NEPLODNOST KAO DAR OD BOGA

Svjedočanstvo para koji je prihvatio križ neplodnosti i posvojio troje djece: ‘Dade nam Bog da se nasmijemo’

„Mi smo i prije bili vjernici, ali neplodnost nas je dodatno povezala kao par te još više približila i predala Gospodinu“, dio je intimnog svjedočanstva bračnog para iz Hrvatske. U njemu progovaraju o tome kako su se trebali suočiti s neplodnošću, prihvatili stav Crkve o potpomognutoj oplodnji i naposljetku posvojili troje romske djece. Svjedočanstvo je anonimno zbog zaštite njihove malodobne djece

Foto: Shutterstock.com

Biblijska Sara je u poodmakloj dobi, kada je napokon rodila sina Izaka, uzviknula: „Dade mi Bog da se nasmijem.“ Naša je sugovornica ove Sarine riječi nekada davno doživljavala kao ironiju, ali je tek sada, nakon što se ostvarila kao majka, shvatila njihovo pravo značenje. „Dugo sam nakon što smo bili izabrani za posvojitelje hodala ulicom i nisam se prestala smijati. Tjednima sam se smijala, a u glavi mi je stalno odzvanjala Sarina rečenica, sreća koju je opisala. Bog mi je dao da se nasmijem“, kaže.

Oduvijek je htjela imati brojniju obitelj s barem troje djece. „Predokus majčinstva osjetila sam u 17. godini kada sam dobila sestru. Sjećam se kako sam uživala hraneći malu sestru i mijenjajući joj pelene. Jedva sam čekala da i sama jednom postanem majka“, priznaje naša sugovornica. Međutim, do ostvarenja tog djevojačkog sna trebalo je proći još mnogo godina, teških i neizvjesnih, u kojima je ova žena, kako svjedoči, prigrlila svoj križ i naposljetku se potpuno predala Gospodinovu vodstvu. Danas je majka troje djece.

Kako smo saznali da smo neplodni

Svojeg budućeg supruga je upoznala u jednoj katoličkoj zajednici mladih. Najprije su godinama bili prijatelji, a zatim su i prohodali. „Na početku me je privukao njegov duhovit i simpatičan karakter, a tek kasnije sam spoznala koliko je plemenit, pošten i vrijedan, pa sam ga počela promatrati i kao budućeg muža“, kaže. Presudan trenutak dogodio se kada je shvatila s kakvom se nježnošću odnosi prema svom ujaku s posebnim potrebama. Bio je to znak s neba, to je bilo to, ovaj mladić je kao stvoren za nju.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„U našoj zajednici često smo razgovarali o svojoj viziji budućnosti, odnosno o svojim željama za budućnost. Jednom prilikom čak smo razgovarali o broju djece i njihovim imenima. Tako da sam imala poseban privilegij svoga supruga upoznati, odnosno čuti sve njegove stavove, prije nego što smo prohodali“, prisjeća se. Do vjenčanja su također znali kako su otvoreni za posvajanje, jer je u njegovoj obitelji bilo takvih slučajeva, iako tada još nisu znali da će se uskoro suočiti s križem neplodnosti.

„Nakon vjenčanja smo odmah bili otvoreni za djecu jer nismo htjeli ništa odgađati. Međutim, nakon godinu dana shvatili smo kako nešto nije u redu. To nekima možda ne predstavlja neki dugačak period, ali vjerujte mi, može postati kada svaki mjesec nestrpljivo očekuješ plus na testu za trudnoću. U sljedećih nekoliko godina bili smo na brojnim pretragama, koje su se odužile zbog određenih zdravstvenih komplikacija, pa smo nakon osam godina braka dobili konačnu potvrdu da smo neplodni“, prisjeća se. Međutim, njih dvoje su i još prije konačne dijagnoze počeli prikupljati dokumentaciju za postupak posvojenja.

‘Crkva nas ipak razumije’

Priznaje kako prije braka nije razmišljala o potpomognutoj oplodnji, nego je samo površno bila upoznata sa stavom Crkve koji joj se tada činio prilično tvrdim. „Znate kako je to: kada nas se nešto ne dotiče izravno, onda nas to previše ne zanima, samo prihvaćamo bez pitanja“, objašnjava. Međutim, kada se suočila s vlastitom neplodnošću, počela je ozbiljnije promišljati o potpomognutoj oplodnji. „Ustvari sam tražila neki svoj put unutar toga. Nadala sam se kako postoji neki prostor između potpune zabrane i potpune dozvole. Da postoji barem nešto, neki tračak nade…“, objašnjava.

