“Nitko ne može napraviti umjetnika, može ga samo otkriti. Da ga nismo otkrili mi, otkrio bi ga netko drugi. Nismo mi stvorili Boba Dylana – takva umjetnika stvara jedino Bog.” Tako je svojedobno Dylanova izvorišta i razloge sumirao John Hammond, lovac na talente kuće Columbia Records, koji je ranih šezdesetih u mladom kantautoru vidio ono “nešto” što je brzo potom zabljesnulo Amerikom, a onda nužno i drugim geografskim širinama i dužinama. I sam je Dylan svojim rukopisom i brzim udaljavanjima od politikanstava i trendovskih pompi svjedočio takvo razjašnjenje na još uvjerljivji i konkretniji, radni način. Njegovo židovsko podrijetlo i izravna nadahnuća bili su baza za mladenački bunt posebnih boja – bunt koji nikada nije bio samome sebi svrha niti se oslanjao na jeftine populističke matrice tipa “uvik kontra”. Njegov bunt bio je tek u misiji realizacije sebe kao čovjeka s tim i takvim (darovanim) talentima.

Kad se trinaest godina nakon epohalnog “Blonde on Blonde” u prvoj pjesmi novoga albuma “Slow Train Coming” svijetu oglasio stihovima “Može to biti vrag, može to biti Gospod, ali nekom moraš služiti”, većinu je zbunio do razine izazivanja – bunta. Nekadašnji partner u besjedi i brat po oružju John Lennon čak mu je uputio satirički oštar, “prosvjetiteljski” odgovor pjesmom “Serve Yourself”, a horde fanova počele su okretati leđa. Bob Dylan je otkrio Krista – vijest podjednako iznenađujuća i “sablažnjiva” koliko i savršeno logična i samorealizirajuća! A zid na koji je naletio svojim obraćenjem produkt je, zapravo, same prirode popularne kulture i konzumenata koje kao takva odgaja. Na putanji od otpora autoritetu odraslih i institucija preko mahanja hedonističkim zastavama i koktelizacijom duhovnosti do stalnih zahtjeva za širenjem normativa seksualnosti i propagiranja opće slobode bez odgovornosti, popularna kultura je u muzici direktno nadahnutoj Evanđeljem pronašla svoj najsubverzivniji mogući element. Kad je on uz to još osvanuo u liku dojučerašnjeg glasnogovornika, udarac nije mogao biti grublji. To što je Dylan još od početaka u svom rukopisu riječi i ideje kitio što implicitnim, što eksplicitnim religijskim motivima pa i vrednotama, a nakon motociklističke nesreće i sve artikuliranijim traženjem Kristova lika i prisutnosti te što je njegovao stalan odmak od pamfletizma i hedonizma i odbijao brisanje odgovornosti, kao da nije bilo prepoznato ili uzeto za ozbiljno. Stvari su se, dakle, sa “Slow Train Coming” jasnije uzburkale…

“Istina je strijela i prolaz kroz koji prolazi je uzak”, pjeva, Riječi posve predan Dylan u epilogu albuma, pjesmi “When He Returns”, i udara ključne taktove u svojoj napokon izravnoj simfoniji (o) Bogu, onom istom Kristu kojeg je tražio u ranim albumima, koristio se Njegovim tragom na “John Wesley Harding”, tražio personifikacije na “Pat Garrett & Billy the Kid” i na “Blood on the Tracks” i ćutio Mu ruku na “New Morning” i “Street-Legal”. Samo, nakon svih tih postaja, taj se lik sada iskristalizirao u punom svjetlu; Krist nije ni revolucionar ni prvi komunist, kako počesto to prokuhavaju prištava umovanja, kao što nije ni promicatelj slobodne ljubavi lišene odgovornosti i svoga uzvišena podrijetla, kako palčevima vrte prvaci sektaštva i samougađajućih “duhovnosti”. Dylan je na dugom, zavojitom putu napokon došao do spoznaje kako je “priča” o Kristu prije svega priča o poniznosti i žrtvi, o Istini i Ljubavi pisanim velikim početnim slovom i na tom tragu treba “čeprkati” po “Slow Train Coming”.

