KRŠĆANI BLISKOG ISTOKA - PROGANJANA CRKVA (4)

Sirijska katolička Crkva: Progonili su je i ubijali njezine sljedbenike, ali ona je preživjela

Naš suradnik povjesničar Ante Vučić u nekoliko će nastavaka obraditi temu kršćanskih Crkvi na Bliskom istoku, Crkvi koje trenutačno prolaze kroz pravi progon od strane islamističkih terorista. Odlučili smo se na ovaj niz kako bismo bliže upoznali duhovno bogatstvo naše braće i sestara koje pripadaju Crkvama istočnog kršćanstva o kojima, nažalost, premalo znamo i s čijom se teškom sudbinom trebamo solidarizirati. Poseban naglasak dat ćemo na Crkve Sirije i Iraka koje su u uniji s rimskim biskupom. Ostale tekstove iz niza pročitajte OVDJE.

Sirijska katolička crkva

Ruševine sirijsko-katoličke katedrale Duha Svetoga u Homsu/Foto: orontes.jimdo.com

Ova partikularna Crkva unutar Katoličke Crkve je autohtona na područjima Iraka, Sirije, Turske i Libanona. Naravno, kao i svi kršćani Bliskog istoka njihova povijest seže u najranije razdoblje nastanka i širenja kršćanstva.

Njihov nastanak povezan je s prvim kršćanskim zajednicama na području današnje Turske, Sirije i Iraka, odnosno s kršćanima Antiohije, Edese i Mezopotamije. Oni su bili pripadnici univerzalne, Katoličke Crkve sve do IV. ekumenskog koncila u Kalcedonu 451. godine. Na tom koncilu se raspravljalo o tada izraženoj herezi u Crkvi koja je nosila naziv monofizitizam. Naime, na koncilu koji se održao dvadeset godina prije u Efezu odbačena je kristološka zabluda zvana nestorijanizam koja je tvrdila da u Isusu postoje dvije strogo odijeljene naravi (ljudska i božanska, toliko odijeljene da bismo mogli pričati o dvije osobe, Isusu i Logosu), toliko strogo odijeljene da je sama Marija rodila samo čovjeka Isusa, ali ne i Boga-Logosa. Nakon što je ta hereza odbačena, kristološki sporovi nisu završeni. Jedan dio biskupa i teologa, u želji da se što više odupru nestorijanizmu, otišli su u zaključivanju toliko daleko da su odbijali bilo kakav govor o dvije naravi u Isusu, te je to dovodilo do opasnosti da se počne negirati ljudskost Isusa Krista. Na čelu te skupine nalazio se aleksandrijski biskup Dioskur. Zbog tog spora sazvan je IV. ekumenski koncil. On je zaključio da se u jednoj osobi Isusu Kristu nalaze dvije naravi, božanska i ljudska, te da je On pravi Bog i pravi čovjek. Jedan dio biskupa, na čelu s već spomenutim Dioskurom, odbija prihvatiti zaključke sabora, te se na taj način odjeljuju od ostatka Crkve. Među njima se nalazio i jedan broj biskupa s područja današnje Sirije i Iraka. Ta skupina Crkava je danas poznata pod nazivom Orijentalne ortodoksne Crkve. Na čelu sirijskih orijentalnih ortodoksnih će se nalaziti patrijarh koji će se pozivati na kontinuitet s Antiohijom.

Nakon toga, zajednica će se nastaviti razvijati kao samostalna Crkva, ali u uskoj vezi s ostalima koji nisu priznali IV. ekumenski sabor, a to su Kopti, Armenci, te Malankara kršćani u Indiji. Dodiri sa zapadnim kršćanstvom, te posljedično s Rimom bit će još više otežani od sredine VII. st., nakon što su muslimani osvojili područje Bliskog istoka. Kratkotrajni dodiri dogodit će se za vrijeme križarskih vojnih, ali oni neće ostaviti nekog većeg traga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U XVII. st. na to područje sve više dolaze misionari Katoličke Crkve, prije svega kapucini, franjevci i jezuiti. Kao što je slučaj s drugim kršćanima tog područja, dodiri će dovesti do mnogih osobnih konvertiranja na katoličanstvo. No, još važnije, misijsko djelovanje će posijati sjeme želje za jedinstvom s rimskim biskupom. Godine 1662. mjesto patrijarha je ostalo upražnjeno, te je Rim na to mjesto postavio Ignacija Andriju Akijana (1662. – 1677.). Nakon njegove smrti bila su izabrana dva patrijarha, pri čemu je jedan predstavljao katoličku struju, a drugi struju koja se protivila jedinstvu s Rimom. 1702. preminuo je pro-katolički patrijarh, te je time za to razdoblje propala ideja jedinstva. Tek će 1782. doći do jedinstva, kada će Sveti sinod Sirijske ortodoksne Crkve izabrati za patrijarha Ignacija Mihaela III. (1782. – 1800.) koji će odmah pri proglašenju naglasiti da je katolik, te da stupa u puno jedinstvo s Rimom. To se nije svidjelo jednom dijelu biskupa, te su oni nastavili dalje kao samostalna Crkva pod nazivom „Sirijska ortodoksna Crkva Antiohije“. S vremenom će broj članova Sirijske katoličke Crkve rasti. Osmanske vlasti će to vidjeti kao određenu prijetnju, te će se truditi suzbiti taj rast davajući prednost Sirijskoj ortodoksnoj Crkvi.