U tom teškom periodu života se čak susrela s ljudima iz Crkve koji su je uvjeravali kako brojni svećenici podržavaju potpomognutu oplodnju. „Bila sam u ogromnoj dvojbi. Duboko u sebi sam htjela vjerovati kako možda postoje neki svećenici koji su možda upućeniji, odnosno imaju informacije da se crkveni stav promijenio, dok drugi to još uvijek ne znaju“, opisuje. Priznaje kako je u tom periodu prihvaćala crkveni stav o selektivnom pobačaju (koji se događa prilikom potpomognute oplodnje), ali joj nije bilo jasno zbog čega Crkva ne dopušta da se izvadi i oplodi samo jedna jajna stanica. „Zašto se toliko inzistira na tome da se začeće mora dogoditi isključivo u bračnom činu?“, ljutila se. Bila je uvjerena kako će se jednoga dana stav Crkve promijeniti, a ona će postati žrtva tog dugotrajnog čekanja, jer će do tada proći njezino fertilno doba.

Jednoga je dana, ljutita, ali istovremeno i slomljena srca, sjela za radni stol i odlučila provjeriti crkvene dokumente. U Katekizmu Katoličke Crkve pronašla je dio koji se odnosi na neplodnost, a započinje ovako: „Velika je bol parova koji otkriju da su neplodni…“ Oči su joj se napunile suzama jer je shvatila kako je njezina Crkva ustvari razumije. „Spoznala sam kako nije istina da Crkva stalno nešto zabranjuje, nego svoj stav započinje prihvaćanjem stvarnosti“, kaže.

Bog priprema nešto veliko

Katekizam nastavlja riječima biblijske Ane, koja je, prije nego što je rodila Samuela, rekla: „Daj mi dijete inače ću svisnuti.“ Dijelila je taj isti osjećaj nepodnošljive boli. Istovremeno je osjećala utjehu, nadu kako joj Bog priprema nešto veliko, predivnu stvarnost koja joj je tada još bila nepoznata. Bog će uskoro ispuniti njezinu želju za majčinstvom.

U razgovoru s prijateljicama spoznala je kako brojni vjernici, svatko na svoj način, u ostvarivanju roditeljstva prolaze kroz slične kušnje. Dok se neki parovi bore s neplodnošću, drugi se suočavaju sa spontanim pobačajima… U Crkvi postoji cijela vojska vjernika koja kao da ne može živjeti onaj savršeni Božji plan za obitelj. Jedna njezina prijateljica, inače liječnica, jednom prilikom joj se povjerila kako ima sekundarnu neplodnost, odnosno da je rodila jedno dijete te da više ne može začeti.

„Ona mi je pričala o ljudima koji su je tješili kako bi trebala biti sretna i zahvalna na tom jednom djetetu. U razgovoru smo zaključile kako dijete nije samo neka puka želja, nego potreba koju je Gospodin duboko utkao u čovjeka“, kaže naša sugovornica. Priznaje kako joj se, nažalost, ponekad događalo da je u razgovoru sa svećenicima naišla na one koji su je odgovarali od posvajanja i predlagali „da čekaju svoje dijete“. To je u svojoj boli doživljavala kao da joj žele poručiti da posvajanje ustvari ne predstavlja zasnivanje obitelji. „S druge strane, posvojitelje se nerijetko hvali kao nekoga tko je napravio nešto silno veliko, kao dobročinitelje, a oni su zapravo samo parovi koji su zasnovali obitelj. Upravo to hvaljenje pokazalo mi je da se na posvojiteljsku obitelj gleda ipak drugačije.“

Kako izgleda postupak posvajanja

Trebale su proći godine, obilježene postom i brojnim molitvama za dijete, da mladi bračni par napokon prihvati svoju neplodnost. „Nastojali smo se držati Božjeg obećanja da moramo biti ustrajni u molitvi kako bismo se otvorili za čudo rođenja ili posvojenja, unatoč povremenim padovima i napadima tjeskobe, osjećaja krivnje i slično. Čini mi se da je u ljudskoj prirodi da se čovjek smatra kažnjenim i traži uzrok tome, a ne usmjerava se na to da nas Bog izgrađuje i priprema nešto veliko“, kaže. „Naravno da sam htjela biti trudna i dojiti. Moja kći mi nekada kaže kako bi voljela da je bila u mojem trbuhu. Tada joj iskreno kažem kako bih i ja htjela da je baš ona bila u mojem trbuhu.“

