SEKULARNI HUMANIZAM KAO RELIGIJA

Ružna tajna skrivena ispod našminkanog lica sekularnog humanizma

Mi ne možemo imati dva gospodara. Ne može postojati kompromis između sekularnog humanizma na jednoj strani i kršćanstva (ili bilo koje druge tradicionalne religije) na drugoj. Na osobnoj razini, njihovo je miješanje napad na ljudsku inteligenciju. Na društvenoj razini, oni mogu usporedno egzistirati neko vrijeme, ali ne bez pojavljivanja iskri.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Naivnost sekularnog humanizma

Malcolm Muggeridge jednom je prilikom pričao o tome kako su se strani novinari smješteni u Moskvi u 1930-ima zabavljali mjereći lakovjernost intelektualaca koji su dolazili u Moskvu. Pričali bi im lažne priče o sovjetskom režimu. Ime igre je bilo: Koliko daleko možeš otići? Muggeridge se našao ispred svih u toj igri nakon što je posijao priču o tome da su sovjetski građani toliko željni posvetiti se izgradnji socijalizma da si ne dopuštaju odmor. Kako se priča razvijala, sovjetske vlasti su morale isplanirati manjak hrane kako bi ljude natjerali na odmor pri čekanju u redu ispred trgovina hranom. Priča je poprilično dobro prošla i bila prihvaćena među istaknutim članovima britanske inteligencije kao što su George Bernard Shaw i Sidney i Beatrice Webb.

Takva lakovjernost je tipična za modernog sekularnog humanista. On, nakon što se navodno oslobodio mita o Bogu, ispovijeda neograničenu vjeru u to da čovječanstvo može riješiti ljudske probleme. Pitanje je: Što točno te humaniste čini tako naivnima?

Odgovor leži u njihovu razumijevanju ljudske prirode. Oni su daleko od oslobođenja od svake vrste vjerovanja. Jednostavno su religijsku vjeru zamijenili onom sekularnom i od vjerovanja u transcendentnog Boga prešli u vjerovanje u postojeće jedno. Oni ljudsku osobu ne gledaju kao stvorenje koje ovisi o svom Stvoritelju, već kao neki entitet koji je posve autonoman i samoodrživ. Čovjek na neki način postaje sam svoj Stvoritelj. To zvuči veoma moderno, ali je zapravo stara priča, stara barem koliko i grčki mit o Prometeju. Vrhunac toga nije znanstveno doba već, upravo suprotno, doba New agea koji je popularizirala Shirley MacLaine i njoj slični.

Sekularni humanizam kao “religija”

To da je sekularni humanizam sličan religiji se odražava u činjenici da on ima svoje dogme. One uključuju nijekanje svakog moralnog autoriteta većeg od individualne ljudske volje, primat osobnog zadovoljstva, relativnost moralnih vrijednosti i sl. To su sve neopravdane pretpostavke, od kojih je većina tijekom ljudske povijesti osporavana od strane mnogih koji doista promišljaju o takvim stvarima.

Doista, pisana djela otaca sekularnog humanizma su puna dogmatskih tvrdnji. Rousseau je jedan primjer. U Društvenom ugovoru, on naglašava potrebu za civilnom religijom koju ovako opisuje:

“Zajednici je veoma bitno da svaki građanin ima religiju. To će učiniti da on voli svoju dužnost; no dogme te religije su briga Države i njezinih članova samo ako se referiraju na moralnost i dužnosti koje onaj koji u njih vjeruje ima prema drugima.”

Nadalje, Rousseau tvrdi da je potrebno biti tolerantan prema svim religijama koje toleriraju druge, dok god njihove dogme ne sadržavaju nešto suprotno dužnosti građanstva. Drugim riječima, država je ta koja odlučuje koja su religijska vjerovanja prihvatljiva, a koja nisu.

