Najčitaniji vjerski portal Bitno.net prvi u Hrvatskoj donosi sve o projektu evangelizacije na Ultri. Tijekom jučerašnjeg dana sjeli smo s tajnikom cijelog projekta, Marojem Burumom, članom karizmatske zajednice mladih „Božja pobjeda“, koji nam je ispričao kako je tekla organizacija, koje su bile prepreke, koji su daljnji planovi, a usput je iznio i svoje svjedočanstvo o tih nekoliko dana koji su digli prašinu u nekim hrvatskim medijima.

– Maroje, za početak volio bih da našim čitateljima pojasniš koja je točno bila tvoja uloga u cijelom projektu? Koja su bila tvoja zaduženja kao tajnika?

Prvo, postoji jedna uža ekipa koja je organizirala cijeli ovaj događaj, a koju čine brojni svećenici i laici, između ostalih, kako ste već i pisali na portalu, i don Damir Stojić, pater Ike Mandurić, don Mihovil Kurkut, pater Stjepan Horvat, i još neki.

Kad sam ušao u cijeli projekt, ponudili su mi mjesto tajnika. Od tada sam bio na svim sastancima, bilježio zajednički rad te bio zadužen za koordinaciju i nadgledanje različitih timova koji su, u toj pripremnoj fazi, radili svoj dio posla.

– Na koji način si saznao za ovaj projekt? Kako si uopće ušao unutra?

Ova uža ekipa o kojoj sam govorio htjela je uključiti u evangelizaciju i brojne molitvene zajednice i zajednice mladih pa su se tako obratili i Božjoj pobjedi čiji sam član.

Osjetio sam želju da se uključim te sam se pomolio da to bude Božja volja, ali sam i dalje bio malo neodlučan jer nisam znao kako točno dati svoj doprinos, na koji način sudjelovati u svemu. Međutim kad su mi ponudili da budem tajnik u sebi sam rekao: „Gospodine, vjerujem da me ti ovdje želiš iskoristiti“, te sam pristao, ušavši u cijeli proces.

– Ovakav vid evangelizacije na ulicama nije baš prisutan u Hrvatskoj, unatoč tome što je vani široko rasprostranjen. Kako je uopće nastala ideja da se tako nešto napravi, zašto ste baš izabrali Ultru?

Postoji ta velika želja da se Crkva otvori, da otvori vrata i izađe van, o čemu govori i papa Franjo. Prepoznali smo Ultru kao mjesto na koje dolazi puno ljudi tj. puno mladih ljudi – mediji kažu kako se tu, kroz tih 5, 6 dana, okupi oko 150 000 mladih. I svećenici su to prepoznali kao jednu izvanrednu priliku da Crkva s laicima izađe van.

Također p. Stjepan Horvat već je imao slično iskustvo u Poljskoj. On je bio na „Przystanek Woodstocku“ (veliki rock festival gdje Crkva već nekoliko godina ima svoju pozornicu “Przystanek Jezus” i evangelizira posjetitelje, op. ur.) koji se organizira već nekoliko godina i gdje je evangeliziralo više od 700 ljudi, od toga velik broj svećenika i časnih sestara. On nam je s tim iskustvom bio od velike pomoći.

– Kad ste započeli s organizacijom cijelog projekta?

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci. Na tim uvodnim sastancima promišljali smo što i kako napraviti, jer postojala je želja, ali kako ju provesti u djelo, kako pronaći ljude koji osjećaju želju za evangelizacijom i kako to sve zajedno organizirati?

Na kraju se uz svećenike okupilo nas tridesetak mladih i nekoliko bogoslova iz različitih dijelova Hrvatske i iz različitih zajednica. Tu su bili mladi iz SKAC-a Split, Božje pobjede, Srca Isusova, Nanovo rođenih, pa neki iz Salezijanske mladeži, Hrvatskog Nadzemlja, Effate i drugih pokreta….

Također, mi smo cijeli ovaj projekt htjeli raditi u jedinstvu s Crkvom. Uostalom, ideja evangelizacije je crkvena ideja i poslanje od Isusovih vremena kad je slao apostole. Zato smo se obratili splitskom nadbiskupu Barišiću, a nadbiskup nam je dao svoj blagoslov, ali i neke savjete. Uz to, nadbiskupija je u sve uključila i lokalne, župne zajednice, tako da smo svi osjetili jedno iskustvo zajedništva.

