Cenacolo-svjedocanstvo

Bila sam ovisnica, živjela sam na ulici i nije mi lako stati pred vas i svjedočiti o vjeri koju sam pronašla zahvaljujući zajednici Cenacolo. Mnogi ljudi imaju tešku prošlost i ja sam među njima. Bila sam ovisnica deset godina, izgubila sam nadu i vjeru u sebe i druge.

Pronašla sam vjeru zahvaljujući Zajednici. Na početku je bilo teško jer ništa nisam razumjela. Dirnulo me je kad su mi nakon ulaska u Zajednicu prilazile djevojke koje me nisu poznavale i zvale me imenom. To me je snažno dotaknulo jer vani nikome nisam bila vrijedna. Ljudi kao ja u svijetu bivaju odbačeni. Teško je s njima živjeti.

Kad su me pri dolasku zagrlili, prepala sam se. Nisam znala kako se ponašati. Nisam bila naviknuta na to. Počeli su mi govoriti o vjeri, krunici, klanjanju, a ja sam s čuđenjem slušala. Kad su mi pokazali krunica pitala sam se što je to. Kasnije su mi objasnili kako se na zrncima mole Zdravo Marije što me baš i nije oduševilo.

Kad sam prvi puta u kapeli susrela Isusa, nisam ništa razumjela i rekla sam jednoj starijoj djevojci iz Zajednice kako nisam vjernica i ne znam što treba činiti. Ona mi je odgovorila:“Nema veze. Mi vjerujemo za tebe, kao što kaže sestra Elvira“. Međutim, ja sam htjela raditi na svoj način.

Danas sam sigurna kako mi je vjera tih ljudi pomogla ostati u Zajednici. Postupno sam bivala sve zahvalnija sestrama koje su bile uz mene i polako otkrivala vjeru – sve do krštenja, budući da nisam iz kršćanske obitelji. Nakon dvije godine boravka u Zajednici primila sam dar krštenja.  U te sam dvije godine mnogo propatila i mnogo puta plakala gledajući druge djevojke kako idu na pričest, što ja nisam mogla. Želja je sve više rasla.

Taj je dan bio vrlo snažan. Ne samo što su mi bili otpušteni grijesi, već mi je Isus počeo govoriti o mojem pozivu. Vjerujte, nije bilo lako odgovoriti na poziv. Imala sam drugih želja, a Gospodin me zvao. Pitala sam:“Ali Gospodine zašto ja? Sestre plešu, pjevaju, a ja ne znam pjevati! Plesati još kako-tako – snalazim se, ali u kući nas je dvadeset. Uzmi neku drugu djevojku, ne mene.“

Bila sam vrlo tužna jer sam htjela upravljati svojim životom. Međutim, kad sam uspjela reći svoj DA, doživjela sam najveću radost u svom životu koju ne mogu opisati.. Nema riječi koje mogu opisati ono što se događalo u mojoj nutrini i danas sam radosna zbog onoga što jesam. Bilo mi je teško prihvatiti dar koji mi je Gospodin podario i razmišljam o svim mladima, ali ne samo mladima, koji u sebi osjećaju poziv, ali im nije lako reći DA. Tko zna koliko ljudi svakoga jutra mora staviti „masku sreće“, a u sebi se osjećaju loše. Svi vi koji ste ovamo došli, poput mene, u potrazi za nečim, vjerujte mi: čini se kako ovaj put iziskuje mnogo, ali kao što kaže Isus, primit ćete više. Danas u svojem ormaru imam dva odijela, a prije sam imala stotinu. Međutim, danas sam sretna jer je to moje odijelo.

Više nemam straha od siromaštva i ovisnosti o drugima, a to je ono što sam tražila čitav život. Zahvaljujem Gospodinu što me je stavio na put Zajednice, sestri Elviri jer je vjerovala u mene i sve nas, te nas naučila da je Bog ljubav. Bog je ljubav.

Više se ne osjećam osamljenom jer je sa mnom Isus koji me ljubi. Oblačenjem redovničkog odijela nisu nestale sve teškoće, boli i brige. One su uvijek tu. Ali ono što je drugačije jest to da više nisam sama. Postoji Netko komu mogu reći sve, svakoga dana. On je sa mnom u svakoj teškoći.

Znam da je vjera najveći dar koji sam primila, koji imam i koji ću imati u svom životu, jer s vjerom se mogu suočiti sa svim poteškoćama. Zahvalna sam sestri Elviri.

IZVOR: Zajednica Cenacolo

Prijevod: M.V.

Bitno.net