Kršćanski albumi Boba Dylana (2)

‘Saved’ – album natopljen poniznošću koju pop kultura i njezini idoli nisu mogli razumjeti

Obraćenje na kršćanstvo Boba Dylana, vjerojatno najznačajnijeg autora popularne glazbe u povijesti, koje se dogodilo krajem 1970-ih, odjeknulo je svojedobno poput eksplozije u glazbenoj industriji. Glazbenik čije su pjesme artikulirale i definirale smjer u kojem su se godinama kretale kontrakultura mladih i njihova politička artikulacija počeo je govoriti o za njegove sljedbenike novom rješenju za nepravde svijeta u kojem živimo – Isusu Kristu i vjeri u Njega. Bilo je to, kako je i sam glazbenik rekao, previše za ljude koji su do jučer u Dylanu vidjele “proroka”, a sada tek “fanatika”. “Nisu znali što bi sa mnom”, govorio je Dylan. Bitno.net će u nastavcima objaviti osvrte autora Tonija Matošina na tri ključna albuma Dylanove “kršćanske faze” – “Slow Train Coming”, “Saved” i “Shot of Love”. Kompleksna autorska ličnost, Dylan je u međuvremenu svoj izraz udaljio od onog koji se može čuti na ova tri albuma, ali oni ostaju klasicima popularne glazbe nadahnute Evanđeljem. Tekstovi su originalno objavljeni na glazbenom portalu Soundguardian.

bob-dylan-saved

“Ja spašen sam krvlju Jaganjčevom”, svečano pjeva Bob Dylan pred ulaskom u peto desetljeće života u naslovnoj pjesmi svoga prvog albuma za osamdesete, još se više time udaljujući od mat(r)ice rock-establishmenta i publike koja ga je do tu slijedila. I povlači popriličan paradoks, kad se sve uzme u obzir. Taj refren slijedi, zapravo, temeljnu kršćansku istinu i, kao takvu, jednu od tekovina zapadne civilizacije kakvu poznamo. S druge, pak, strane, imamo popularnu kulturu koja je svoje zavidne snage uprtila upravo na suprotnosti tih istih istina i tekovina – na hedonizam, odnosno, relativističko brisanje odgovornosti za “riječi, djela i propuste” te na odbacivanje religioznosti, odnosno, miksanje duhovne kaše “po dnevnim potrebama”, sa sastojcima po načelu “best of” po svačijim osobnim željama i komoditetima, stoga lišeno i najosnovnijih postulata poniznosti. Tako je, eto, baš Dylanovo obraćenje na kršćanstvo i njegovo glasno i jasno, neuvijeno “opjevavanje” tog procesa dovelo do obrata u kojem, dakle, jedan od barjaktara te iste kulture (doduše, tituliran ne svojom željom ni nakanom) počinje negirati i napadati njezine nepisane osnove te u ulozi svojevrsnog konzervativca ili lika kakvog bi očekivali na nedjeljnim misama šokira i “sablažnjuje”, što je gard i pozicija rezervirana za lijevi, avangardniji, “progresivniji” segment društva!

I dok je nakon “Slow Train Coming” možda i bilo opravdanja sumnjama kako je Dylan, u svom stilu, namjerno pucao na takve paradokse i pozicije, drugi mu “vjerski” album, “Saved”, gotovo eksplicitno govori o iskrenosti njegova okretanja Kristu. Dok je prvi – tipično za obraćenika – nastojao u svojoj zapremini sabiti što više “velikih saznanja”, što više prorokovati pa tako manje spremnima na packe zvučati i napadački, čak mrziteljski, novi album, baš kao nova stepenica donosi izražajniju sabranost i mirniji duh. Na omotu Dylan citira starozavjetnoga proroka Jeremiju – “Evo dolaze dani, riječ je Jahvina, kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi savez” – jasno upućujući na svoja nadahnuća i nade, ali i ističući prožimanje i nerazdvojnost Staroga i Novoga zavjeta, a time i temelj svoje osobne “preobrazbe” i nadilaženje gnostičkih i new-age teza svojstvenih mnogim mu kolegama i dojučerašnjim istomišljenicima. Da, Dylan se tu uistinu osjeća pomireno i oslobođeno – pomireno s Bogom do razine pitanja što on sada može učiniti za Njega (“What Can I Do for You?”) i u poniznosti oslobođeno okova lažnih sloboda (“Saving Grace”) – i ima predirljivu potrebu da to dijeli.