Vjera u čovjeka

Još jedan primjer se može naći kod Johna Deweya, kojeg se opravdano može smatrati ocem suvremenog progresivnog obrazovanja. Dewey je često koristio religijsku terminologiju pri opisivanju svojih sekularnih uvjerenja. U izjavi objavljenoj 1897. godine, naslovljenoj Moje pedagoško Vjerovanje, on je napisao da su učitelji, koji pomažu djeci da postanu članovi sekularnog društva, proroci pravog Boga i vratari Božjeg kraljevstva. Za Deweya taj pravi Bog, naravno, nije Bog Abrahama i kršćana već ljudska zajednica. Jednako tako, pravo kraljevstvo Božje nije Raj, već sekularno društvo razvijeno kroz progresivno obrazovanje. Dewey je vjerovao da će državne škole slijedeći taj cilj uspjeti u onome što je tradicionalna religija uvijek naporno pokušavala i očajno propuštala učiniti – osigurati univerzalnu sreću.

Mogli bismo u nedogled nabrajati slične primjere. Kanada ima nekoliko vlastitih, poglavito Farleya Mowata koji je u nedavnom intervjuu otišao tako daleko da je rekao da bi, da mu se pruži prilika, sa Zemlje uklonio sve tragove judaizma, kršćanstva i islama. Bitno je uočiti sljedeće: svaki oblik sekularnog humanizma – bio to marksizam, fašizam, nacionalizam, freudizam ili dr. – za sebe tvrdi da je put do ljudske sreće. I svaki od njih vjeruje da je za dolazak do te sreće ključno kako je uređen društveni život, a ne kako pojedinac živi svoj život.

Totalitarnost i (ne)tolerancija sekularnog humanizma

Povijest pak pokazuje da je, kad god je imao priliku nametnuti svoje društvene programe za stvaranje sreće, sekularni humanizam donio samo nesreću. Najveća okrutnost i bešćutnost se mogu naći u onim društvima koja su zamijenila kršćanstvo nekim sekularnim vjerovanjem. Nitko, osim nekih određenih intelektualaca, ne može ignorirati činjenicu da su nacistička Njemačka i sovjetska Rusija – dva društva koja su se sistematski borila protiv utjecaja kršćanstva – također bila i najnehumanija.

Zapadnjačke demokracije postaju sve okrutnije i nehumanije što se više odvajaju od svog kršćanskog nasljeđa. Namjerno eliminiranje beba s Downovim sindromom, neograničen pristup pobačaju, eutanazija, smanjena vrijednost majčinstva i očinstva i druge slične pojave svjedoče o tome da naša kultura sve više postaje kultura smrti upravo poput nacizma i sovjetskog socijalizma. Nevjerojatan porast broja samoubojstava među adolescentima tijekom posljednja dva desetljeća nas treba uzbuniti baš kao što je smrt kanarinca u tunelu rudnika u prošlosti upozoravala rudare: zrak koji udišemo je otrovan.

Netolerantnost sekularnog humanizma se može svaki dan vidjeti u vijestima. Salman Rushdie, autor Sotonskih stihova, koji se voli hvaliti svojim ateizmom, dobar je primjer. Mediji diljem svijeta su njegov slučaj (zbog te je knjige protiv njega proglašena fetva – vjerski proglas – zbog vrijeđanja proroka Muhameda i tražena je njegova smrt) proglašavali izvanrednim primjerom nazadnog barbarizma protiv slobode govora. Pritom su potpuno ignorirali pitanje odnosa između svetog i sekularnog koje je veoma važno za sve muslimane, ali i vjernike drugih religija. Nijedan kršćanin neće zanijekati da je naredba da se Rushdie ubije primjer zlobne netolerancije, no Rushdiejeva je netolerantnost, prisutna u njegovoj knjizi – u kojoj Abrahama, oca svih vjernika židovske, kršćanske i muslimanske vjeroispovijedi, naziva kopiletom – prošla gotovo posve neopaženo.

Uzroci netolerancije

Zašto je sekularni humanizam netolerantan? Zato što na svaku ljudsku osobu gleda kao na stvorenje, proizvod društva, a ne kao na stvorenje Božje. Ako Bog ne postoji, ili postoji a mi o njemu ništa ne možemo znati, društvo je tada jedini mogući izvor autoriteta. Drugim riječima, ljudska priroda nije nešto što je stvoreno i podložno božanskim zakonima, već nešto što društvo tj. svemoguća država razvija i oblikuje. Zato sekularni humanisti uglavnom nemaju problema s podupiranjem totalitarnih eksperimenata i društvene kontrole. (Tko je od njih kritizirao kinesku politiku prisilnog pobačaja?) Osim toga, zato uglavnom nemaju problema ni s redefiniranjem svega što tradicionalne religije smatraju prirodnim. Oni će, na primjer, tvrditi da su homoseksualni odnosi samo alternativan pristup seksualnosti, da se spol može mijenjati ovisno o želji ili da nerođeno dijete nije čovjek.