U postupak posvojenja su krenuli 2009. godine. Procedura se odužila jer im je procurio stari krov na zgradi pa su i sami bili svjesni da više ne mogu dobiti potvrdu da žive u sigurnom prostoru za dijete jer je sudski vještak za potrebe zajedničkog saniranja krova utvrdio da je zgrada opasna po život. Sve je to uobičajeni građevinski postupak, ali u našem slučaju opet je usporilo postupak koji nam je puno važniji od popravka krova. Nakon toga je uslijedila procjena podobnosti, zatim prikupljanje dokumentacije i psihološko testiranje te naposljetku upis u registar potencijalnih posvojitelja.

“Tada smo se izjasnili kako smo spremni posvojiti više djece, braću i sestre te romsku djecu. Priznali smo im kako nismo sigurni hoćemo li se moći nositi s djetetom koje ima velike zdravstvene poteškoće“, kaže. Nakon toga su uslijedile godine iščekivanja, odnosno razdoblje koje brojni budući posvojitelji u Hrvatskoj teško podnose. „Nije lako samo čekati i ne činiti ništa, stoga smo redovito zvali centre za socijalnu skrb. Ne čine svi tako, mnogima se to čini i ponižavajućim, ne žele biti oni koji na neki način mole za djecu“, objašnjava.

Uslišane molitve

Bračni par je u ljeto 2011. sudjelovao na klanjanju u Međugorju kada je svećenik vjernike potaknuo na promišljanje o njihovom najtežem križu. Rekao im je da zagrle taj križ i zavole ga, odnosno donesu odluku ljubavi. „Nas dvoje smo jedno drugome nakon klanjanja posvjedočili kako smo oboje zagrlili križ neplodnosti. Oboje smo bili jako radosni jer smo znali da smo se riješili tog tereta, odnosno da smo ga upravo predali Isusu. Nakon toga sam svakoga jutra Isusu rekla da sam, ako je Njegova volja, ponovno spremna s radošću primiti taj križ nazad. Isuse, Ti si najvažniji, pa, ako je volja Tvoja, nikada ne moramo biti roditelji. Nakon toga sam primila potpuni mir“, svjedoči.

Godinu dana kasnije ponovno su se vratili u Međugorje kako bi desetu godišnjicu braka proslavili na Seminaru šutnje, molitve i posta. Naša sugovornica je upravo tamo osjetila poriv da se ponovno i još ozbiljnije posveti postupku posvajanja. Nakon povratka s hodočašća je nekim drugim poslom otišla u grad u kojem se nalazi Centar za socijalnu skrb. Hodajući središtem grada duboko u srcu je osjetila poticaj, nutarnji glas koji joj je poručio kako bi se trebala javiti u Centar.

U uredu ju je dočekala službenica koja je djelovala promijenjeno, kao da je odjednom postala neobično ljubazna. „Iskreno, osjećala sam kako se nešto počelo događati“, priznaje. Sa suprugom je uskoro započela moliti pobožnost Trideset dana svetom Josipu, ali i svecima koji su povezani uz posvajanje, kao što su sveta Emerencijana, sveti Vinko Paulski, sveti Thomas More i drugi. „Jednoga dana, kada još nismo niti završili molitvu svetom Josipu, došli smo u kontakt s jednim centrom u kojem su nam rekli kako imaju dijete za nas, djevojčicu od tri godine. Romkinju koja se rodila 23. siječnja, baš na blagdan svete Emerencijane“, kaže.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvi susret s najstarijom kćeri

Prilikom prvog susreta sa svojom kćeri osjećala se zbunjeno. Međutim, već je sljedećeg dana, kada su im dozvolili kratku šetnju s budućom kćeri, osjetila neopisivo uzbuđenje. „U trenutku kada smo se pogledale mene je obuzeo plimni val osjećaja. Pamtim te njezine crne biserne oči u koje sam se zaljubila taj trenutak. Nikad nisam iskusila ljubav na prvi pogled, ali ta žestina osjećaja me podsjetila upravo na to“, prisjeća se.