Nadbiskup Barišić potaknuo je na to da tijekom cijele evangelizacije nekoliko crkvi bude otvoreno, kako bi mladi mogli prisustvovati misi, klanjanju i ispovijedi. Klanjanja su bila organizirana u trima crkvama, Gospe od Zdravlja, sv. Frane, i sv. Ante na Poljudu. Ona bi trajala 2-3 sata nakon mise.

Također u rad su uključene i zajednice Obnove u Duhu Svetome Splitske nadbiskupije, u kojima je nadbiskup prepoznao potencijal, davši im da animiraju klanjanja u Gospi od Zdravlja, dok su drugi pokreti animirali program u ostalim crkvama. Npr. u sjemeništu, gdje smo tih nekoliko dana bili smješteni, dolazili su mladi iz Dobrog pastira i animirali naša klanjanja svakog dana od 17 do 23. Cijelo vrijeme oni su bili pred Presvetim i animirali molitvu, ne samo za one koji bi došli na ispovijed ili sl., nego i za nas koji smo bili na terenu. I to su dva vida evangelizacije: jedni mole, a drugi su na terenu. Jedno bez drugoga ne može.

IMG_5102

Vesela ekipa evangelizatora na Ultri, Maroje u sredini/Foto: Matej Sunara

– Znači vi ste se zapravo za sve ovo pripremali jedno duže vrijeme?

Točnije, oko tri mjeseca, i to kroz tjedne sastanke na kojima smo rješavali upravo te organizacijske stvari.

Htjeli smo uključiti što više onih koji to žele na bilo koji način. Za evangelizaciju smo uzimali ljude koji su u srcu osjećali poziv za to, a imali su i preporuku svog svećenika da žive krepostan kršćanski život.

Na drugoj razini htjeli smo uključiti ljude molitveno. Tako smo pozvali 50-ak molitvenih zajednica u cijeloj Hrvatskoj da svaki dan mole za sve mlade iz svijeta koji će doći u Hrvatsku, ne samo na Ultru. Htjeli smo duhovno obuhvatiti sve te mlade da dožive iskustvo Božje ljubavi tj. dožive živoga Boga.

Također, jako puno samostana i klauzura molitveno je podržalo ovaj projekt, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u BiH, Španjolskoj i Njemačkoj…

Na kraju, Gospodin je providio i puno onih koji su odvojili od sebe kako bismo mi uspjeli pokriti naše troškove. Na kraju smo dobili i više nego što smo se nadali.

Što se tiče samog Splita, tamo smo stigli nekoliko dana prije početka Ultre. Prvo smo bili u franjevačkom klerikatu, a potom u nadbiskupijskom sjemeništu, na oba mjesta su bili od velike pomoći. Htjeli smo tih tjedan dana živjeti zajedno, imati iskustvo života u zajednici uz molitveni program i formaciju. Svaki dan smo se upoznavali i učili kako bratski surađivati, zapravo, imali smo jedan strogi redovnički režim (smijeh).

– Na koji ste se još način pripremali da izađete među ljude? Je li tebi ovo bilo prvo takvo iskustvo? Osim o. Stjepana Horvata, je li još netko prošao išta slično?

Meni je ovo bilo prvo takvo iskustvo, međutim nekoliko mladih nešto je slično radilo prije 4 godine na Olimpijskim igrama u Londonu.

Mi smo se prvo pripremali molitveno, a potom smo, slušajući iskustva svećenika i onih koji su već sudjelovali u sličnim projektima, učili kako nekome posvjedočiti svoju vjeru. Jer bilo je među nama osoba koje to nikad nisu napravile, stoga smo prvo morali spoznati što je Isus učinio u našim životima, a potom kako to prenijeti dalje. U tome nam je puno pomogao i fra Ante Vučković. Također želio bih spomenuti i salezijance koji su dali svoj prilog.

