TEOLOG ODGOVARA NA NAPADE NA NJEGOV TEKST

Ivica Raguž o tome zašto je njegov članak izazvao mržnju i razotkrio ‘nakane mnogih srdaca’

Ivica Raguž, doktor teologije, dekan KBF-a u Đakovu i profesor fundamentalne teologije na tom fakultetu, napisao je tekst o ženama objavljen u Glasu Koncila koji je izazvao jake rasprave. Mi smo već objavili tekst don Damira Stojića koji je prilog toj raspravi. Sada objavljujemo i reakciju samog autora teksta u kojem on odgovara na napade usmjerene protiv njegova članka. Reakcija je prvo objavljena na društvenim mrežama, a mi je prenosimo uz dopuštenje dr. Raguža.

Ivica Raguž odgovor

Ivica Raguž. Foto: radio-djakovo.hr

“Veritas redarguens”

Nakon raznovrsnih rasprava i čudnovatih optužbi u medijima, htio bih samo još nakratko pojasniti svoje tvrdnje u članku u Glasu Koncila.

Radi se o tekstu koji je imao za nakanu pružiti istinsku pohvalu, hvalospjev Blaženoj Djevici Mariji, kao i svim “marijanskim ženama”. Zato mi je posebno drag drugi dio članka, koji je posvećen toj pohvali, ali koji je gotovo u cijelosti zapostavljen.

No, to mi je čak i razumljivo, jer je članak htio ukazati i na neke problematične, danas teško prihvatljive vidove današnjih žena, pa se većina zadržala na tom prvom dijelu članka. Dakako, sv. Augustin je pisao da istina koja prekorava (“veritas redarguens”), izaziva mržnju, neprihvaćanje. To se dogodilo i s ovim člankom. K tomu, članak razotkriva “nakane mnogih srdaca” izvan, ali i unutar Crkve. Naposljetku, članak zapravo sažima ne samo biblijski nauk o ženi, nego izriče i nauk crkvenih otaca.

Evo, nekoliko misli:

Prvo, očito je da je pojam poslušnosti izazvao najveći bijes. To je razumljivo, jer ono što se protivi kršćanskoj vjeri jest neposlušnost. Vjera dolazi od poslušnosti, piše sv. Pavao. Vjera jest poslušnost, a to znači prihvaćanje onoga što čovjeka nadilazi, onoga što on sam nije domislio, nego ono što mu se daruje, a to je sam Bog. Zato je vjera teška i zahtjevna. Čovjek, a i autor ovoga teksta također, uvijek želi slijediti ono što je sam domislio, izmislio, što se njemu sviđa, što može svesti na svoje pojmove i svoja htijenja.

To isto čini i nevjernik, današnji čovjek, kao i vjernik koji ne vjeruje još na istinski način. Da ne bi morao vjerovati, taj isti čovjek s razlogom srozava pojam poslušnosti. Proglašava ga se ropstvom, podvrgavanjem drugoga (od strane Crkve, svećenika), ništenjem slobode. Tako se tvrdi: tko je poslušan, taj je neslobodan!

Ne želim reći da se pojam poslušnosti može i zlouporabiti, ali to je slučaj sa svakim pojmom. No, vjernik, teolog ne može ne ukazivati na problem neposlušnosti kao ono što se provlači kod svih nas ljudi, još od praroditelja pa do dana današnjega. Moja je nakana bila pokazati da se po Mariji pokazuje zapravo “moć poslušnosti”, tj. da po poslušnosti prema Bogu čovjek postaje istinski slobodnim.

To nije vojnička poslušnost, poslušnost mrtvaca i nerazumnoga čovjeka. To je poslušnost koja izrasta iz ljubavi, kao kod Blažene Djevice Marije. Tu se pokazuje da je bit ljubavi zapravo poslušnost, jer se u ljubavi predajemo drugomu, drugomu kojega nismo ni domislili i kojem ne možemo i ne smijemo ovladati. Zato je i ljubav poslušnost, ali to ovdje ne mogu dalje razvijati teološki.

Dakle, bijes mnogih je jedna velika reakcija na istinu o poslušnosti. Čovjek se toliko navikao na neposlušnost da uopće ne uviđa slobodu i ljepotu poslušnosti prema Bogu. Veliki C. S. Lewis jednom je napisao kako se u Prvom svjetskom ratu u rovovima uvijek jeo loš vojnički margarin. Kad se bio vratio doma nakon rata, često su mu nudili najbolje maslace, ali ih je s gađenjem odbacivao. Trebalo mu je dugo vremena da se ponovno odvikne od prijašnjega načina življenja da bi zavolio maslac. Tako je to slično, čini se, i danas s “maslacem poslušnosti”, svi radije biraju “margarin neposlušnosti”.

Drugo, bijes je izazvan još više činjenicom da se govori o poslušnosti žene, odnosno da se govori o grijehu žene kao o grijehu neposlušnosti. Naravno, grijeh neposlušnosti pogađa i muškarca i ženu podjednako. No, htio sam ukazati na činjenicu kako se neposlušnost održava u životu žene, od “Martina” do “Magdalenina sindroma” (jako važan citat Romana Guardinija u tekstu).

I nije to prvi put da sam o tom progovorio, tj. o opasnosti življenja današnjih žena. O tome možete pročitati također i OVDJE.

Da bi se pobjeglo od toga problema, odmah se to isticanje neposlušnosti prozvalo šovinizmom, da sam ja ženomrzac, da sam protiv dostojanstva žena, protiv ravnopravnosti. No, tako to biva u ovom svijetu: istinu se treba karikirati da se ne mora sučeliti s njezinom porukom.

