Ove godine obilježava se 1700. obljetnica prvog ekumenskog Nicejskog sabora iz 325. godine. Kao odgovor na arijansku herezu, koja je nijekala božanstvo Isusa Krista (prema Ariju, Sin Božji, Krst, nije suvječan i istobitan s Bogom Ocem, nap. ur.), nicejski Oci sastavili su Vjerovanje kojim se ispovijeda ispravan nauk. No ono samo dvaput spominje Duha Svetoga, navodeći da se Krist „utjelovio po Duhu Svetom” i ispovijedajući vjeru „u Duha Svetoga”.

Na Carigradskom saboru (381.), ili nakon njega, sastavljeno je Vjerovanje temeljeno na izvornom nicejskom Vjerovanju. [1] Dodano je više pojedinosti o vjerovanju u Duha Svetoga, „Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca“. Ovo Vjerovanje predstavlja zajedničko ispovijedanje vjere za katolike, Istočne Crkve, pravoslavce te većinu protestanata, s jednom napomenom – katolici latinskog obreda i protestanti skloni su uključiti još jedan dodatak koji se ne nalazi u izvornom nicejsko-carigradskom vjerovanju – Filioque. Filioque je latinski konstrukt, u osnovi ekvivalentan riječima et Filio, što znači „i Sina“. Ova verzija Vjerovanja kaže da Duh Sveti „izlazi od Oca i Sina“.

Pravoslavni kršćani, s različitim stupnjevima protivljenja, osuđuju ovaj dodatak. Kao što je istočnopravoslavni biskup i teolog Kallistos (Timothy) Ware (+ 2022.) pisao u svojoj knjizi Pravoslavna Crkva: „Većina pravoslavaca vjeruje da je Filioque teološki neistinit. Smatraju da Duh izlazi samo od Oca, i smatraju krivovjerjem reći da On izlazi i od Sina. No ima pravoslavaca koji smatraju da Filioque nije u sebi krivovjeran, i da je prihvatljiv kao teološko mišljenje – ne dogma – pod uvjetom da se ispravno objasni.“

Kallistos Ware i sam je ublažio svoj stav o tom pitanju. Kako ga citiraju na stranici Catholic Answers: „Kontroverzija oko Filioquea, koja nas je toliko stoljeća razdvajala, više je od tehničke pojedinosti, ali nije nerješiva. Preinačujući čvrsti stav što sam ga zauzeo kada sam prije 20 godina pisao svoju knjigu Pravoslavna Crkva, sada, nakon daljnjeg proučavanja, vjerujem da je problem više u području semantike i različitih naglasaka nego u ikakvim temeljnim razlikama u nauku.”

Ipak, neki pravoslavni svećenici i teolozi i dalje se odlučno protive katoličkom nauku o Filioqueu. Mnogi katolici nisu sigurni kako započeti s pristupom toj temi. S obzirom na duljinu i složenost kontroverze, kao i na obilnu teološku literaturu o Filioqueu, nemam iluzija o rješavanju problema u kratkom članku. Ipak, želio bih dati osnovni uvod u temu za katolike koji bi željeli bolje razumjeti ovo pitanje.

Kao što je već naznačeno, Filioque se općenito smatra „zapadnim“ ili „latinskim“ umetkom. No kako piše Mauro Gagliardi: „Prvo svjedočanstvo o Filioqueu nalazi se u istočnoj Sinodi, održanoj 410. u Ktezifonu (ili Seleuciji), u današnjem Iraku. Na ovoj je Sinodi prihvaćeno nicejsko Vjerovanje iz 325. godine, i našao se tu i značajan dodatak članku posvećenom Duhu Svetom: ‘Ispovijedamo živoga i Duha Svetoga, živoga Branitelja, koji je od Oca i Sina.’”

Isti temeljni koncept nalazi se u drugim starijim istočnim izvorima. Kako ističe britanski teolog J. N. D. Kelly, sveti Bazilije (+379.) „naučava da je jedan Duh Sveti ‘pripojen Ocu koji je jedan po Sinu koji je jedan’; ‘po Jedinorođencu’ božanska svojstva dosežu do Duha od Oca”.[2]

Pravoslavni teolozi ponekad prosvjeduju da kada Oci govore o „od Oca po Sinu“, smjeraju na vremenito poslanje (šiljanje) Duha Svetoga, a ne na izlaženje unutar Trojstva. Međutim, sveti Bazilije kaže:

„Put, dakle bogospoznaje ide od jednoga Duha, po jednome Sinu do jednoga Oca. Obratnim smjerom ide urođena dobrota, naravno posvećenje i kraljevsko dostojanstvo: iz Oca po Jedinorođencu do Duha. Na taj se način priznaju osobe, a ne dokida vjerska istina o monarhiji.“ [3]

Ovdje se ne spominje ekonomija spasenja, i sasvim se eksplicitno referira na odnos Duha Svetoga prema Ocu i Sinu s obzirom na božansku narav.

