Hollywoodska legenda Gary Cooper posljednje godine svog života proveo je kao praktični katolik, ali njegov put prema obraćenju bio je dug, prepun padova i borbe i ustrajnih molitvi njegove supruge Veronice ‘Rocky’ Cooper koja nije odustajala od njega niti u trenutcima kada je izgledao kao ‘beznadan slučaj’.

Cooper je svoju filmsku karijeru počeo graditi još u doba nijemog filma, a već do konca 1920.-ih bio je jednom od najvećih zvijezda Hollywooda. Markantan i visok, popularni “Coop” kako su ga zvali, u svojoj je pojavnosti imao i rafiniranost i emotivnost koja ga je činila pogodnim za čitav niz različitih uloga. Bio je poznat kao dobrohotan, ljubazan i inteligentan čovjek koji nikada nije dopustio da njegova popularnost negativno djeluje na njega.

Cooper se 1933. oženio s Veronicom Balfe, glumicom i pripadnicom newyorškog ‘visokog društva’. Balfe je bila praktična katolkinja, a Cooper je odgojen kao episkopalac, ali nije prakticirao svoju religiju.

Prije braka, ali i nekon što se oženio, Gary Cooper bio je poznat kao veliki zavodnik koji je imao mnogobrojne ljubavne afere. Brak s Veronicom nije ga promijenio, pa čak niti rođenje kćerke Marije, koja se rodila 1937. i koju je majka odgojila u katoličkoj vjeri. Iako je bio nježan i dobar otac, njegove bračne prevare sve su više štetile njegovoj obitelji, a posebice je za Veronicu bila bolna njegova veza s glumicom Patricijom Neal. Neal je zatrudnjela, ali je na nagovor Coopera i abortirala.

Bračna kriza Cooperovih dosegla je svoj vrhunac u svibnju 1951. kada je glumac napustio svoj dom i počeo živjeti sam. U to vrijeme počinje spoznavati važnost obitelji za svoj život i našao se u emotivnim i duhovnim dvojbama. Zanimljivo, baš negdje u to vrijeme snimio je svoj najpoznatiji film “Točno u podne” (High Noon), a emotivna višeslojnost glavnog lika u tom djelu bila je posljedica kriza kroz koje je prolazio u privatnom životu.

Iako je bio odvojen od obitelji, zadržava kontakt s njima. Te 1953. odlučuju zajedno putovati u Europu, među ostalim i u Vatikan, gdje su gosti privatne audijencije kod pape Pija XII. Taj susret,  pisala je  kasnije njegova kći Maria, ostavio je veliki dojam na njega. Cooper se odlučio vratiti živjeti s obitelji i negdje od sredine 1950.-ih počinje njegov put prema katoličkoj vjeri.

Taj put nije bio lak, jer i nakon povratka kući (obitelj je živjela u Hollywodu), Cooper ne odustaje od povremenih vanbračnih “izleta”. Međutim, u njemu počnije sazrijevati spoznaja o potrebi za nečim dubljim i trajnijim. Kako je napisala njegova kći u biografiji svog oca:

“Njegovo obraćenje počelo je tiho. Nikada nije razgovarao o tome s nama, nego je naprosto počeo češće ići s nama na misu. Išli smo u župu koju je vodio mladi i dinamični svećenik Harold Ford koji je imao izvrsne propovijedi u kojima nije samo prijetio paklom i ognjem, nego je imao ljudski pristup. Moja mama ga je pozvala jedno popodne kod nas i očekivala je kako će tata i on raspravljati o dubokim duhovnim stvarima. Umjesto toga razgovarali su cijelo popodne o ribolovu i ronjenju”, napisala je Maria Cooper Janis.

Ali, velečasni Ford je postao obiteljski prijatelj i on i Cooper su ubrzo počeli pričati o duhovnosti i katoličanstvu. Nakon nekoliko mjeseci razgovora s Fordom, Cooper je bio spreman postati katolik.

“Proveo sam život radeći ono što sam htio, a to što sam htio, često nije bilo ljubazno prema ljudima oko mene. Nedavno sam počeo razmišljati o nečemu što mi se dugo vrti po glavi i rekao sam sebi: Coop, momče, ti nekome duguješ za svu ovu sreću koju imaš. Tada sam počeo ozbiljno razmišljati o vjeri. Nikada neću biti svetac, to znam. Ali, ono što mogu reći jest da ću se truditi biti bolji. Možda ću uspjeti”, izjavio je negdje u to vrijeme za jedan američki časopis.

Kršten je u Katoličku Crkvu u travnju 1959. Njegova krsna kuma bila je fotografkinja Shirley Burden, također obraćenica na katoličanstvo.

Iako su kasnije mediji tvrdili kako se Cooper obratio pod utjecajem bolesti koja ga je počela napadati (umro je u svibnju 1961. od raka prostate), Maria je u biografiji pojasnila kako to nije točno, te kako se u vrijeme početka obraćenja, a kasnije i krštenja Cooper dobro osjećao (smrtonosni rak dijagnosticiran mu je u prosincu 1960.).

“U vrijeme svog obraćenja bio je zdrav. Samo on zna razloge zbog kojih se obratio”, napisala je Janis.

Cooperova kći je napisala kako je o svom obraćenju on često razgovarao i sa svojim dobrim prijateljem, piscem Ernestom Hemingwayom.

“Rekao mu je pred kraj života: Donio sam pravu odluku. Njih dvojica često su pričali o katoličanstvu. Kako je tragično da je Hemingwaya njegova bolest odvojila od utjehe svemogućeg Boga”, piše u svojoj biografiji Maria Cooper Janis.

Cooper je u svojim zadnjim mjesecima bio potpuno miran u iščekivanju smrti.

“Znam da je ono što se događa Božja volja. Ne bojim se budućnosti”, rekao je nedugo prije smrti.

Knjiga koja mu je donijela puno utjehe u njegovim zadnjim mjesecima, piše Maria, bila je ona trapističkog redovnika Thomasa Mertona – “Nitko nije otok”. Nakon očeve smrti, poslala je pismo Mertonu u kojemu mu je to objasnila i dobila je topao odgovor u kojem je redovnik napisao kako je, “kao i svi drugi, volio filmove Garyja Coopera”.

Goran Andrijanić | Bitno.net