Sekularni humanizam se odbija baviti vrijednostima i moralom jer ih shvaća kao stvar mišljenja ili vlastitih sklonosti te negira postojanje prirodnog zakona i bilo kakve objektivne moralne norme. Jedina stvar koja nešto vrijedi je znanstveno znanje, kao što su to očevi sekularnog humanizma razlagali i time otvorili put velikim socijalnim inženjerima 20. stoljeća – Lenjinu, Maou, Pol Potu i dr. – koji su svi u nekom trenutku bili slavljeni od strane sekularnih intelektualaca.

Dogmama protiv dogmi

Sve u svemu, dokaz da je netko pravi humanist bilo bi to da je on netko tko ne vjeruje, već netko tko zna i to zna na znanstveni način. Walter Lippman, prototip američkog sekularnog humanista, u svom je djelu Predgovor moralu napisao da moramo živjeti u vjerovanju da dužnost čovjeka nije svoju volju podložiti Božjoj volji, već najsigurnijem znanju o stanju ljudske sreće. Problem u ovom slučaju je sljedeći: pretpostavka da je znanstvena metoda jedini sigurni izvor znanja i da se ona može bez iznimke primijeniti na sve ljudska stanja zahtijeva vjeru. Ona sama ne može biti znanstveno dokazana. Čak i najuporniji sekularni humanist mora priznati da je ovdje na djelu pristanak uz određenu vrstu dogme.

Sve to ostavlja jedno veliko pitanje neodgovorenim: ako dogme ne možemo izbjeći, kako bismo trebali odabrati između različitih dogmatskih sistema? Odgovor je: sudi drvo prema njegovu plodu. Pogledaj čiji sistem predlaže visok koncept čovjeka i u kojem ostvarenje ljudske sreće ovisi o osobnoj vrlini, a u kojem je ono primarno produkt društvenog inženjeringa. U tome je temeljna moralna razlika između sekularnog humanizma i svih tradicionalnih religija. Sekularni humanizam tvrdi da se linija koja razdvaja dobro i zlo povlači kroz strukture društva, a tradicionalne religije tvrde da ta linija prolazi kroz srce svakog pojedinca.

Kršćanstvo i sekularni humanizam

Mi ne možemo imati dva gospodara. Ne može postojati kompromis između sekularnog humanizma na jednoj strani i kršćanstva (ili bilo koje druge tradicionalne religije) na drugoj. Na osobnoj razini, njihovo je miješanje napad na ljudsku inteligenciju. Na društvenoj razini, oni mogu usporedno egzistirati neko vrijeme, ali ne bez pojavljivanja iskri.

Ovdje će, naravno, sekularni humanist ubaciti argumente o križarskim ratovima, španjolskoj inkviziciji ili Galileu. Time želi natuknuti da kršćani nisu u poziciji drugima govoriti o toleranciji. No oni ne uspijevaju prepoznati kontradikcije u svom vlastitom položaju. Dok kršćani spremno priznaju da često ne uspijevaju živjeti ono što ispovijedaju i da moraju tražiti oproštenje za svoje grijehe, sekularni humanist to nikad neće moći učiniti. Da bi priznao svoje nedostatke, on prvo mora priznati postojanje nekog savršenog ideala kojem ništa ne nedostaje i kojeg treba slijediti. Sekularnog humanista u tome sprječava nijekanje objektivnih moralnih normi.

Upravo nas svijest o našim neuspjesima i našoj grešnosti čini tolerantnima prema neuspjesima drugih. Bez takve svijesti, zašto bi tolerantnost uopće bila potrebna? Tolerancija je, prema tome, kršćanska vrijednost. Sekularni humanizam odbija ideje vrline i poroka te ih zamjenjuje kategorijama lijevog i desnog. Biti lijevo znači biti u pravu i biti desno znači biti u krivu. To je netolerancija.

Richard Bastien | CERC

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net

Objavljeno: 10. listopada 2016.

Možda vam se svidi