Mlađi brat svetog Bazilija, sveti Grgur Nisenski (+395.), nudi sličan prikaz. Kao što Kelly komentira, sveti Grgur Nisenski uči da se „tri Osobe treba razlikovati po njihovu izlaženju […].” “Jer jedna je od Njih izravno […] stvorena od Oca, dok druga izlazi od Oca preko posrednika […] Odnos Duha prema Ocu ni na koji način nije narušen činjenicom da On svoje bivanje izvodi od Njega po Sinu. Drugdje Grgur govori o Sinu, čiji je odnos prema Duhu kao odnos uzroka i posljedice, i kako bi oslikao odnos triju Osoba koristi analogiju baklje koja najprije prenosi svoju svjetlost drugoj baklji, a zatim po njoj i trećoj.”

Slično tome, Joseph Tixeront, u drugom svesku svog djela Povijest dogmi izvještava da sveti Epifanije (+403.) „naučava nesumnjivo da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina […]”. “Potvrđuje se da Duh Sveti izlazi od Oca i od Sina […] Stoga nećemo pogriješiti ako potvrdimo da se u posljednjoj četvrtini 4. stoljeća grčka teologija nedvosmisleno priklanja nauku Filioque, i da neki od njezinih predstavnika izričito drže taj nauk.”

Filioque ima duboke korijene i u aleksandrijskoj teološkoj tradiciji. Kako piše Johannes Quasten: „Origenova [+oko 253.] je zamisao bila da Duh Sveti duguje svoje postojanje Sinu. Sličan tijek misli postoji u Atanazijevim (+373.) spisima. On, primjerice, navodi: ‘[…] Duh ne sjedinjuje Riječ s Ocem, nego Duh prima od Riječi […] On, kao što je rečeno, daje Duhu, i što god Duh ima, ima od Riječi’ (Or. Arian. 3, 24).“ Quasten nastavlja: „Izlaženje Duha Svetoga od Sina ili od Oca po Sinu nužna je posljedica cijelog [Atanazijeva] argumenta. Zapravo, sve što kaže o izlaženju Duha Svetoga ne bi imalo smisla da nije uvjeren da Duh Sveti također izlazi od Sina.“

Sveti Ambrozije (+397.) i sveti Augustin (+430.) također su zastupali to učenje, a sveti papa Leon Veliki, ključna osoba Kalcedonskog sabora (451.), također je naučavao tu doktrinu. U svom pismu Quam laudabiliter (447.), sveti Leon Veliki je napisao: „I tako se u prvom poglavlju ističe koliko bezbožno razmišljaju oni koji tvrde da postoji jedna te ista Osoba koja se sastoji od Oca i Sina i Duha Svetoga, kao da se isti Bog čas zove Otac, čas Sin, čas Duh Sveti; i da nema jednog koji rađa, drugog koji je rođen, a drugog koji proizlazi iz obojice“ (dodana emfaza).[4]

Još jedna rana ispovijest vjere, često nazivana Atanazijevo Vjerovanje, slično potvrđuje Filioque. Vjerojatno napisano između kraja četvrtog i početka šestog stoljeća, ono tvrdi sljedeće: „Duh je Sveti od Oca i Sina: *nije nastao niti je stvoren niti je rođen, nego izlazi.”

Gagliardi raspravlja o tome kako se Filioque počeo umetati u zapadna vjerovanja: „Uvođenje Filioquea bio je rezultat sinoda u Toledu, počevši od one iz 589. godine, nakon obraćenja vizigotskih arijanaca na katoličku vjeru. Intuitivno, nova klauzula posljedica je čvrste volje da se odbaci arijanstvo, koje propovijeda inferiornost Sina u odnosu na Oca. No ako i Duh izlazi od Sina, očito je da je Sin po božanstvu jednak Ocu. Novu formulu ponovila je sljedeća, Četvrta sinoda u Toledu 633. godine, i Šesta sinoda u Toledu 638. godine. […] Osma sinoda u Toledu iz 653. godine Vjerovanju je dodala Filioque.“

Kasnije se Franačko kraljevstvo našlo upleteno u trinitarne rasprave, posebno u protivljenju adopcionističkoj herezi. Franci su bili upoznati sa španjolskim tekstovima, i smatrali su da bi im pribjegavanje Filioqueu moglo pomoći u borbi protiv hereze kao što je pomoglo Španjolcima. Sveti papa Leon III. (preminuo 816.) „izjasnio se u korist te doktrine”, ali nije smatrao razboritim umetnuti je u Vjerovanje, barem ne u rimsku liturgiju. Ipak, nekoliko stoljeća kasnije, papa Benedikt VIII. (+1024.) tijekom lokalne je sinode pristao dodati Filioque liturgijskom Vjerovanju u Rimu.

