Festival Ultra Europe 2017. ponovno je u Splitu okupio desetke tisuća ljubitelja elektronske glazbe, partijanera i običnih ljudi željnih zabave, kao i pokojeg “slučajnog” prolaznika.

Među prolaznicima, ali ne slučajnim, bilo je i pedesetak svećenika, bogoslova te mladih laika katolika koji su u Ultri vidjeli odličnu priliku za evangelizaciju i širenje Božje riječi. Kao i prošle godine, mladi volonteri okupljeni oko nekolicine svećenika imali su štand na kojem su posjetiteljima Ultre dijelili besplatnu vodu, iskoristivši svaku priliku kako bi osim obične pružili i čašu Žive vode.

Bitno.net ekskluzivno donosi nekoliko svjedočanstava mladih koji su se odazvali pozivu pape Franje te iskoračili na duhovnu periferiju razgovarajući s ljudima i moleći za njih, brinući za žedne (tjelesno i duhovno), a ponekad i pazeći na one koji su pretjerali s alkoholom ili se čak predozirali.

Jedan od sudionika evangelizacije bio je Mario Bobić, salezijanski bogoslov, kojem ovo nije prvo takvo iskustvo:

“Obradovalo me kada su me iz Hrvatske salezijanske provincije odredili za Ultru jer je to u skladu s onim što sam radio cijele godine u Torinu gdje sam na studiju. Tamo svakog vikenda na trgu pred našom crkvom i oratorijem imamo sličnu misiju ulične evangelizacije među mladima za vrijeme noćnog izlaska”, govori Mario koji naglašava kako je iskustvo ulične evangelizacije zanimljivo jer razbija predrasude: “Nama, crkvenim ljudima, o svijetu mladih, a mladima o stavu Crkve i njezinom poslanju. Družeći se i razgovarajući s njima vidi se da su to ‘obični’, svakodnevni mladi s općim potrebama i da odlaze na takva mjesta jer im je to jedino ponuđeno. Ondje pronalaze trenutak oduška u zabavi, premda iz nje uvijek odlaze još prazniji i nesretniji.”

Budući don Mario tvrdi kako su njegova iskustva s Ultre iznimno pozitivna, a posebno ističe način na koji su njega i ostale volontere prihvatili ljudi koji su radili na festivalu, poput redara, bolničara, konobara i čistača, ali i samih “partijanera”.

“S njima smo imali uglavnom samo pozitivna iskustva jer u svijetu ljubitelja elektronske glazbe nema nasilja, već se poštuje svakoga onakvim kakav je. Sudionici su uglavnom bili otvoreni i susretljivi, a mnogi od njih tražili su nas da se pomolimo za njih ili za njihove bližnje koji su u potrebi.”

Posebno ga se dojmilo iskustvo susreta s talijanskim parom iz Napulja koji redovito ide na partije. Kako tvrdi, isprva su bili šokirani što na takvom festivalu vide osobu u kleričkom odijelu koja im još nudi besplatnu vodu, osobito jer su u prošlosti imali neugodna iskustva s Crkvom.

“Ispričali su mi svoje doživljaje s drugih partija te kako su ih različite vjerske zajednice, pa i sama Crkva, stigmatizirali dok ovdje imaju sasvim neko drugo iskustvo: naišli su na one koji im žele dobro i koji im daju besplatnu vodu”, svjedoči Mario te dodaje kako mu se muškarac nakon nekog vremena otvorio te ispričao svoju životnu priču kako je zapravo postao partijaner.

“Na kraju dugog razgovora pomolio sam se za njega i njegovu djevojku, a oni su briznuli u plač jer se nikad nitko nije za njih molio. Doživjeli su, po njihovim riječima, prvi put da ih netko prihvaća i da ih netko voli zbog toga što jesu. Nakon toga su dolazili pozdraviti svaku večer te su zahvaljivali na molitvi i na divnom iskustvu koje im je dalo novu i drukčiju dimenziju Ultre. Otišli su posljednjeg dana s obećanjem da se žele nastaviti zajedno moliti kako bi Božja ljubav ispunila njihovo srce.”

Slično iskustvo imao je i Josip Ulić, 25-godišnjak iz Tugara, mjesta između Splita i Omiša.

“Dok smo s pet časnih sestara šetali oko Poljuda mnogi su nam prilazili. Sjećam se jedne cure iz Irske koja nam je prišla sva van sebe govoreći o svom životu, o tome kako je kao dijete išla u crkvu. Pokušavala se dugo sjetiti kako ide molitva ‘Anđeo Gospodnji’, ali nije uspijevala. Mi smo joj onda pomogli da završi do kraja, što ju je usrećilo. Potom nam je otvorila dušu, pričajući o svom životu. Nakon toga smo ju upitali možemo li se moliti za nju, na što je pristala rekavši kako bi voljela da izmolimo jednu deseticu krunice. Molitvu krunice je vodila ona, gotovo na samom ulazu u Poljud. Na kraju susreta zahvaljivala nam je na prisutnosti i radosti koju smo još jednom probudili u njoj. Mi smo zahvalili Gospodinu na njezinu životu i blagoslovili je nakon čega smo se razišli.”

