HRVOJE JUKO ODGOVARA KRITIČARIMA TEOLOGA

Napadi na tekst dr. Raguža uglavnom su i napadi na nauk Katoličke Crkve – evo zašto…

Nekoliko teza iz članka Jadranke Brnčić i otvorenog pisma Lane Bobić sadrže ideje koje bi katolicima trebale biti zabrinjavajuće, strane i odbojne

Collage hrvoje juko ivica raguž

Tekst “Marijina poslušnost i žene danas” dr. Ivice Raguža digao je puno prašine. Najradikalnija (i najsmješnija) reakcija koju sam dosad vidio je zahtjev HNS-a da se o spornom članku očituje pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Među nešto (“nešto”) manje humoristične reakcije ubrojio bih otvoreno pismo dr. Ragužu koje završava riječima “Sram Vas bilo!” (poklik koji će poslužiti u nedostatku anateme, pretpostavljam) i tekst prema kojem ni Isus Krist ni apostoli nisu bili svećenici (dvije tvrdnje koje – za razliku onih dr. Raguža – zapravo jesu osuđene anatemama).

Nemam ovdje namjeru braniti članak dr. Raguža. On sam je za to i više nego sposoban, a don Damir Stojić je tome priložio svoje komplementarne misli. Ovdje ću se osvrnuti na nekoliko teza iz spomenutog članka Jadranke Brnčić i otvorenog pisma Lane Bobić koje bi – za razliku od tvrdnji koje kritiziraju – barem katolicima trebale biti zabrinjavajuće, strane i odbojne.

Igra (svećeničkih) prijestolja

Brnčić piše kako

Žene dugo nisu imale nikakvu moć. Ne treba biti posebice upućen, ne treba biti čak ni žena da bi se vidjelo kako žene, premda one u većem broju od muškaraca pune klupe po mjesnim crkvama, osim u iznimnim slučajevima, još uvijek nemaju puninu svojega glasa u Crkvi. Ne samo zbog toga što im nije dopušteno obavljati iste funkcije kao i muškarci, nego i zbog toga jer im nije otvoren prostor da pridonesu životu Crkve u punini onoga čime ju mogu bogatiti i hraniti.

Ove izjave su dovoljno generičke i općenite da bude imune na prigovore. Zasigurno neke žene nemaju “puninu svojega glasa u Crkvi” i nemaju “otvoren prostor” za sve darove koje mogu pružiti. S tim bi se, kako stoji, gotovo svatko mogao složiti.[1]

Problem nastaje kad Brnčić objašnjava u čemu su to točno žene u Crkvi uskraćene. Radi se, dakako, o svećeništvu, koje se svodi na pitanje moći. Svećeništvo se tiče hijerarhije moći, a iz nje se isključuje žene.

Ne samo da je takvo poimanje pogrešno (svećeništvo se ne tiče neke bizarne katoličke igre prijestolja, već je – kao i sakrament ženidbe – sredstvo posvećenja i služenja na izgradnju Božjega naroda. Usp. KKC 1533-4), nego je i – ironiji na slavu – krajnje klerikalističko.

Ideja da laici imaju vrijednost i mogu biti potpuno uključeni u život Crkve samo ako budu slični svećenicima (ili sami ne postanu svećenici) je protivna čitavom impulsu Drugog vatikanskog sabora, koji naglašava da laički poziv ima vlastito dostojanstvo, koje ne proizlazi iz “participacije” u kleričkom poslanju. Prema “novom klerikalizmu”, naprotiv, Majka Terezija, sv. Toma More, sv. Franjo Asiški i Blažena Djevica Marija nisu imali “puninu svojega glasa u Crkvi” i “nije im bio otvoren prostor da pridonesu životu Crkve u punini” zato što nisu bili svećenici.

Budući da Brnčić cijeni neke geste pape Franje, sigurno će cijeniti i njegovu opetovanu i snažnu osudu takvog klerikalizma.