Većina ljudi u Hrvatskoj, nažalost, samo načelno govori kako ne razlikuje romsku od ostale djece. Međutim, kada se u Centru trebaju odlučiti za posvajanje Roma, onda najčešće odustaju. „To se uglavnom ne događa zbog njihova negativnog stava o romskoj djeci, nego zbog straha od osude okoline. Svjesni su da posvajanje romske djece znači biti obilježen razlikom koja se očituje već na prvi pogled. Roditelji se jednostavno ne znaju nositi s činjenicom da se vječno nalaze na nekakvoj procjeni, da ih ljudi na cesti stalno gledaju kao nekoga tko nije biološki roditelj“, objašnjava. Nadalje, ljudi također imaju predrasude kako su romska djeca genetski obilježena, i da će u budućnosti biti sklona kriminalu, nasilju, bježanju i lutanju te da neće biti emocionalno privržena bližnjima.

„Kao majka s petogodišnjim iskustvom mogu posvjedočiti kako su nam djeca ponekad čak i previše privržena te da se ni po čemu ne razlikuju od prosječnog, pa čak i možda natprosječnog djeteta njihove dobi“, kaže. Osim toga, ova majka vjeruje u snagu odgoja, ali još više u Božje vodstvo. „Predala sam ih Gospodinu! Sva naša djeca, rođena ili posvojena, nama su povjerena kako bismo ih odveli Gospodinu. Bog nam je povjerio nevjerojatan zadatak, darovao nam je ono što najviše voli, svoju djecu, čovjeka kojega je stvorio i kojega potpuno ljubi, jer nam vjeruje kako ćemo ga dovesti na pravi put, bez obzira na poteškoće s kojima ćemo se možda susresti.“

Predrasude o biološkim majkama

Svjesna je kako je u budućnosti zasigurno očekuju zahtjevne situacije, poput onih kada će djeca u formativnim godinama početi preispitivati svoje biološko podrijetlo. „U tome ćemo im biti na pomoći. Do sada im polako, kroz specijalizirane slikovnice o posvojenju i razgovore, objašnjavamo kako ih je rodila druga mama, koja se o njima nije mogla brinuti, a nama ih je Gospodin darovao. Govorimo im da je njihovoj biološkoj majci bilo jako stalo da njima bude dobro i sigurno su se molile za to, a Bog je odgovorio na obje naše molitve.“

Tvrdi kako brojni građani Hrvatske, čak i oni u Crkvi, imaju nepravedan stav prema ženama koje su svoju djecu dale na posvajanje. Naša ih sugovornica zove hrabrim ženama koje su se odlučile na gestu ljubavi. „Mi vjernici, kada govorimo o pobačaju, često tvrdimo kako bi žene trebale roditi i onda dijete dati na posvajanje. A kada se doista dogodi, odnosno kada se susretnemo s trudnicom koja ne želi zadržati dijete, onda je olako demoniziramo. Kao majka posvojiteljica, ja na takve žene gledam kao na osobe koje su mi poklonile najveći dar, koje su se odlučile na veličanstven korak – darovati mojem djetetu život. Zbog toga u obitelji molimo za te žene, biološke majke naše djece, koja su nas usrećila najviše na svijetu“, svjedoči.

Tri godine nakon posvojenja starije kćeri u njihovu obitelj je stiglo još dvoje djece, također romskog podrijetla. Na drugo posvojenje su se odlučili tek kada su bili sigurni da je njihova kći spremna na proširenje obitelji. Postupak posvojenja je sada bio znatno jednostavniji jer roditelji nisu bili samo spremni, nego su baš tražili romsku djecu. „Pretpostavljam da je djelatnicama u Centru bilo drago kada su čule da ta djeca nisu samo drugi izbor, nešto što može proći, nego naš prvi izbor“, kaže.

Zatim je uslijedila adaptacija koja je zahtjevna i za roditelje i za djecu koja naglo moraju promijeniti svoj život, cijeli svoj svijet, a ne razumiju zašto. Ljude na koje su navikli, hranu, okoliš… „Adaptacija je trajala oko godinu dana. Meni su u tome, baš kao što to rodiljama nakon poroda čine bližnji, pomogle majka i svekrva, bez kojih bi sve bilo puno, puno teže“, kaže. Prisjeća se situacija kada su je djeca prije spavanja gledala u strahu jer su se plašila zaspati na nepoznatom mjestu. „Sjećam se kako su puno jeli, što je za domsku djecu potpuno normalno, jer instinktivno uzimaju hranu ne znajući kada će sljedeći put na ovom novom i nepoznatom mjestu dobiti jesti“, objašnjava.