Evangelizatori su tijekom Ultre susretali desetke, pa i stotine ljudi iz različitih krajeva svijeta i Hrvatske. Tako nam se gotovo zavrtjelo u glavi kad je Marijana Grubišić, studentica iz Dugog Sela, nabrojala sve nacionalnosti i ljude kojima je svjedočila Krista: “Toni, Božo, Filip, Duje – mlađi momci iz Solina koji su me oduševili svojom jednostavnošću i životnom radošću; Španjolka Amalia i njezine prijateljice s kojima smo razgovarali o njihovom obrazovanju; Zagrepčanin koji je imao toliko pitanja o katoličanstvu; Splićanin koji je završio fakultet i razočaran je što je još uvijek nezaposlen pa smo se stoga pomolili za njegov posao; nekoliko mlađih Makaranki i Splićanki koje su se pomolile i zapalile svijeću u crkvi Gospe od Zdravlja; jedan Beograđanin koji je komentirao da mu je u toj crkvi ‘jako lepa freska na zidu’, i kako ‘nas Hristos sve mnogo voli’; još dvoje Zagrepčana koji imaju dvoje predivne djece; dva šaljiva Hercegovca; troje Poljaka koji su inzistirali da s njima molimo Oče naš – oni na poljskom, a mi na hrvatskom; nekoliko Brazilaca, momak iz Virovitice – vrlo pristupačan i otvoren za razgovor koji elektronsku glazbu ‘baš i ne sluša’, ali ide na Ultru radi poznanstava i ljudi; nekoliko Nizozemaca, dva Njujorčana s Manhattana; Ramljani, Kuprešani, momci iz Sinja s kojima smo pjevali reru i još pokoju pjesmu; tri vesela Korejca, jedan Slovenac koji je i sam aktivni katolik, dva Splićanina i dva Španjolca koji su nas zamolili da se pomolimo za njih.”

Premda Marijana svjedoči kako su ona i drugi volonteri pomogli i jednom momku koji se predozirao, pozvavši hitnu i pazeći na njega dok ga nisu zbrinuli, ističe kako je najviše primila ona sama: “Na Ultru sam došla prvenstveno s ciljem da pomognem ljudima, a zapravo su oni meni toliko pomogli da mi se ovo moje čini toliko malo i mizerno. Svaka od tih osoba je na meni ostavila poseban trag. Srušila sam brdo predrasuda, a prvi dojam koji bih stekla o ljudima mi je, u 90% slučajeva, bio pogrešan. Također upoznala sam sebe – neke spoznaje su bile bolne, ali jako bitne i korisne za nastavak mog života.”

Studentica Julija Križanac također tvrdi kako je na Ultri primila stostruko, iako je išla tamo pomoći drugima. Njezino iskustvo posebno nas se dojmilo: 

“Najljepši susret dogodio mi se s jednim dečkom – metalcem koji je na majici nosio pentagram. Njegov prijatelj, za kojeg sam dan ranije molila, zaustavio me i rekao: ‘Dođi, pomoli se za mog frenda s pentagramom’. On je pak, sav zbunjen, rekao da se mogu pomoliti za njega ako baš želim. Ono što mi je bilo posebno kod te molitve jest to da sam već nekoliko dana ranije osjećala u srcu kako ću sresti dečka koji svira crvene bubnjeve, a kasnije se ispostavilo da je on nedavno kupio bubnjeve upravo te boje. Također Bog mi je za njega otkrio nešto vrlo osobno. Kad sam sjela do njega i počela moliti, on je neobično drhtao i nakon molitve me zagrlio. Bio je u čudu kako sam znala sve te stvari o njemu iako se ne poznajemo te mi je zahvaljivao na molitvi. Zatražio je da se pomolim i za njegov posao te mi ostavio svoj kontakt. Podijelio je sa mnom svoju životnu priču i iskreno rekao da bi rado da još nekad porazgovaramo.”

“Unatoč glazbi koju živi i načinu života, njegovo srce je iskreno vapilo za uhom koje sluša, za zagrljajem”, rekla je Julija, zaključivši kako je ona njemu pristupila s puno većim predrasudama nego što ih je on imao prema njoj.

“Isusovom voljom, imala sam tu milost da ga upoznam, da susretnem njegovo prihvaćanje mene. Pokazao mi je da je ispod svega toga, ispod te crnine, ispod tog pentagrama, on dijete Božje. Moj brat koji me ljubi i kojeg sam ja tog trena uzljubila.”

Ipak, nisu samo posjetitelji Ultre bili ti među kojima su djelovali volonteri. Bogoslov Mario Bobić svjedoči kako je i zaposlenicima trebala riječ utjehe.

“Mnogi od njih bili su iznenađeni našom prisutnošću koja im je u očima budila optimizam i nadu. Mnogi su odobravali našu misiju te smo s njima vodili prekrasne razgovore”, svjedoči Mario koji tvrdi kako je među njima bilo puno vjernika koji su se borili s dilemom i negativnim stavom prema festivalu: “Ipak, s našim prisustvom su shvatili da je svako mjesto na svijetu idealno za svjedočiti Krista. Jedan od njih mi je rekao kako mu je sad lakše jer se bojao da ne bude osuđen zbog toga što radi na Ultri, jer on to smatra grijehom, ali mu treba novac. Utješila ga je sama naša pojava na takvom događanju.”

Premda mnogi volonteri smatraju kako su puno više primili nego dali, koliko je njihovo svjedočanstvo bilo važno tijekom trajanja festivala potvrdili su im, kako kaže Marijana, sami posjetitelji.

“Iskreno, nisam imala osjećaj da ikome pomažem, dok nam ljudi nisu počeli govoriti da oni to stvarno cijene što mi radimo te da se radi o dobroj stvari jer oni to nikada ne bi napravili.”

“Bilo je to stvarno jedno neobično, bogato i pozitivno iskustvo. Vjerujem da smo barem malo Božje ljubavi donijeli drugima, i nadam se da ćemo dogodine još i više, u još većem broju”, zaključila je.

Tino Krvavica | Bitno.net