– Na koji ste način zamislili uopće tu evangelizaciju, kakav vam je bio plan? Vas tridesetak među desecima tisuća ljudi, morali ste biti jako dobro organizirani…

Imali smo jako puno ideja. Osnova ideja bila je pružiti ljudima iskustvo Božjeg milosrđa i ljubavi na konkretan način. Znači dijelili smo vodu koju smo dobili od naših donatora i to na dva štanda u blizini Poljuda.

Svi mladi koji su dolazili prema Poljudu zaustavljali bi se kod nas upravo zbog vode. Njih bi zanimalo zašto dijelimo vodu besplatno i onda bi ušli u razgovor. Također, dobili smo na raspolaganje i dva kombija te smo nudili besplatni prijevoz svima kojima je to bilo potrebno, osobito onima u malo lošijem, pijanijem stanju, kojima je trebala pomoć… Vozili smo ih doma ili u bolnicu, kamo god je bilo potrebno.

– U bolnicu?

Da, surađivali smo s Hitnom pomoći i policajcima koji su nas čuvali. Oni su bili oduševljeni što smo tamo, na kraju smo se čak i molili za naše policajce (smijeh).

Uglavnom, htjeli smo privući ljude da dođu k nama, a istovremeno htjeli smo učiniti i korak dalje te ići među njih. Stoga smo imali ljude i oko Poljuda i na stadionu. Svi su bili jako otvoreni za razgovore i upoznavanje, i to na jednoj osobnoj razini. Cijelo to vrijeme u kapelici sjemeništa je trajalo klanjanje, slavljenje i bila je prilika za ispovijed. Mnoge ljude uputili smo u otvorene crkve, neki su otišli, neki nisu…

Što se tiče samog koncepta, bili smo podijeljeni u nekoliko grupa. Jedni bi evangelizirali poslijepodne i predvečer, dok bi posebna ekipa išla van u ranim jutarnjim satima. Oni su bili zaduženi za one koje bi zatekli u lošem stanju tj. bili su tu da im pomognu… Cijeli program je bio dosta naporan, zato smo imali jedan strog raspored spavanja i buđenja kako bismo fizički mogli izdržati taj napor, ali nismo ga se baš svi pridržavali (smijeh).

Znaš što je, ne možeš ići spavati nakon evangelizacije, želiš nastaviti dalje, razgovarati s ljudima. Nas 10 se tako spontano spustilo na Marmontovu, potom smo zvali jednog s gitarom da dođe i nakon par minuta – evo njega – dolazi, spušta se Marmontovom, svira i svi pjevaju, a ekipa se samo skuplja. Ljudi su spontano počeli slaviti Boga nasred Marmontove, to je bilo jedno uživanje u Božjoj ljubavi i zajedništvu.

Potom su se okupili i stranci premda pola njih nije razumjelo o čemu se radi niti što pjevamo. Tada bismo mi iskoristili priliku, prišli im i objasnili što je to i kakve su to pjesme. Bilo je i onih koji su znali neke pjesme koje smo pjevali na engleskom.

Mnogi imaju iskustva gdje su upoznali i sprijateljili se sa strancima, bračnim parovima, mladima i starima…

IMG-20160720-WA0011

Molitva na Poljudu/Foto: privatni album

– Koja je najveća prepreka s kojom ste se susreli?

Najveća prepreka je bila zapravo neznanje, tj. nismo znali kako će sve izgledati, a morali smo donositi odluke premda nismo bili upoznati sa svime.

Jedno je ono što smo mi mislili da će trebati, a drugo ono što je bilo stvarno potrebno. Također, u startu je postojao jedan strah od ljudi, kako prići nekoj osobi, hoće li biti odbijanja, što ako i bude odbijanja, ako bude agresivnih ispada i sl… Međutim brzo smo shvatili da su ljudi dosta otvoreni…

Naš je strah dolazio zapravo od tog jednog militantnog sekularnog ateizma koji prevladava kod nekih u Hrvatskoj, a koji je izrazito negativan, ali ljudi koje smo mi susreli su već nadišli tu fazu, što se ne može reći za neke naše novinare.