Sindrom liberalnog katolicizma

Sad, o tome kako je nauk crkve da žene ne mogu biti zaređene nezabludiv (i da to se temelji na ekleziološkim, a ne antropološkim razlozima; drugim riječima da se radi o crkvenom neposjedovanju ovlasti za ređenje žena, a ne njihovoj ontološkoj ne/sposobnosti za sakramentalno ređenje) sam ranije i opširnije pisao drugdje. Ukratko: ako ste katolik, dužni ste prihvatiti, kao res tenenda definitiva nemogućnost svećeničkog ređenja za žene. Ako to ne prihvaćate, odbacujete autentično Učiteljstvo.

Međutim, odbacivanje Učiteljstva dok se istovremeno želi zadržati asocijacija s Katoličkom Crkvom je tipičan simptom “liberalnog katolicizma” koji s katolicizmom, u stvari, nema veze ništa više nego što skupina ljudi koja trči po igralištu u dresovima, zanemarujući istovremeno pravila igre ima veze sa stvarnom nogometnom utakmicom. Koliko god se pravili i to željeli, ne igraju nogomet.[2]

Ovaj raskorak liberalnog katolicizma i Crkve se očituje još jasnije u dvije daljnje tvrdnje Jadranke Brnčić. Spomenula je da je Ivan Pavao II. svojevremeno rekao “da bi uzorom redovnicama trebala biti djevica Marija, a ona nije bila svećenica.” Međutim taj argument joj se ne čini previše impresivnim jer on “promašuje problem”. “Marija doista nije bila svećenica” – kaže Brnčić – “ali nisu to bili ni Isus ni njegovi učenici.”

Ove dvije izjave su doslovno protivne vjeri, objektivno heretične. Katekizam Katoličke Crkve o Isusovom svećeništvu ističe:

Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini “Posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2, 5). Melkisedeka, “svećenika Boga Svevišnjega” (Post 14, 18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog “velikog svećenika po redu Melkisedekovu” (Heb 5, 10; 6, 20), “svetog, nedužnog, neokaljanog” (Heb 7, 26), koji “jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene” (Heb 10, 14), tj. svojom jedinom žrtvom na križu.

Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, i izvršena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj žrtvi Crkve. Isto je i s jednim svećeništvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svećeništvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svećeništva. “Naime samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici” (KKC 1544-5).

Ne samo da je Isus Krist bio svećenik – on je jedini svećenik, čije se svećeništvo uprisutnjuje u ministerijalnim svećenicima. Zanijekati njegovo svećeništvo je zanijekati stoga ne samo postojanje sakramenta svetog reda, a posljedično i sakramenta euharistije, nego i njegovu žrtvu na križu, koju je prinio Ocu kao svećenik po redu Melkisedekovu.[3] Ako to nije potkopavanje temelja kršćanske vjere, ništa nije.

Po pitanju svećeništva Isusovih učenika (pretpostavljam da tu Brnčić misli na apostole), Tridentski sabor svečano proglašava:

Žrtva i svećeništvo su, po Božjoj odredbi tako povezani da oboje postoji u svakom Zakonu. Dakle, u Novom zavjetu je Katolička Crkva primila po Gospodinovoj uredbi svetu euharistiju kao vidljivu žrtvu; treba također reći da se u njoj nalazi novo, vidljivo i vanjsko svećeništvo u koje je preneseno staro. Sveto pismo pokazuje, i katolička je predaja uvijek učila, da je ono naime ustanovljeno od istog našeg Gospodina Spasitelja, te da je apostolima i njihovim nasljednicima u svećeništvu predana vlast posvećivati, prinositi i podjeljivati njegovo tijelo i krv, kao i opraštati i zadržavati grijehe.

Tko kaže da u Novom zavjetu ne postoji vidljivo i vanjsko svećeništvo, ili da ne postoji vlast posvećivati i prinositi pravo tijelo i krv Gospodinovu, kao i opraštati i zadržavati grijehe, nego samo gola služba propovijedati evanđelje, ili da oni koji ne propovijedaju uopće nisu svećenici: neka bude kažnjen anatemom.

