Muzej umjetnosti Metropolitan (Met) otvorio je 29. ožujka izložbu “Raphael: Sublime Poetry” („Rafael: Uzvišena poezija”), pružajući jedinstvenu priliku za razgledavanje više od 170 slika i crteža velikog renesansnog slikara. Kao prva velika međunarodna izložba posuđenih Rafaelovih djela u SAD-u, impresivna postava uključuje neka od umjetnikovih najljepših prikaza Bogorodice s Djetetom, među kojima je i „Alba Madonna” (“Bijela Gospa”), posuđena iz Nacionalne galerije umjetnosti u Washingtonu.

U individualističkoj i sekularnoj kulturi koja uglavnom daje prednost neograničenom samoizražavanju pred redom i ljepotom u vizualnim umjetnostima, osvježavajuće je — pa čak i ohrabrujuće — vidjeti veliku kulturnu instituciju kako slavi umjetnika koji je upravo te vrijednosti stavljao u središte svojih kompozicija. Izložba dobiva dodatnu važnost ako uzmemo u obzir da se Rafaelov opus pretežno sastoji od religioznih tema, što njegov rad čini neuobičajenim, ali dobrodošlim izborom u postkršćanskom društvu koje često ne uspijeva dovoljno cijeniti nasljeđe sakralne umjetnosti prenošeno od ranokršćanskih vremena.

„Rafael: Uzvišena poezija” namjerno je osmišljena kao putovanje kroz Rafaelov život i umjetničku karijeru, vizualno prikazujući razvoj njegove tehnike. Rođen u Urbinu 1483. godine, Rafael je bio sin pjesnika i slikara Giovannija Santija. Učio je kod renesansnog slikara Pietra Perugina (najpoznatijeg po freski Krista i svetog Petra u Sikstinskoj kapeli), nakon čega je počeo slikati oltarne pale i privatna pobožna djela. U Firencu dolazi 1504. godine, gdje uči od dvojice umjetnika koji su postavili standarde renesansne umjetnosti: Leonarda da Vincija i Michelangela. Rafaelovi crteži jasno pokazuju koliko je mladi umjetnik brzo učio i prilagođavao se ubrzanom umjetničkom razvoju renesanse. Utjecaj Leonarda i Michelangela postaje vidljiv u pokretu, kompoziciji i anatomskoj preciznosti figura koje počinju obilježavati Rafaelove skice, kasnije korištene za slike. Razvoj njegove tehnike otkriva čovjeka koji je težio savršenstvu — a mnogi bi rekli da ga je dosegnuo u najvećoj mogućoj mjeri ljudskih sposobnosti.

Rafaelovo neprestano usavršavanje u potrazi za izvrsnošću tu nije stalo. Godine 1508. odlazi u Rim, gdje postaje dvorski umjetnik pape Julija II. (1503.–1513.) i pape Lava X. (1513.–1521.). Proučavao je antičke spomenike grada kako bi savladao zakonitosti klasične arhitekture. To mu je znanje koristilo pri izradi „Atenske škole”, freske nastale kao dio četverodijelnog ciklusa u Odaji pečata (“Stanza della Segnatura”) u Apostolskoj palači.

Nikada nećemo znati dokle je Rafael mogao dosegnuti u svojim nastojanjima. Za razliku od svojih suvremenika, čiji je rad snažno utjecao na njega, nije doživio dugu starost: Michelangelo i Leonardo umrli su u 88., odnosno 67. godini života. Rafael je preminuo sa samo 37 godina, što razvoj njegove umjetničke karijere čini još zadivljujućim s obzirom na kratkoću vremena. Godine 1520. dovršio je svoje posljednje remek-djelo, „Preobraženje” — zadivljujući primjer njegova majstorskog korištenja svjetla, boje i ljudskog tijela za stvaranje dramatične scene. Iako „Preobraženje” nije posuđeno za aktualnu izložbu, ono ipak potvrđuje da je Met odabrao prikladan naslov: Rafaelova umjetnost doista jest uzvišena poezija prevedena u vizualni medij. Upotreba riječi “uzvišeno” čini frazu „ljepota je u oku promatrača” nevažnom i neprimjenjivom. O veličini Rafaelova djela ne može se raspravljati. Ono što je uzvišeno sadrži neospornu ljepotu. Nadahnjuje strahopoštovanjem i divljenjem, usmjeravajući um promatrača prema najvišim moralnim i duhovnim istinama.

Rafael je neumorno težio toj razini ljepote u svojoj umjetnosti. Njegov se uspjeh ne može pripisati samo tehničkoj vještini slikanja. Iako je umijeće zasigurno pridonijelo njegovim iznimnim postignućima, Rafaelove su slike dosegnule razinu uzvišenosti prije svega zbog tema koje je prikazivao. Spoj njegova prirodnog i njegovanog talenta sa žanrom sakralne umjetnosti uzdigao ga je do visina dostupnih samo onima koji ljepotu traže u njezinu izvoru: u Bogu. U svakom religioznom djelu koje je naslikao, Rafael je prikazivao nebesku ljepotu.

Foto: Flickr

Možda upravo to objašnjava zašto su Rafaelove slike Bogorodice s Djetetom toliko voljene i među katolicima i među onima koji to nisu. „Alba Madonna” dobar je primjer. Paleta boja i piramidalna kompozicija triju likova čine sliku estetski ugodnom oku, dok izrazi lica i geste psihološki uključuju promatrača. No samo prisutnost Blažene Djevice Marije i Krista uzdiže ovo djelo iznad razine puke zemaljske ljepote. Rafael smješta Mariju, Isusa i svetog Ivana Krstitelja u realističan krajolik. Nekima bi moglo zasmetati što Marija doslovno sjedi na zemlji. Međutim, umjesto da umanji svetost tih likova, prirodni okoliš dodatno naglašava njihovu nadzemaljsku ljepotu. Rafael poručuje da je nebo dotaknulo zemlju; Riječ je tijelom postala. Grci su pokušavali oblikovati savršeno ljudsko tijelo, ali nisu mogli zamisliti ljepotu koja proizlazi iz Bezgrešnog začeća i Utjelovljenja: Mariju, tota pulchra („sasvim lijepu”), i Boga koji je postao čovjek. Slikajući Madonnu, Rafael je zapravo oponašao remek-djelo Stvoritelja — i slikao samoga Boga.

Izložba u Metu pokazuje da protok vremena te uspon sekularnih i ateističkih ideologija ne mogu izbrisati niti zanemariti određene oblike ljepote. Poput poezije, Rafaelove slike posjeduju unutarnju bezvremenost i govore jezikom duše. Ljudi ne mogu ostati gluhi na taj jezik dok promatraju njegova djela, iako će oni nenavikli na sakralnu umjetnost možda u početku teško razumjeti njezinu poruku. Ipak, susret s božanskim mogao bi u njima pokrenuti nešto duboko, potičući ih da duhovno nasljeduju Rafaelovu potragu za ljepotom — tragajući za samom Ljepotom.

Izložba „Rafael: Uzvišena poezija” otvorena je u Metu do 28. lipnja. Za one koji nisu u mogućnosti posjetiti je osobno dostupna je i virtualna tura u trajanju od 16 minuta.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.