Sad su opet neki kolumnisti, npr. Ante Tomić, pisali negativno o nama. Činiš dobro, ne valja; ne činiš ništa, opet ne valja. Dakle, što god radiš nije dobro. Zbog takvog mentaliteta mi smo imali predrasude prema ljudima, iako je na kraju sve prošlo jako dobro.

Ja sam zapravo bio iznenađen koliko je tu dobrih, zapravo jako dobrih reakcija bilo. Recimo i taj video o kojem Tomić piše, kad je izašao van, pogledalo ga je oko 400 000 ljudi. Kad čitaš komentare ispod videa, 9 od 10 je vrlo pozitivno. Čak su i mnogi naši svjetovni mediji imali pozitivne komentare.

Zapravo, zanimljivo je to da su jedini negativni komentari stigli od samo par hrvatskih novinara. To je kao kad gledaš dijete koje je ljuto na nešto i ono jednostavno mora reći nešto protiv toga.

Pazi ovo, ti imaš ljude koji dolaze među 150.000 mladih, prilaze im i kažu: „Gle, evo ti vode, napij se besplatno. Trebaš ić’ nekamo? Znaš što, prijevoz je skup, odvest ćemo te kombijem besplatno, doma ili kamo god…“

Zašto to radim? Zato što želim da imaš iskustvo nečeg besplatnog. Zašto? Jer je meni Bog dao besplatno, i dok nisam doživio to iskustvo, nisam mogao vjerovati da Bog mene voli bez obzira na ono što učinim. Odnos s Bogom nije trgovina… Ja želim da i ti dobiješ nešto besplatno kako bi znao da kad ti Bog nešto daje, on ne traži ništa zauzvrat. On te voli besplatno…

I onda imaš neke novinare koji viču sa strane: „To ne valja!“

Mi stojimo u crkvi i on piše kako se Crkva zatvara u sebe dok papa Franjo ide među siromašne. Onda mi izađemo van, a on piše „dovedite napokon Krista u crkvu“? Pa čekaj malo, bili smo u crkvi i sad idemo van, ali ne…

Zamisli ti kad imaš takvu frustraciju da nekoga kritiziraš jer radi besplatna djela milosrđa – to je dječja frustracija.

– Kako si ti doživio tih nekoliko dana na Ultri, što te se posebno dojmilo?

Ono što me posebno oduševilo u tih nekoliko dana je spoznaja koliko zapravo različitih darova i karizmi postoji unutar Katoličke Crkve. Došli smo iz različitih iskustava i različitih pokreta i na kraju je svatko donio ono što ima, ugradivši to u zajednički projekt. Npr. ja sam došao iz karizmatske zajednice te je nekolicina nas donijela to iskustvo. S druge strane Salezijanska mladež i splitski SKAC snažno su zaorali svojim talentima te sam se ja kao tajnik mogao uvijek osloniti na njih – što god mi je trebalo zvao bih njih i oni bi to napravili.

Također, učili smo jedni od drugih. Ja sam se naučio jednoj spremnosti i akciji na koju nisam bio spreman ranije, a s druge strane mogao si vidjeti mlade iz salezijanske mladeži kako se na ulici mole za ljude koje su tek upoznali. Jedna djevojka iz Rijeke, isprva malo sramežljiva, nakon par dana je na engleskom molila za neke Portugalce. Doista, bili smo preslika opće Crkve koja ima i koristi svoje darove.

To je posvjedočio i pater Ike. U jednom nagovoru rekao je kako je otkrio ljepotu naviještanja Božje riječi na različite načine, između ostalog da on kao svećenik sa svojim svećeničkim autoritetom blagoslovi neku osobu i pomoli se za nju. Svjedočio je kako mu je to otvorilo oči i srce i kako je u tim ljudima vidio jednu veliku otvorenost kroz koju se može lagano „zagrabiti i doći do srži“, gdje se vidi jedna čežnja.

Naime, ti ljudi su otvoreni za sve, ja stvarno u njima vidim tu Božju čežnju. Radi se samo o tome što ćeš im ti donijeti, oni će primiti sve. Ako mu ti doneseš laki alkohol, laku zabavu, lake dečke i lake djevojke, on će to primiti, ali ako mu doneseš Boga i njega će primiti.