Pa naravno da je žena ravnopravna muškarcu, naravno da je ona istoga dostojanstva kao i muškarac. Oboje su stvoreni na sliku Božju, oboje su otkupljeni u Kristu! Pa upravo je kršćanstvo donijelo revoluciju u poimanju žene (može se o tome pročitati i moj članak o Larryju Siedentopu), donijelo slobodu ženi. Zato je nevjerojatno da netko može iščitati da ja kao kršćanski teolog osporavam ono što je bit kršćanstva. Ako bih podcjenjivao žene, kako bih se uopće molio Blaženoj Djevici Mariji, kako bih mogao kao svećenik podcjenjivati žene, kad od njihove ljubavi u Crkvi živim, kad je sama Crkva Kristova zaručnica?! I kad sam napisao da muškarac griješi sažaljenjem, nisam mislio da je on time manje neposlušan, da je manji grješnik. Štoviše, crkveni oci tvrde da je on zbog toga veći grješnik. No, grijeh sažaljenja vodi nas do drugoga Adama, Krista koji se također sažalio na grijehom svijeta, ali je njegovo sažaljenje bilo otkupljujuće.

Treće, vidjeli smo dosad kako su kamenja spoticanja poslušnost i ženska poslušnost. A treći kamen spoticanja je naravno izraz da se ženska neposlušnost očituje u traženju jednakosti koja poništava razlike. Govor o razlikama izaziva bijes, netrpeljivost, živimo u vremenu “gender ideologije”. Govor o razlikama se proglašava antidemokratskim, poništenjem ženskih prava itd.

No, već je Eva Illouz upozorila na problem takve ideologije upravo za žene (knjiga “Patnja ljubavi”). Neposlušnost je također ukidanje tih razlika. A razlika je u tomu da je muškarac prvotan, žena drugotna. To je izraz velikoga švicarskog teologa Hansa Ursa von Balthasara, koji time sažima stoljetni katolički nauk. Time se naznačuje razlika između muškarca i žena, odnosno ono što Sveto pismo svojim slikovitim rječnikom naziva da je Eva od Adama.

“Prvotno” ne znači da je muškarac bolji, da je savršeniji, da je većega dostojanstva, dakle, sve one površnosti koje se pišu po medijima. Time se samo ističe da je muškarac “glava”, da on predstavlja aktivni princip, onaj koji treba imati inicijativu, ali uvijek u ljubavi. Žena je pak “drugotna”, jer se priklanja muškarcu, jer je pasivni princip, ali uvijek u ljubavi. U ljubavi su i jedno i drugo zapravo i aktivni i pasivni, ali uvijek i tada ostaje razlika: pasivna je žena, ali ona po Bogu, a time i po muškarcu postaje aktivna i moćna, kao što i aktivni muškarac po Bogu i ženi postaje pasivan, primatelj. Uostalom, takav je i Bog u sebi.

Mi kršćani vjerujemo u Trojedinoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Otac je aktivni princip, Sin je pasivni princip, on živi poslušnost prema Ocu. Ali, time nitko ne želi reći da je time Sin manji od Oca, ako je “drugotan”, ako je pasivni princip. Naravno, već čujem reakcije modernoga čovjeka:

“Ah, on sili nas žene da budemo pasivne, da se podređujemo itd.”

No, kao što rekoh, pasivnost nije nešto loše i pogrješno, pasivnost je primanje, pasivnost je ona koja stvara aktivnost. Kao i kod poslušnosti, tako i ovdje: ljubav zahtijeva i aktivnost i pasivnost. Dakako, opet ako se to pogrješno shvati, onda i aktivnost i pasivnost mogu biti zlorabljene. Ipak, kao što rekoh, to današnjem čovjeku, ali i današnjoj ženi teško pada, jer živimo u vremenu brisanja tih razlika. Ako si za takve razlike, odmah si šovinist, odmah zastupaš tlačenje žena.

I još nešto.

Možda još jedini atavizam, a koji se već ukida i koji će se vjerojatno također ukinuti u skoroj budućnost, kako vidim, jest preuzimanje muževljeva prezimena od strane žena. On će vjerojatno biti ukinut naravno da žene ne budu podređene muškarcu, ali bojim se da će time biti ukinuto i kršćansko viđenje odnosa muškarca i žene.

Četvrto i zaključno, istinska žena je poslušna prvenstveno Bogu i Crkvi. No, ona je poslušna i mužu, ne mužu koji je nasilan, ne mužu koji ju tuče, nego mužu koji ljubi. Isto se to odnosi i na muškarca. I muškarac gubi svoju muškost zbog nedostatka poslušnosti. To sam već bio naznačio u onoj gore spomenutoj epimeteji.

Muškarac time prestaje biti inicijator, aktivan, moćan. Ne živi više za stvari koje su veće od njega, nije više vitez u pravom smislu riječi, a time ni vitez ljubavi spram žena. S poslušnošću muškarac postaje tek slobodan, vitez, inicijator, predan, bogobojazan poput sv. Josipa. Ali, to je jedna druga tema.

Evo, neka “veritas redarguens” i dalje djeluje i razotkriva srca. Ovo je mali doprinos daljnjem razumijevanju uloge žene u Crkvi i razlikovanju duhova u Crkvi, što mi je jako važno.

dr. sc. Ivica Raguž | Bitno.net

Objavljeno: 16. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi