na čelu Kaldejske katoličke Crkve nalazi se patrijarh sa središtem u Bagdadu. Trenutni patrijarh od 2013. godine je Louis Rafael I. Sako. Uz njega zajednica ima još 18 biskupa. Od toga 8 ih se nalazi u Iraku, te jedan u Siriji.

U liturgiji koriste istočnosirijski obred. Prema predaji koju čuvaju Crkve koje koriste taj obred (Kaldejska katolička, Apostolska asirska, Drevna asirska Crkva Istoka, te Siro-malabarska katolička Crkva) on im je predan od samih apostola, tj. sv. Tome apostola koji je zadužio Tadeja (jednog od sedamdesetorice) da uredi crkvu na tom području. 2007. godine, na poticaj Svete Stolice, došlo je do reforme obreda, pri čemu je Rim potaknuo Kaldejce da svoj obred reformiraju na način da se što više vrate tradicijskim korijenima vlastite liturgije. Jezik koji se koristi je dijalekt aramejskog kojeg pripadnici zajednice i danas koriste kao jezik svakodnevice. Ovaj dijalekt je izrazito blizak jeziku kojega je govorio sam Krist, pa su i na taj način izrazito povezani s izvorima kršćanstva.

Slično kao Melkiti u Siriji, tako i Kaldejci u Iraku predstavljaju kontinuitet jedne od najstarijih kršćanskih zajednica. Kroz stoljeća svoga postojanja kontinuirano su egzistirali u neprijateljskom okruženju. Stoga se s pravom može kazati kako je ova zajednica kroz cijelu povijest bila zajednica mučenika. Danas se nalaze možda u najgoroj situaciji, u opasnosti su da nestanu sa svog autohtonog područja, ili da budu svedeni tek na blijedu sliku onoga što su nekoć bili. Kao i Melkiti, u stvarnoj su opasnosti da izgube povezanost sa svojom tradicijom i korijenima uslijed stalnih napora određenih ekstremističkih skupina da ih izbrišu s područja na kojima su stoljećima obitavali.

Ante Vučić | Bitno.net

[1] Sve brojke preuzete iz Annuario pontifico