Jesu li i Tridentski sabor i novi Katekizam “promašili problem” ili je de fide definita doktrinu promašio netko drugi?[4]

Đakonska posla

Ako je put prema ređenju žena za svećenice “još uvijek zapriječen”, barem je papa Franjo “otvorio put” razmatranju opcije da bi žene mogle postati đakoni. Toj nadi glas pridružuje Lana Bobić u svojem tekstu, napominjući da se Pavao Febi obraća s riječju diakonos, što se prevodi kao “pomoćnica” (Rim 16, 1), umjesto “đakon” kao u slučaju kad novozavjetni tekst muškarce naziva diakonos.

Ne samo da slučaj za povijesne đakonise kao sakramentalno zaređene i ekvivalentne muškom sakramentalnom đakonatu nije nimalo impresivan, nego ni spomenuti diakonos argument nije vrlo moćan. Diakonos je jednostavno generička riječ za poslužitelja ili službenika ili slugu. Ona može značiti i nešto više, ali ne mora. U suprotnom bismo morali ustvrditi da su poslužitelji na svadbi u Kani (διακόνοις) također bili zaređeni đakoni.

Sestra Sara Butler, vjerojatno najinformiranija žena u raspravi o đakonisama, o toj temi kaže:

Prema mojoj prosudbi, dokazi dosad naznačuju da su đakonise pripadale ženskom redu analognom muškom đakonatu, vršile su poslanje za žene (u skupu ili monaškoj zajednici), bile su zaređene u obredima sličnim, ali ne identičnim onima za muškarce (primjerice, tipologija u molitvama je ženska ili muška) te im je bio zabranjen liturgijski ministerij kod oltara koji je povjeren đakonima. Služba đakonisa bila je sui generiss; nije bila uključena u cursus honorum (napredovanje od nižih prema višim ministerijalnim ulogama), čak i ako su se đakonise ponekad držale članovima klera. Čini se da teret dokazivanja leži s onima koji argumentiraju da su đakonise pripadale istom redu kao i đakoni.

Njemački teolog Karl-Heinz Menke – jedan od članova povjerenstva koje je papa Franjo utemeljio za proučavanje uloge đakonisa – je u intervjuu za Die Welt izjavio:

Drugi vatikanski sabor je konkluzivno pojasnio pitanje prima li đakon sakrament Reda. Sakrament Reda primaju ne samo biskup i svećenik, nego i đakon. Ako postoji jedan sakrament Reda (u tri stupnja, to jest đakon, svećenik, biskup), pripuštanje žena đakonatu putem ređenja bilo bi sakramentalno i značilo bi njihovo pripuštanje svećeničkom i biskupskom ređenju.

Ali već smo vidjeli da Crkva nema ovlasti za svećeničko ređenje žena i da je to nezabludivi reds tenenda.

Ideja da će novo povjerenstvo o đakonisama, nakon iscrpnog rada Teološkog povjerenstva koje je zaključeno izvještajem 2002. godine – i to na temelju nijednog novog važnog otkrića o povijesnim đakonisama zaključiti suprotno onome što je već zaključeno je, recimo to blago, neizgledna.

Ženske zasluge

Još nekoliko iskaza Jadranke Brnčić mi se čine vrlo čudnima.[5] Ona priznaje da katolici Blaženu Djevicu Mariju časte na poseban način (časte je štoviše, hiperdulijskom počašću, koja od svih stvorenja – muškaraca, žena i anđela – pripada samo njoj). Ali mizogonijskog zaključka o Crkvi radi, tvrdi da ju se “doduše itekako časti, ali kao majku i djevicu, mnogo rjeđe kao ženu.”