To sam vidio kad bih nakon razgovora upitao mlade mogu li se pomoliti za njih i svi bi pristali.

– Je li molitva bila dio službenog pristupa, uz razgovor i dijeljenje vode?

Nije to bio službeni pristup, to je bilo spontano… Svatko je radio što je osjećao na srcu, željeli smo prvo upoznati svakoga pojedinačno, ali mnogi koji to prije nisu radili počeli su moliti za ljude, jednostavno, zahvalili bi se Bogu na onima koje su upoznali te bi zamolili da izlije na njih svoj blagoslov. To bi trajalo kratko, možda par minuta.

Ono što mi je bilo posebno zanimljivo je to kako bi se ljudi okupili oko svećenika kad bi ih vidjeli na Poljudu. Oni svjedoče kako je to za njih bilo prekrasno i jako zanimljivo iskustvo. Ljudi bi vidjeli kolar, prilazili im i pitali jesu li oni stvarno svećenici, što rade tu, tako bi se započeo razgovor. Naši svećenici svjedoče kako su mladi imali veliko poštovanje prema njima i kako nijedan nije doživio odbacivanje. Taj vidljivi znak, taj kolar, doista privlači ljude…

Bio je jedan bračni par iz Toronta, vidjeli su jednog od svećenika te smo započeli razgovor. Kad smo muža upitali vjeruje li u Boga, odgovorio nam je: „DJ je moj bog.“ Oni se ne mole i ne žive aktivno vjeru, premda njihova djeca to čine svakodnevno. Na kraju razgovora pitali smo ih možemo li se pomoliti za njih, a oni su pristali. Nakon molitve su bili jako sretni, radosni.

Molili smo se za hinduiste, ateiste, otpale kršćane, anglikance, evangelike… i svi su bili otvoreni. Nitko, ali nitko nije odbio molitvu, ni budisti ni muslimani… nitko se nije smijao ili izrugivao, dapače, prilikom molitve skrušili bi se i pognuli glavu, a uvijek bi na kraju uslijedila ista reakcija. Prvo se svi smire, lice im se promijeni, dođe osmijeh na njihovo lice, budu ispunjeni srećom i radošću, a potom nam se zahvaljuju. Najčešće bi nam rekli kako se nitko nije ovako molio za njih, poručili bi nam da molimo i dalje, a neki bi rekli i da će se moliti za nas.

IMG-20160720-WA0009

“Mislim da smo susreli više od 1000 ljudi…”/Foto: privatni album

– Možeš li nam posvjedočiti još neko svoje iskustvo. Konkretno zanima me je li netko osobno doživio Krista, je li se nekom život promijenio tamo, na licu mjesta?

Osobno, jako vjerujem u snagu molitve i sijanje u biblijskom smislu – kada evangelizator obilato sija, najčešće neće vidjeti plodove.

Po reakcijama ljudi vidjelo se da ih je Bog dotaknuo. To se vidjelo kod svih za koje smo molili po tome kako bi se smirili i kako bi poslije bili radosni. Svi su nam se zahvaljivali. Sjećam se jednih djevojaka iz Australije. One su se izgubile u Splitu te su tražile internet kako bi se mogle javiti prijateljima. Mi smo ih susreli, dali im naš internet da kontaktiraju prijatelje, te smo tako ušli u razgovor. Pitali smo ih možemo li se pomoliti za njih i pristale su, kao i svi. Tijekom molitve jedna od njih se raspala i počela plakati. Pitali smo je što se dogodilo, ali nije bila spremna podijeliti to pred svim ljudima. Samo nas je jako izgrlila nakon toga…

Jedno od mojih najdražih iskustava bilo je s tri srednjoškolca iz Splita. Oni su, dok su išli prema Poljudu, prolazili pored sjemeništa, da bi na kraju došli do nas i započeli razgovor. Jedan od njih je prepoznao svećenika i rekao da bi se trebao ispovjediti. Druga dva nisu bila baš za, tj. jedan nije htio odmah prije Ultre (smijeh), a drugi je odbio. Međutim na kraju su svi otišli na ispovijed da bi nam poslije počeli govoriti o sebi. Baš su nam se otvorili i govorili neke intimne stvari. Na kraju smo se također pomolili za njih te je jedan svjedočio kako je osjetio da nešto prolazi kroz njega tijekom molitve, ali nije znao što. Mi smo mu samo poručili da ga Bog ljubi, da ga blagoslivlja i ohrabruje u življenju vjere… Bili su mi posebno dragi jer se radilo o našim klincima…