Nedaće vjernika kulminirale su tijekom I. svjetskog rata. Tada su mladoturske snage poticale na fizičko istrebljenje neturskih elemenata u Osmanskom Carstvu. Vjerojatno je iz tog razdoblja najpoznatiji genocid nad Armencima. No, paralelno s tim događao se i genocid nad nekim drugim etničkim skupinama, a među njima bili su i Asirci (Asorji), pripadnici Sirijske katoličke Crkve. Procjenjuje se da je u tim progonima život izgubilo preko 75 000 vjernika.

Sirijska katolička Crkva danas

Danas Crkva broji nešto više od 200 tisuća članova. Najveći broj nalazi ih se u Siriji (oko 75 000) i Iraku (oko 50 000). Uz ove dvije države pripadnici žive i u Libanonu (32 000), Turskoj (2 000), SAD-u (25 000), Venecueli (20 000) i Egiptu (1 600).[1] Naravno, zbog izrazito teške situacije na Bliskom istoku koja se odražava i na kršćane, brojke za Siriju i Irak su jako nesigurne.

Na području Iraka glavnina vjernika je smještane na području Mosula (45 000) i Bagdada (6 000). Današnji vjernici u prvospomenutom gradu su u jako teškom položaju, te je stoga sama brojka izrazito nepouzdana. Mosul je, kao što je poznato, pod nadzorom pripadnika Islamske države, a njihova želja je stvoriti „čistu“ islamsku državu bez pripadnika drugih religija, pa samim time i bez kršćana. U Mosulu su počinjena najgora zvjerstva nad vjernicima, a i veliki je pritisak da se konvertiraju na islam. Ideja ekstremista je izbrisati kršćane bilo likvidacijom, bilo konvertiranjem na islam. U takvom okruženju trenutno žive Mosulski pripadnici Sirijske katoličke Crkve, kao i svi drugi kršćani tog grada. Za vjernike u Bagdadu je situacija povoljnija jer je glavni grad Iraka pod nadzorom vladinih snaga. No, na broj vjernika u tom gradu i njegovoj okolici uvelike je utjecala situacija u toj zemlji u posljednjih dvadeset godina. Tako je prema službenim podacima iz 2000. godine grad brojio 24 000 vjernika, 2010. 18 000, a 2015. svega 6 000.

Na području Sirije sve zajednice se nalaze u blizini ili u samom žarištu sukoba. Podaci za 2015. godinu donose brojku od 15 000 vjernika u Homsu. No taj grad je danas sravnjen sa zemljom i pitanje je koliko ih je točno i u kakvom stanju su kršćani Sirijske katoličke Crkve tog grada. Slična situacija je i s Alepom, tijekom posljednjih godina grad je devastiran u sukobima sirijske opozicije s vladinim snagama, a u posljednjih godinu dana do grada su došle i snage Islamske države. Prema podacima za proteklu godinu u gradu i njegovoj okolici nalazi se 10 000 vjernika. Damask je pod kontrolom vladinih snaga, a u njemu se nalazi oko 14 000 članova Crkve. Biskupija Hasaka-Nisibis se nalazi na području sjevernoistočne Sirije koja je pod kontrolom kurdskih snaga, te broji oko 35 000 vjernika. Gotovo svi vjernici na području Sirije su u nekoj vrsti ugroze. Bilo da se radi o ratnim poprištima gdje se bore sirijski pobunjenici i vladine snage, bilo da se radi o područjima gdje se vladine snage, Kurdi i ostali bore protiv islamskih ekstremista.

Ustrojstvo

Kao što je to običaj sa svim istočnim katoličkim Crkvama, na čelu zajednice nalazi se patrijarh. Od 2009. tu dužnost obnaša Ignacije Josip III. Zanimljivo je da svi izabrani patrijarsi uzimaju kao prvo ime Ignacije. Uz njega Crkva trenutno broji još trinaest biskupa, od kojih su četiri u Iraku i tri u Siriji.[2]

U bogoslužju koriste zapadnosirijsku liturgiju. Njezin nastanak pripisuje se apostolu Jakovu. Uz njih koriste ju još malankara kršćani iz Indije, te Sirijska ortodoksna Crkva Antiohije. Razlikuje se od pravoslavne i istočnosirijske (često se miješaju ove liturgijske tradicije). Jezik koji se koristi je sirijački, tj. jedan dijalekt aramejskog jezika koji je vrlo sličan onome kojim se vjerojatno služio Isus.

Kao većina kršćana Bliskog istoka, posebice područja Sirije i Iraka, Sirijska katolička Crkva svoje korijene nalazi u I. st., u vrijeme misionarenja apostola. Burna povijest tog područja, kao i burna teološka povijest, rastavila ih je u jednom trenutku od Katoličke Crkve. Kroz stoljeća su živjeli na području kojim vladaju muslimani koji su često kretali u progone u želji da ih istrijebe. Samim time stoljećima su oni zajednica mučenika. Unatoč tome uspjeli su preživjeti i zadržati vjernost Kristu, te posebnu tradiciju kroz koju su izražavali tu vjernost. Dočekali su i ponovno sjedinjenje s rimskim biskupom, tj. povratak u puno jedinstvo univerzalne Crkve. Danas su i dalje u stalnoj napetosti od progona, a to se još više osjeća od kad se pojavila Islamska država koja je nedvosmisleno poručila kako na svom području ne misli tolerirati postojanje kršćana, niti bilo koje druge religije. Takva situacija stavlja pripadnike Sirijske katoličke Crkve u nepovoljan položaj zajedno s drugim kršćanima tog područja.


[1] Brojke preuzete iz Annuario pontifico za 2015.

[2] Preuzeto iz annuario ponitfico

Ante Vučić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. lipnja 2016.

Možda vam se svidi