Zato je “Saved” zvučno mekši i time manje muzički izazovan od prethodnika. Dylanovi koncerti u to vrijeme bili su lišeni starih pjesama; on ih je odbijao izvoditi i time navlačio dodatni bijes obožavatelja koji su počeli takve nastupe doživljavati kao mise i propovijedi, glasno i jasno, čak grubo negodujući. “Saved” se nadovezao baš takvim ugođajem, gdje se sve nježno stopilo s porukama koje je morao izreći. Otvaranje s obradom često izvođene pjesme Joea Red Hayesa “A Satisfied Mind” tako je na spojištima gospela i bluesa više nego efektno pogođeno: pjevajući o nadmoći duhovnog nad tjelesnim, Dylan stvara novo djelo na samim temeljima svoga obraćenja. Razoružavajuća “Covenant Woman” (Samo čekam da me Gospodin iznova izgradi i napuni…) te možda najindikativnija “What Can I Do for You?”, u kojoj donedavni pjesnik ulice priznaje da je napokon utažena sustavno poricana glad i na koljenima pita što može on učiniti za Njega, sačinjavaju svojevrsni zaglavni kamen albuma. Stihovi poput čovjek postaje sve mudriji u vlastitim očima a natjeran je da vjeruje u laži tu postaju nove strelice upućene svijetu koji, bar kulturno, politički i medijski, preslaguje i niže neka nova, daleko materijalnija i opipljivija božanstva i prioritete.

No, pjesničko-muzički niz koji čini “Saved” posebno upečatljivim i duboko iskrenim započinje s veličanstvenom, gospelom prošaranom “Pressing On”. Natopljena poniznošću kakvu, na žalost, ne uspijevaju ni razumjeti a kamoli uvažiti svi ovovjeki aktivisti od Los Angelesa do Moskve, ona u vrlo malo riječi dočarava svijet iza Svijeta: Kakav to znak oni trebaju kad sve dolazi iznutra, kad je ono što je izgubljeno nađeno, ono što će biti već se zbilo?, iznosi Dylan na površinu pomirišta svoje i tvoje prošlosti i sadašnjosti. “In the Garden” evocira neke od najimpresivnijih stranica Novoga zavjeta, dok “Saving Grace” prijeti suzama i eksplozijama, u lijepoj, skromnoj melodiji otkrivajući tragove Milosti, kojoj autor duguje najponizniju zahvalnost. Ako je prvi dio albuma postavio prizorište, ovaj drugi dio na tu istu binu iznio je srce, iznio je dušu iznad golog, bez poniznosti jalovog intelekta. Baš tu Dylan dokazuje ne samo svoje duboko razumijevanje Biblije i kršćanskog nauka koji su mu se po rukama ionako motali prilično dugo, već i rast i srastanje sa svojim izvorištima. Krist za njega očito više nije figura za poigravanje novim legendama i subjektivnim “istinama”, već sveprisutni i trajno svijetleći Put, Istina i Život. Da, živi Bog, doslovno i bespogovorno. Nije i neće svaki obožavatelj “Highway 61 Revisited” to moći prihvatiti niti to mora biti tako, ali Kalvarija koju je Bob Dylan zbog ovoga i srodna mu dva albuma prošao ukazao je na dvostruke kriterije popularne kulture i bitne razlike “progresivna” i, kako pjesma kaže, “zadovoljna” uma.

Jesam li se predao volji Božjoj ili se i dalje ponašam kao da sam ja gazda?, pita se podno svoga križa jedan od najvećih umjetnika koje je popularna kultura iznjedrila. Postavlja pitanje sebi, ali definitivno ne samo sebi. Primivši za to pljuske i sline, osude i presude, drvlja i kamenja, samo je, zapravo, živim primjerom svjedočio i potvrdio Riječ koju mnogi od nas uporno, naoružani lažnim zastavama i uljuljkani egom sklepanim sigurnostima, pokušavaju pisati malim početnim slovom.

Toni Matošin | Bitno.net

Objavljeno: 3. lipnja 2014.

Možda vam se svidi