Moram priznati da nisam znao kako je nekome dužno čašćenje samo zato što je žena. Dakako, biti žena (ili muškarac) je nešto dobro (štoviše, vrlo dobro) i to zaslužuje naše priznanje, ali teško da puka činjenica spola zaslužuje čašćenje – kamoli najviše moguće čašćenje za jedno stvorenje. Međutim, biti majka (i to majka vlastitoga Tvorca, poput Marije) i biti djevica (i to savršeno vjerna, kakva je Marija bila) su rezultati njezinih izbora koji su zaslužni i kao takvi vrijedni čašćenja, a ne činjenice izvan njezine slobodne odluke (kao što je činjenica o njezinom i bilo čijem spolu).

Štovanje koje katolici iskazuju Mariji kao majci i kao djevici zasigurno joj, osim toga, ne bi mogli iskazivati da nije žena. Djevicu Mariju se ne časti tek kao ženu (kao što se nikoga ne časti tek zbog njihova spola), ali ju se časti kao savršeno kreposnu ženu i novu Evu. Nešto što samo žena može biti. Čini se kako tu imamo slučaj pobrkanih nužnih i dovoljnih uvjeta.

Osim toga, Brnčić tvrdi da se Marijina “apsolutna spremnost da surađuje s Bogom smatra teološkom, a ne ljudskom, ženskom vrlinom. A njezinu poslušnost poimlje se više kao podložnost nego kao slobodno sebedarje iz ljubavi”.

Sad, “spremnost surađivati s Bogom”, koliko ja razumijem stvari, jednostavno jest teološka krepost vjere. Evo što Katekizam Katoličke Crkve kaže:

Svojom Objavom ‘nevidljivi Bog, u svojoj neizmjernoj ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, pozivajući ih u zajedništvo sa sobom, da ih u njemu prigrli’. Primjeren odgovor tom pozivu jest vjera.

Vjerom čovjek potpuno podlaže Bogu svoj razum i svoju volju. Čovjek daje svoj pristanak Bogu objavitelju svim svojim biće. Taj čovjekov odgovor Bogu objavitelju Sveto pismo naziva “poslušnošću vjere”.

Poslušati (‘ob-audire’) vjerom znači slobodno se podložiti riječi koju smo slušali, jer za njezinu istinitost jamči Bog, koji je Istina. Kao uzor takve poslušnosti Sveto pismo nam stavlja pred oči Abrahama. Djevica Marija joj je najsavršenije ostvarenje (KKC 142-4).

Ulivene, teološke kreposti – dovoljno je primijetiti – nisu ni ljudske ni ženske (ni muške) vrline. A osim ako podložnost ne definiramo kroz neku ideološku perspektivu kao nedostojnu i neprihvatljivu inferiornost, poslušnost vjere jednostavno jest podložnost Božjoj objavljenoj istini, pristajanje uz nju koje – dakako – uključuje “slobodno sebedarje iz ljubavi” upravo zato što se radi o Bogu koji je savršeno dostojan naše ljubavi.

Jednaki dostojanstvom, ali različiti

Otvoreno pismo Lane Bobić – osim mora nepravednih i smiješnih optužbi (dr. Raguž “nije sposoban razumjeti” poslušnost biblijskih kršćanskih žena, on je “mizogonist” i “ponižava žene” “čuvajući svoje pozicije moći”, “od Boga je načinio muškarca”, nekako odobrava “strahote” fizičkog nasilja, maltretiranja i drugih zala nad ženama itd.) utemeljeno je na ključnom brkanju jednakog dostojanstva muškarca i žene te jednake uzvišenosti njihova kršćanskog poziva s jednakošću muškarca i žene u svakom pogledu – uključujući bračnom.