Također do nas su došli i neki momci iz Sinja koji su isto išli na Ultru. Jedan od njih nam je prišao i ušao u razgovor s mladim dominikanskim bogoslovom. Razgovarali su sat vremena i mladić mu se otvorio te su se čuli i idućih nekoliko dana. Na kraju je došao dijeliti vodu s nama – krenuo  je na Ultru, a ostao s nama (smijeh) …

Zanimljivo je kako nam je Bog posebno slao određene ljude. Jedan mladić iz Ancone došao je u šoku k nama i ispričao nam kako su ga neka dvojica istukli i ukrali mu novčanik i mobitel. Da stvar bude još gora, dečku je taj dan bio sedamnaesti rođendan. Među nama je bio jedan salezijanski bogoslov koji je govorio talijanski te je nekoliko sati proveo s njim, nasmijavajući ga i družeći se, a potom ga je otpratio u policijsku postaju i prevodio za njega. Bio mu je kao tračak svjetla u tom trenutku. A zamisli samo – naš bogoslov loše govori engleski i to je jutro zamolio Boga da mu pošalje nekoga s kim će govoriti talijanskim jezikom!

Kad sve zbrojim čini mi se da smo se susreli s oko tisuću ljudi iz različitih dijelova svijeta, iz Poljske, Češke, Švicarske, Egipta, Švedske, Libanona, Australije, Novog Zelanda, Kanade, SAD-a, Portugala, Španjolske… S nekima smo razmijenili i kontakte.

Mi te ljude nismo osuđivali, iako smo svašta vidjeli. Jedan Poljak pred nama je povuka o„lajnu“ s mobitela, ali smo se svejedno molili za njega i razgovarali s njim. Njegova djevojka nam je idući dan prišla i rekla kako su to jutro pričali samo o nama i kako je bio presretan nakon molitve. Rekla je kako nikada nisu doživjeli nešto slično, osobito to da ih netko besplatno preveze kombijem…

Mladi su nam govorili kako smo mi „dobri ljudi“, ali vjerujem da su to samo vidjeli Krista u nama.

IMG-20160720-WA0005

Molilo se cijeli dan/Foto: privatni album

– Što sada s tim ljudima nakon što su se vratili svojim kućama. Razgovarali ste s njima, molili se za njih, koji je daljnji korak?

Osobno, svaku večer predajem te ljude Bogu i vjerujem da će Bog dati da proklije to sjeme koje smo posadili. Mnogima je ovo bilo prvo takvo iskustvo i smatram da će jednog dana razmišljati o tome tj. vratiti se na to kršćansko iskustvo koje smo mi htjeli njima pružiti.

Također, kad smo kod sijanja, želio bih posebno spomenuti zajednice ODS-a Zagrebačke i Splitske nadbiskupije, kao i ostale pokrete koji su mjesec dana prije Ultre duhovno „orali“ kako bismo mi mogli sijati.

– Kakvi su planovi za dalje, planirate li opet neki sličan projekt?

Cijelo iskustvo nam je još svježe i htjeli bismo prvo skupiti i međusobno izmijeniti svoja svjedočanstva, a potom ćemo razmišljati koja je Božja volja za dalje. Premda smo tek počeli s ovim, vjerujem da Bog ima plan za nas.

Ono što pogotovo vjerujem jest da to može biti ohrabrenje mnogim svećenicima i laicima da slobodno svjedoče svoju vjeru i da se oslobode tog pritiska da moraju nekoga odmah obratiti. Mi nismo htjeli ove ljude obratiti na licu mjesta, htjeli smo im pružiti živo kršćansko iskustvo i iskustvo živoga Boga.

Razgovarao Tino Krvavica | Bitno.net

Fotografije: Privatni album

Copyright Bitno.net, sva prava pridržana.