bob dylan, slow train coming

Kao producent odabran je Jerry Wexler, poznat po radu sa soul-muzičarima; Dylan je htio sigurnu, profesionalnu ruku s tim posebnim darom za patinu, dok je ovaj, kao Židov i ateist u odabiru sebe za brigu o izrazito kršćanskom albumu nalazio zgodnu ironiju. Za zvuk gitare odabran je tada mladi Mark Knopfler, koji je tek krčio put svojim Dire Straits, ali i već oduševio Dylanovo uho svojom toplom, profinjenom svirkom. Iz Dire Straits je “dovučen” i bubnjar Pick Withers, a značajnu je nijansu albumu dao i “mini-zbor” pjevačica Helene Springs, Carolyn Dennis i Regine Havis. Dylan, siguran u sebe na način kakav mu je već odavno prestao biti praksa, sabrao je tu malu studijsku družbu s, vjerujem, jasnim konceptom i vizijom završne zvučne slike. “Slow Train Coming” je tako ne samo produkt “potrebe za religioznošću”, kako su neki površno opisivali i još opisuju album, već i izraženo nadahnutog trenutka i prijeloma. Gledali na to kao jednu u nizu preobrazbi o kojima još uvijek i sam poluzagonetno zbori (primjerice, u nedavnom “ozloglašenom” intervjuu za francuski Rolling Stone), kao trik ili kao “vrlo ozbiljnu stvar”, teško je poreći snagu i samouvjerenost kojom ovih devet pjesama odišu, bile posve nježne i krhke (“Precious Angel”), autoritativne (“Gotta Serve Somebody”, “When You Gonna Wake Up”) ili nešto između dokumenta i intimnog vriska (“When He Returns”, “I Believe in You”). Revnost koju pritom prikazuje, a koja je tipično obraćenička, plod je zagrljaja s iskonskim, evolucije vlastite, u kičmu upisane Čežnje. Zato je i ton albuma u oktavama pozivanja, poput ispružene ruke, poput otvorena srca.

Međutim, reakcije kritike, publike, kolega, “establishmenta” i dežurnih govornika svodile su se dobrim dijelom na nevjericu i podsmijeh. Duhovnost se provlačila, da, kroz albume mnogih mu kolega poput Vana Morrisona ili Leonarda Cohena, čak i izraženo kršćanska, kao kod Johnnyja Casha, ali Dylanovo je prihvaćanje kršćanstva zagrabilo u samu bit, bez kompromisa, dilanovski. Jer, jedno je samougađajuće miksanje i spravljanje duhovnih koktela po vlastitim željama, mogućnostima i ugodama ili tek praćenje žanrovskih obrazaca, a nešto posve drukčije neumoljivo inzistiranje na jednom konkretnom, neizmjenjivom nauku. Kršćanstvo je kao nijedna druga religija ili nauk trpio i sve više trpi pokušaje iskrivljavanja i “modificiranja” po dnevnim potrebama, a da pritom uistinu ostaje uporno rasvjetljavajući fenomen, čvrsto i ukorijenjeno baš kao Kristova stijena te je upravo zato tako omalovažavano i napadano. Od tuda od nekih čak iščitavanje mržnje u Dylanovim kršćanskim tekstovima, što je ostalo trajna praksa na takvim relacijama – on se naprosto našao u raskoraku sa svijetom koji je naučio podilaziti sebi i u najnižim pobudama, prohtjevima i željama (otprilike odatle i dolazi, primjerice, već spomenuti Lennonov, u biti vrlo površan “odgovor”). A popularna kultura stoji baš u srcu takva poretka stvari. Zato ne može čuditi larma koja se digla na Dylana na izdahu raskalašenih i ideološki posve zagubljenih sedamdesetih, a koja će još pojačavati izlascima sljedećih albuma i nastupima posve predanim “novoj ulozi”. Štoviše, od tada do današnjih dana kueljanskih fast-food-duhovnosti, militantne sekularizacije društva i inflacije “ljubavologa” i sličnih prodavača šarenih magli i pilula za ego, takve su larme postale još glasnije i bespoštednije, što čini “Slow Train Coming” trajno aktualnim.

Vjerovali u snagu koja je navela Dylana da na jednom koncertu pred kraj 1978. u stanju povišene temperature podigne dobačeni srebrni križ (iako nije imao običaj skupljati predmete dobačene iz publike) i koja mu je taj isti križ vratila u ruke u samoći motelske sobe ili sve uzimali kao zbir slučajnosti, “pušili” priču o obraćenju ili joj se smijali, sve se čini kao prirodni nastavak puta osobe kakvu je opisao John Hammond u onom citatu na početku teksta. I koliko se god toga prelomilo preko Dylanovih leđa i koliko je god sline primio u lice – sve se savršeno uklopilo u priču o jednom umjetniku posebne misije. Kad se jednom uistinu odazoveš Milosti, put je sigurniji, ali nipošto manje trnovit. Naprotiv.

Toni Matošin | Bitno.net