Osim očitih (primjerice bioloških) nejednakosti[6], muškarac i žena ni u kršćanskome braku nemaju jednaku ulogu i to je sadržaj crkvenog nauka. Evo što o tome kaže Lav XIII. u Arcanum:

[Muž i žena] su vezani takvim međusobnim osjećajima da uvijek njeguju vrlo veliku međusobnu ljubav, da uvijek budu vjerni svojem ženidbenom zavjetu te da uvijek jedno drugome pružaju spremnu i nesebičnu pomoć. Muž je poglavar obitelji i glava žene. Žena, zato što je tijelo od njegova tijela i kost od njegovih kostiju, mora biti podložna svojem mužu i slušati ga; ne, doista, kao sluškinja, nego kao družica, tako da njezinoj poslušnost ne nedostaje ni čast ni dostojanstvo. Budući da muž predstavlja Krista i budući da žena predstavlja Crkvu, neka uvijek bude, i u onome koji zapovijeda i u onoj koja sluša, nebeska ljubav koja oboje vodi u njihovim vlastitim dužnostima. “Jer muž je glava ženi, kao što je Krist glava Crkvi… Stoga, kao što se Crkva pokorava Kristu, tako i žene svojim muževima u svemu”.

Pio XI. u Casti conubii naučava da

[poredak ljubavi u braku] uključuje primat muža s obzirom na ženu i djecu, spremnu podložnost žene i njezinu voljnu poslušnost, koju Apostol zapovijeda ovim riječima: “Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi, kao što je i Krist glava Crkvi”.

Ta podložnost, međutim, ne niječe ni ne oduzima slobodu koja u potpunosti pripada ženi i u vidu njezina dostojanstva kao ljudske osobe i u vidu njezine najuzvišenije uloge kao supruge i majke i družice; niti je obvezuje da sluša svojega muža u svakom zahtjevu ako nije u skladu s ispravnim razumom ili s dostojanstvom koje pripada ženi; niti implicira da ženu treba staviti na razinu s onim osobama koje se u zakonu naziva maloljetnicima, kojima po običaju nije dozvoljeno slobodno izvršavanje njihovih prava zbog njihova nedostatka zrelog suda ili njihova neznanja o ljudskim pitanjima. Ali ona zabranjuje pretjeranu slobodu koja se ne obazire na dobro obitelji; zabranjuje da u tom obiteljskom tijelu srce bude odvojeno od glave na veliku štetu čitavoga tijela i bliže opasnosti propasti. Jer ako je muž glava, žena je srce te kao što on zauzima glavno mjesto u upravljanju, tako ona može i treba uzeti za sebe glavno mjesto u ljubavi.

Opet, ta podložnost žene mužu u stupnju i načinu može varirati prema različitim uvjetima osoba, mjesta i vremena. Zapravo, ako muž zanemaruje svoju dužnost, spada na ženu da preuzme njegovo mjesto u upravljanju obitelji. Ali struktura obitelji i njezin temeljni zakon, utvrđen i potvrđen od Boga, mora se uvijek i posvuda održati nedirnutim.

Ovaj nauk o odnosu u kršćanskome braku pronalazimo ne samo u Svetom pismu (usp. 1 Kor 11, 3; Kol 3, 18; Tit 2, 3-5; 1 Pet 3, 1-5), papinskim enciklikama (vidi primjerice, osim navedenih, Ad Petri cathedram sv. Ivana XXIII.), nego je i dio redovitog Učiteljstva koje pronalazimo u katekizmima (vidi, primjerice, Katekizam Tridentskog sabora). I prije nego što formirate riječi “Ali razvoj doktrine…” i spomenete divne stvari koje je o ženi pisao sv. Ivan Pavao II., podsjetit ću vas da autentičan razvoj doktrine kao ovaj ne može proturječiti prethodnim magisterijalnim izjavama. Mekše preformuliranje utvrđenog nauka u novim dokumentima ne znači njegovo negiranje.

Dakako, kao što don Damir Stojić – s papom Pijom XI. i Ivanom Pavlom II. – ističe, podložnost o kojoj se radi u braku nije “šovinističko nametanje svoje volje” ni ugrožavanje drugoga, nego oblik služenja; ispunjavanje vlastite, “jednako dostojanstvene” uloge u sakramentalnoj svezi ljubavi.

Nauk tu nije nejasan, koliko god neegalitaristički (i nepopularno) mogao zvučati. “Podložnost kod pogana nije isto kao kod kršćana” – podsjeća Stojić. Ali ona – ispravno shvaćena – postoji u kršćanskim bračnim ulogama.

