Član male zajednice u Korintu, u prvotnoj Crkvi, oženio se maćehom. Takvu ženidbu zabranjivao je Mojsijev zakon (Lev 18,7–8) i rimsko pravo. Sv. Pavao tu nije bio prisutan pa se osvrnuo u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima ovim riječima: Neka se ukloni između vas počinitelj toga nedjela! Nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, ja sam već osudio i osuđujem, kao da sam već nazočan, onoga koji je tako učinio: pošto ste se sastali u ime Gospodina našega Isusa vi i moj duh sa snagom našega Gospodina Isusa da takvoga predate sotoni na propast tijela, kako bi se njegov duh spasio na dan Gospodina Isusa (1 Kor 5,2–5).

To je dokaz u kojemu možemo gledati početak ekskomunikacije. To je također dokaz da Crkva ima prirodno i vlastito pravo uskočiti onamo gdje ponašanje pojedinih njezinih članova ugrožava njezino poslanje ili u znatnoj mjeri remeti njezin poredak. Katolička Crkva, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, polazi sa stanovišta da je ona od Boga ustanovljena kao savršeno društvo kako bi vodila i upravljala ljude k vječnom spasenju. Kroz povijest njoj su bili podložni i carevi, kraljevi, vladari, državnici, kao i vjernici pa i sami protupape. Pa takvi, jer su vjernici, moraju je slušati u duhovnim ili vjerskim stvarima. Crkva se ne može odreći svoga poslanja pa ni u kažnjavanju putem ekskomunikacije. Prema Zakoniku kanonskoga prava ekskomunikacija je privremeno isključenje vjernika koji se teško ogriješio iz aktivnoga crkvenog zajedništva. To isključenje ima određene pravne učinke koji se zakonom utvrđuju i ne mogu biti odvojeni od drugoga. Izopćeni ostaje pasivnim članom Crkve, jer on nije isključen iz Crkve, nego iz zajedništva aktivnih vjernika. Današnji Zakonik predviđa samo pet ekskomunikacija pridržanih Svetoj Stolici. Radi se o pet slučajeva dosuđenih samim prekršajnim činom. To su:

1) primjena fizičke sile protiv pape;
2) posveta biskupa bez papina naloga;
3) obeščašćenje posvećenih prilika;
4) izravna povrjeda ispovjedne tajne;
5) odrješenje sukrivca u ružnome grijehu.

U prvih pet spomenutih ekskomunikacija Zakonik predviđa još samo dvije dosuđene samim činom:

1) krivovjerje i otpad od vjere ili raskolništvo;
2) pobačaj s uslijeđenim učinkom.

Prema kodeksu od 27. studenog 1983. podložni su ekskomunikaciji kršćani vjernici (christifideles), a to u smislu kan. 11 znači oni koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi, oni koji su u nju primljeni, ali ovdje se ne izuzimaju oni koji su kasnije od nje formalno otpali.

Nesposobni su za upadanje u ekskomunikaciju oni koji su trajno lišeni uporabe razuma te se smatraju nesposobnima za prekršaj. Prema današnjem kanonu 1323 nikakvoj ekskomunikaciji ne podliježe vjernik:

1) koji nije navršio 16 godina života;
2) koji bez vlastite krivnje nije znao da krši zakon, a s neznanjem se izjednačuje nepažnja i zabluda;
3) ako je postupao pod utjecajem fizičke sile ili nepredvidivoga, odnosno predvidivoga nepredusretljivog slučaja;
4) ako je radio prisiljen makar s relativno teškim strahom ili zbog nužde, odnosno teške neugodnosti, izuzevši slučaj da je čin u sebi zao ili izvrće na štetu duše;
5) ako je postupao zbog zakonite obrane ili protiv nepravednoga napadača na sebe ili na drugoga i pri tome se držao dužne razmjernosti;
6) ako nije imao uporabe razuma (pri tome ostaje na snazi da je onaj koji je imao nesavršenu uporabu razuma ili je uopće nije imao zbog pijanstva ili drugoga slično skrivljenoga poremećaja pameti samo umanjeno uračunjiv, a da se uopće ne uzima u obzir oslobađajuća ili ublažavajuća okolnost ako su takvo pijanstvo i drugi poremećaji pameti namjerno traženi za počinjanje prekršaja ili za ispriku od njega);
7) ako je bez vlastite krivnje mislio da radi prisiljen, makar samo s relativno teškim strahom ili zbog nužde odnosno teške nepokornosti ili u zakonitoj obrani.

Oprost kazne ekskomunikacije zbog pobačaja podjeljuju u sakramentalnoj ispovijedi:

1) biskupi;
2) kanonik pokorničar stolne i zborne crkve;
3) župnici, kanonici triju kaptola, starješine samostana i upravitelji svetišta;
4) u vrijeme došašća i korizme svaki svećenik, pa i lišen ovlasti ispovijedanja u slučaju smrtne opasnosti pokornika.

Počiniteljima pobačaja s uslijeđenim učinkom zabranjeno je:

1) bilo kakvo sudjelovanje u slavlju svete misne žrtve i u bilo kojim drugim bogoštovnim ceremonijama;
2) slaviti sakramente ili blagoslovine;
3) obavljati bilo kakve crkvene službe ili dužnosti ili postavljati čine vlasti i upravljanja.

Ekskomunikacija ide u prvom redu za popravkom počinitelja prekršaja, zato se zove popravnom kaznom. Taj se cilj postiže uskraćivanjem važnih duhovnih dobara, gore spomenutih, i traje sve dok počinitelj prekršaja ne odustane od tvrdokornosti.

Spomena je vrijedan odlučni postupak sv. Ambrozija, milanskoga biskupa, koji je uskratio ulazak u crkvu caru Teodoziju Velikom. Razlog je bio jer su u Solunu poubijali neke činovnike godine 390. Njegova odlučnost znala je čuvati samostalnost Crkve, što mu je i obraćeni car javno priznao izjavom: Nisam vidio biskupa do Ambrozija. Ambrozije je s milanskom vjerskom zajednicom bio zadovoljan njegovim obraćenjem i veseo zbog skrušenja cara pa mu je ostavio divan spomenik njegovu kršćanskom životu u nadgrobnom govoru.

mons. Jozo Marendić

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.