U srednjem vijeku, skolastički teolozi – uključujući sv. Tomu Akvinskog – nastojali su razraditi doktrinu Filioquea. Prije svega, željeli su održati red unutar Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga, tim redom. Ako Sin i Duh Sveti odvijeka odvojeno i neovisno izlaze od Oca, onda postoje – tako reći – dvije druge osobe, a ne druga i treća. Treća je Osoba treća zato što drugo izlaženje (ono Duha Svetoga) pretpostavlja prvo izlaženje (Sina). Ovdje postoji izravan odnos između dvije osobe koje izlaze, kao i između dva izlaženja. Bez toga ne bi bilo izravnog odnosa između Sina i Duha Svetoga, već samo neovisni odnosi s Ocem. Pa ipak, ono što razlikuje osobe upravo su njihovi odnosi suprotnosti.

Nadalje, kako komentira Jean-Herve Nicolas: „Kroz prvo izlaženje, Otac prenosi Sinu sve što ima osim svog očinstva. Stoga, On također priopćuje svoju ‘nadišuću moć’, koja nije konstitutivna za Njegovo očinstvo.”

Neki su prigovorili da to znači da postoje dva načela nadisanja Duha. Međutim, to nije slučaj u tomističkom gledištu. Da upotrijebimo korisnu analogiju, Bog je jedino načelo stvaranja: postoji jedan Stvoritelj (Bog) i tri stvaratelja (Otac, Sin i Duh Sveti). Slično, kao što Nicolas objašnjava: „Otac i Sin komuniciraju posjedovanjem ‘svojstva’ aktivnog nadisanja. Drugim riječima, zajedno su jedno, jedinstveno načelo Duha Svetoga” i stoga ‘zajedno su jedan jedinstveni Nadisatelj.

Drugim riječima: u Bogu postoje dva izlaženja po kojima druga božanska osoba izlazi iz prve, i treća iz prve i druge. Duh izlazi iskonski (principaliter) od Oca i, na jedan od Oca (Sinu) darovani način, od Sina, tj. Otac i Sin kao jedno počelo nadišu Duha (nap. ur.)

Nicolas također objašnjava način na koji je „po Sinu“ prihvatljivo svetom Tomi: „Sin s Ocem nerazlučivo posjeduje moć nadisanja, kao svojstvo zajedničko obojici, ali je drži od Oca po prvom izlaženju. Tako se Njega smatra posrednikom između Oca i Duha Svetoga, i drugo izlaženje pretpostavlja prvo.“ Sin, dakle, nije neovisno načelo nadisanja, a Otac zadržava svoj položaj prvog u trojstvenom redu, prvobitnog izvora druge dvije osobe.

Katekizam Katoličke Crkve izražava slično stajalište, a istovremeno potiče razumijevanje između latinskog i grčkog pristupa tom pitanju:

„Istočna predaja ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh ‘izlazi od Oca’ (Iv 15, 26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu. Zapadna predaja pak, govoreći da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se tvrdi ‘zakonito i s razlogom’, jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je ‘počelo bez počela’, ali također da je, ako je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom ‘jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti’. To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaoštri, ne dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva što ga Crkva ispovijeda.” (KKC 248)

S obzirom na obilne izvore crkvenih otaca i naučitelja koji su prethodili raskolu između Istoka i Zapada i koji svjedoče o određenom konceptu Filioquea, te s obzirom na zabrinutost oko unutartrojstvenog poretka, katolici mogu biti sigurni da je njihov stav dobro utemeljen. Nadamo se da će blaži pristup istočnih pravoslavnih teologa poput Kallistosa Warea nastaviti biti trendom, i da će se ovo pitanje ukloniti kao jedna od prepreka katoličko-pravoslavnom jedinstvu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Članak iz Katoličke enciklopedije (11. svezak, Robert Appleton Company, 1911.) autora Josepha Wilhelma „Nicejsko Vjerovanje

[2] J. N. D. Kelly, Early Christian Doctrines („Ranokršćanski nauci”), revidirano izdanje (HarperCollins, 1978), 262. Kelly se referira na djelo sv. Bazilija De Spiritu Sancto, 45 i 47.

[3] Bazilije Veliki, Duh Sveti, 45. 47, Služba Božja, Makarska, 1978.

[4] Papa Leon I., Quam laudabiliter, pismo biskupu Turibiju od Astorge (21. 7. 447.), 1. poglavlje, citirano prema: Heinrich Denzinger, Compendium of Creeds, Definitions, and Declarations on Matters of Faith and Morals, 43. izdanje, ur. Peter Hünermann (Ignatius, 2012), br. 284, str. 102.