Neplodnost kao najveći dar od Boga

Njezina starija kći ju je prva tri tjedna nazivala tetom, a ne mamom. Nije joj to bilo drago, ali je razumjela da je to bio ustvari kompliment, jer joj se dijete obraćalo nazivom za osobu koja joj je do tada bila najvažnija, o njoj se brinula. Djevojčica je majci dopustila da je poljubi ili zagrli, ali se dugo nije mogla opustiti u njezinom zagrljaju, nego je izraze nježnosti prihvaćala s ukočenim stavom. „Sjećam se jednog odlaska u crkvu, mislim da je to bila naša druga zajednička nedjeljna sveta misa, kada sam bila presretna jer je ona cijelu misu provela naslonjena na mojem ramenu“, kaže.

U početku je, priznaje, bila iznenađena reakcijom okoline na roditelje s djecom tamnije puti, ali se s vremenom naviknula na pitanja poput: „Joj, na koga si ti tako tamna? Ajme, kako to da su vaša djeca tako crna?“ Uz pomoć specijalizirane literature naučila je kako se postaviti u takvim situacijama. „Odgovarala sam im kako je moja mama tamnoputa, što nije bila laž, jer je moja mama zaista tamnije puti. Znala sam im reći da je moja kći kao tata ili mama, što je također istina, jer bi laž glasila da je na mamu ili tatu. Primjerice, ima nos kao mama, a ne na mamu“, objašnjava.

S vremenom su se navikli i na ljude koji im se obraćaju s prenaglašenim simpatijama, ali to ne čine zbog toga što su brojnija obitelj, nego zato što im se čini da svoju djecu vole „kao da su im oni roditelji“. „Mene to više ne dira jer moja djeca znaju da sam njihova majka. Više me smetaju neprikladna pitanja, kao što su neki detalji o njihovom podrijetlu ili o biološkim roditeljima. Na neka pitanja o postupku posvajanja, koja se ne tiču izravno naše djece, vrlo ću rado odgovoriti, ali nasamo, ne pred djecom“, objašnjava. Bračnu neplodnost danas doživljava kao najveći dar od Boga. „Suprug i ja smo i prije bili vjernici, ali neplodnost nas je dodatno povezala kao par i obratila, odnosno dodatno približila i predala Gospodinu“, kaže.

‘Bože, hvala ti na svemu’

Nakon što je u njezin dom došlo dvoje mlađe djece, Bog je do kraja slomio njezinu oholost. Jer, do tada je često vjerovala kako joj sve ide dobro, majka je predivne i poslušne djevojčice, s kojom su se često igrali, putovali… „Sve se promijenilo dolaskom mlađe djece. Odjednom smo morali učiti balansirati između potreba starije kćeri i njih dvoje. Bog me je upozorio kako mu se moram još više predati jer sam kao i svaka druga majka, umorna, nestrpljiva i ponekad na rubu živaca, još više potrebna Njegova vodstva. Potrebna mi je Božja pomoć kako bih se pridržavala Don Boscove izjave o ljubavi koja je produktivnija od srdžbe“, svjedoči.

„Brojni bračni parovi svjedoče kako svako novo dijete donosi i materijalni blagoslov, da se ne trebamo tjeskobno brinuti hoćemo li imati dovoljno. Bog je i nama kroz svako novo posvajanje pokazao koliko se brine za svoju djecu. Uvijek nam je osigurao ono što nam je bilo potrebno. Primjerice, ja sam dobila posao ubrzo nakon dolaska naše najstarije kćeri, i to idealno usklađen s obiteljskim životom“, zaključuje.

U njezinom kraju je nedavno padala obilna kiša. Roditelji male djece znaju kako to miriše na itekako zahtjevan dan koji treba provesti zatvoren unutar četiri zida. Majka se već pripremila na dječje svađe, gurkanja i rasprave. Međutim, poslijepodne su na kraju proveli igrajući se na improviziranom poligonu u dnevnoj sobi, a navečer su se okupili na molitvi i čitanju knjige. Usred čitanja majka i otac su se pogledali i nasmiješili jedno drugome, jer su bili duboko svjesni vrijednosti tog trenutka. Desetak minuta nakon što im je poželjela laku noć, majka se vratila u sobu i ugledala ih kako mirno spavaju. „Bio je to prizor u kojem, realno, svi umorni roditelji uživaju, jer su naša djeca tada tako slatka i mila. Tada sam pomislila: ‘Bože, kako sam sretna! Hvala ti na svemu!’“

Rašeljka Zemunović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 12. veljače 2019.

Možda vam se svidi