Rastužilo me, ali ne i iznenadilo kada sam na portalu Huffington Post pročitao reportažu o zabrani videa “Draga buduća mama” na francuskoj televiziji.

Pogledao sam video, i dirnuli su me predivni izrazi života i ljubavi kod mladih odraslih osoba s Downovim sindromom, koji su govorili o darovima koje im je Bog dao. Svoje su komentare završili uz zagrljaje svojih majki.

Radi se o nečemu što jednostavno morate vidjeti. Ta snimka vrlo učinkovito ruši mnoge zastarjele i neupućene stereotipe o ljudima s Downovim sindromom koji su i dalje prisutni u glavama mnogih osoba.

Nedavno sam održao svoj posljednji govor kao predsjednik Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država, i svoju sam priču podijelio s ostalim biskupima. U lipnju prošle godine, sudjelovao sam u munjevitome petodnevnom posjetu ratom rastrganoj i gospodarski uništenoj Ukrajini. Susreli smo se s civilnim vođama, veleposlanikom Sjedinjenih Država, i mnogim drugima.

Od svih događaja u sjećanje mi se najjače urezao posjet jednoj izbjegličkoj obitelji.

Upoznao sam majku troje djece, od kojih je jedno osmogodišnjak rođen s Downovim sindromom. Ušao sam u njihov maleni dom, i na moje iznenađenje, kada sam se sagnuo da se rukujem s tim dječakom, on mi je instinktivno skočio u zagrljaj, široko se osmjehnuo, i rekao mi jezikom što ga je moje srce razumjelo: “Volim te.”

Znam da su roditelji koji su dobili prenatalnu dijagnozu Downova sindroma za svoje dijete prestrašeni, i ja ne mogu eliminirati njihov strah i zabrinutost, ali mogu s vama podijeliti svoje iskustvo života s mojim bratom Georgeom, koji se rodio s Downovim sindromom.

Moje iskustvo s mojim bratom Georgiejem nije vremenski daleko. Kada je 1989. godine naša majka umrla, ja sam postao njegov zakonski skrbnik. Tako je Georgie sa svojih 48 godina došao živjeti sa mnom u župni dvor u Pennsylvaniji, i kasnije se preselio sa mnom kada sam imenovan za biskupa Knoxvillea, u Tennesseeju.

Sjećam se kako je George pridonio životu župe u kojoj sam služio. Bio je izvanredan graditelj zajednice. Tek što su prošla dva tjedna nakon našega dolaska, on je svakome od župnog osoblja dao nadimak.

U Starom zavjetu Bog je Abramu dao novo ime, i tako ga obilježio kao svojega, i tako je i Georgie vrlo brzo sve nas prihvatio kao dio svoje obitelji.

U župnom je dvoru Georgie doprinosio na bezbrojne načine. Uz igru skrivača, povremeni zagrljaj i tapšanje po leđima unio je u župni dvor opuštenost koja je postala zaraznom. Postao je cijenjen kolega i svima je nedostajao kada bi otišao na odmor.

Bio je pravi prijatelj svake večeri, i naučio sam televizijski raspored za većinu večeri u tjednu iza 21:30. Njegova nenametljiva prisutnost natjerala me da odvojim vrijeme da zastanem, odmorim se i uživam.

Brzo sam naučio koliko toga on daje meni i svim ljudima koje je sretao. Tješio bi me poslije napornoga dana, reagirao na moje tugovanje poslije smrti naše majke, i pomogao mi zadržati ispravnu perspektivu.

Davanje i primanje su isprepleteni, i mi nikada ne činimo samo i isključivo jedno od toga. U slučaju mojega iskustva s mojim bratom, nije kliše ako kažem da sam primio mnogo više nego što sam ikada dao. Dar mojega brata bio je prepun konkretnih djela ljubavi, i ja sam zahvaljujući njemu bolja osoba.

Ne može se dovesti u pitanje žrtva koju je trebalo činiti u mojemu odnosu s Georgiejem, ali ljubav nas uvijek poziva na konkretna djela i odluke da se žrtvujemo. Moj brat je umro 2001. godine, i nedostaje mi svakoga dana.

Tragedija je što prema procjenama oko 90 % trudnoća gdje je dijagnosticiran Downov sindrom završe pobačajem. Potičem sve obitelji koje su dobile tu dijagnozu za svoje nerođeno dijete da pogledaju ovaj video.

Nadam se da će vam on pomoći da bolje razumijete predivne darove i potencijal pojedinaca rođenih s Downovim sindromom, i da se zauzimate za život.

Pogledajte “sporan” video:

Nadbiskup Louisvillea Joseph Kurtz bivši je predsjednik Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Država.

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Izvor: Crux / nadbiskup Joseph Kurtz