Hrvoje Juko, SJ | Bitno.net


[1] Dalje u tekstu Brnčić će tvrditi da je “kršćanska tradicija diskriminirala ženu” i da je Crkva dugo zapravo bila ženomrzačka”, uz podosta općenite tvrdnje o mizoginiji crkvenih otaca i teologa. Ako vam gratis asseritur, gratis negatur nije dovoljan odgovor, predlažem nekoliko tekstova koji idu ponad simplicističkog oslikavanja kršćanske tradicije, stavljaju izjave otaca poput Augustina u kontekst i objašnjavaju zašto Crkva nikada nijemrzila žene“.

[2] A liberalni katolicizam ovih dana ima ozbiljne probleme – prvi od kojih je demografski.

[3] Tipičan potez liberalnog katolika ovdje bio bi zanijekati Poslanicu Hebrejima, koja nedvosmisleno govori o Isusovom svećeništvu (to je, primjerice, potez Garryja Wilsa). Ali dakako, to bi bilo negiranje kanona Novoga zavjeta – što je osuđeno anatemom, a što samo potkrjepljuje moju tvrdnju da “liberalni katolicizam” ima veze s katolicizmom koliko krivovjerje s pravovjerjem. Osim toga, čak i mimo Poslanice Hebrejima, čitav je Novi zavjet pun žrtvenog, hramskog i svećeničkog jezika kad govori o Isusu Kristu – vidi primjerice ovdje ili ovdje.

[4] Brnčić nadalje karikira argument koji je ponudila deklaracija Inter insigniores o ređenju samo muškaraca kao tvrdnju da “Crkva nema moći da zaređuje žene jer je Krist samo muškarce učinio svojim izvornim apostolima”. Dakako, ni Inter insigniores ni Ordinatio sacerdotalis nisu tako simplicistički, nego nemogućnost ređenja temelje ne samo na činjenici da je Gospodin izabrao jedino muškarce za apostole, nego i konstantnoj i učiteljski obvezujućoj predaji biranja samo muškaraca za svećenički red. Kad se u obzir uzme opće i univerzalno učiteljstvo (koje je u Katoličkoj Crkvi normativno), onda argument više nije tako lako parodirati tvrdnjom da je “Isus izabrao samo Židove, stoga bismo i mi valjda trebali rediti samo Židove” ili još neuspješnijom verzijom parodije argumenta koju Brnčić predlaže: Od dvanaestorice Isus je izabrao 11 oženjenih muškaraca. Stoga…. Čak i u svijetu u kojem je taj argument savršeno paralelan onome iz II ili OS, ne bi bio uspješan jer već sadrži iznimku jednog neoženjenog apostola. Stvarno paralelan argument bi bio prije onaj o nemogućnosti biranja drukčije materije za, primjerice, sakrament krštenja. Ne samo da Isus nije odobrio krštenje pijeskom, nego je normativna crkvena Tradicija uzdržala kao pitanje vjernosti Gospodinu nemogućnost krštenja drugom materijom.

[5] Radi prostora i vašeg vremena, zadržat ću se na još samo dva. Ali ovo, očito, nije iscrpna kritika.

[6] Podsjetio bih da “jednakost” po sebi nije moralno relevantna kategorija. “Nepravedna”nejednakost jest. Reći, osim toga, da x i y nisu jednaki ne znači reći da x i y nemaju isto dostojanstvo, nisu oboje vrijedni jednakog poštovanja, nemaju ista temeljna prava itd. Sve je to zasigurno istinito i sve se to, zasigurno – kako sama Bobić tvrdi – može iščitati iz prvog izvještaja o stvaranju knjige Postanka. Ali to, naravno, nije čitava priča. Proizvoljno tumačenje i zanemarivanje prvog izvještaja o stvaranju jednako je loše kao i proizvoljno tumačenje te zanemarivanje drugog izvještaja o stvaranju i drugih biblijskih tekstova, poput Ef 5, 21-33.

Objavljeno: 18. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi