Sljedeći sažetak iz pera biografa Jeffreyja Meyersa reprezentativan je primjer prevladavajućih stavova o piscu: “Hemingwayjevo katoličanstvo za njega je bilo način distanciranja od protestantske vjere njegove obitelji, izraz prezira prema njoj i prema moralnim vrijednostima njegovog rodnog grada. Tako se poistovjetio s latinskim ritualom, običajima i kulturom Italije, Francuske i Španjolske. Ono mu je pružalo neku vrstu osiguranja, zadovoljavalo je srednjovjekovno praznovjerje koje je on gajio umjesto vjerskog uvjerenja, i bilo je jednostavno prilagođavanje koje je usrećivalo njegovu [drugu] ženu Pauline.”

Ovo je u retoričkom smislu privlačno mišljenje, no Matthew Nickel, autor knjige Hemingweyeva ‘tamna noć’, toliko potrebne nove kritičke procjene, vjerojatno bi ga smatrao dosta pojednostavljenim. Hemingwayjeva tamna noć objektivna je i temeljita procjena Hemingwayjevih mijena kao katoličkoga pisca. [Ovaj članak je prikaz spomenute knjige.]

Nickelova se knjiga u teoriji slaže s Meyersovim mišljenjem da je Hemingway u početku reagirao protiv protestantskoga kongregacionalizma svoje mladosti, no Nickel gradi uvjerljiv argument u prilog tvrdnji da je Hemingwayjeva karakteristična verzija katoličanstva bila od presudne važnosti za njegovu umjetnost. Na samom početku knjige Nickel izjavljuje da “nije na znanstveniku da procjenjuje kakav je katolik Hemingway bio”, no neki su kritičari, nažalost, uzeli na sebe da prosude Hemingwayjeve doktrini suprotne činove i iskoristili te trenutke iz njegovog života da iskrive objektivnu analizu njegove vjere. Nickel nastavlja tekst osobnim i tekstualnim dokazima koji pokazuju da je Hemingway bio više od katolika “na papiru”. Taj je katolik “40 godina izvršavao sve katoličke obrede, išao je na misu, petkom je jeo ribu, tražio održavanje misa za prijatelje i članove obitelji, donirao tisuće dolara crkvama u Key Westu i Idahu, slavio svetačke spomendane i više puta posjećivao važna hodočasnička mjesta i katedrale.”

I njegovo je obraćenje apokrifna priča. Hemingway je tvrdio da ga je posljednja pomast koju mu je svećenik udijelio na talijanskom bojištu u srpnju 1918. godine učinila, po njegovim vlastitim riječima, “super-katolikom”, ali “ne onime što zovemo ‘dobrim’ katolikom”. 1927. godine, u pismu drugom svećeniku Hemingway se odredio kao “vrlo glup katolik” koji zna “kako je važno biti primjer” – sve su to razlozi zbog kojih je u javnosti pokazivao svoje slabo poznavanje vjerskih praksi. Hemingwayjev spoj melodrame i skromnosti u komentiranju svoje vjere stvara više paradoksa nego što su ih određeni kritičari i čitatelji voljni analizirati. Nickel nam pomaže da razumijemo Hemingwayjevo autentično katoličanstvo, i zašto “nije baš volio biti poznat kao katolički pisac”.

Hemingway se 1927. godine vratio u okolicu Spezije, gdje se dogodio emotivan ponovni susret s o. Giuseppeom Bianchijem, svećenikom koji mu je udijelio posljednju pomast. To se događalo dva mjeseca prije nego što se vjenčao s praktičnom katolkinjom Pauline Pfeiffer, ali Nickel to putovanje vidi kao još jedan čin neprekinute pobožnosti privatno religioznog pisca. Tu je emotivnu pobožnost vjerojatno pojačao katolički preporod među pariškim intelektualcima, koji je njegov “protestantski senzibilitet Oak Parka” zamijenio “vrstom klasicizma i doktrinom o istočnom grijehu koju je promicao T. E. Hulme” i drugi pisci.

Na Hemingwayja je velik utjecaj imala poezija i karakteristično katoličanstvo Charlesa Baudelairea, u čijem djelu možemo uočiti “paralele Hemingwayjevom otporu čami kroz potragu za svetim u običnim trenucima u društvu prijatelja, uz vino, žestoka pića i dobru hranu, prije nego što se tamni misterij opet vrati u noći”. Likovi u Hemingwayjevom beletrističkom opusu “nakon dubokog spoznanja istočnoga grijeha uvijek traže pomirenje sa nesavršenošću, čeznući za pokajanjem u obliku tradicionalnih rituala”. Ti ritualizirani, “mistični trenuci” u njegovom pisanju javljaju se “u uređenoj i discipliniranoj akciji, koja otkriva prisutnost misterija i stvarne milosti u ritualima poput borbe bikova, i sportovima poput biciklističih utrka, lova i ribolova”. U raspravi o djelu Velika rijeka s dva srca Nickel s dozom ironije primjećuje kako je “prema mišljenju mnogih kritičara Nick Adams katolik samo kada je u crkvi, i onda kada, iz nekih tajanstvenih razloga, u divljini razmišlja kako je srednjovjekovnim klesarima veličanstvo djevičanskih šuma poslužilo kao predložak za katedralu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, i sigurno ispovijeda nekakav poganski nauk”.

Nickel je pokrio velik dio Hemingwayjeva impresivnog opusa. Zbog takve obuhvatnosti analize određenih djela samo draže čitateljev apetit. Brda poput bijelih slonova, djelo nastalo za vrijeme Hemingwayjeva medenoga mjeseca s Pauline, zaslužuje više pažnje, a I Sunce se rađa trebalo bi u naratološkom smislu dublje razraditi. Nickel premašuje očekivanja čitatelja u analizama priča Danas je petak, Čisto, osvijetljeno mjesto, i Kockar, redovnica i radio, i romana Zbogom oružje i Starac i more. Čak su i manje popularne priče, poput Vina iz Wyominga bitne za razumijevanje nijansi i dometa Hemingwayjeva književnog katoličanstva. U komičnoj pripovijesti o francuskoj obitelji koja “ne može shvatiti prohibiciju” radnja se kreće prema odbijanju “puritanskoga gnjeva” koji stoji iza takvoga zakona, i zamjenjuje ga “čvrstom predanosti katoličkoj vjeri i svetoj pričesti”.

Ova kritička čitanja spašavaju Hemingwayja od smještanja u ladicu nedefiniranoga protestantskoga individualizma, nagnuća što ga je sam pisac napustio prije 1918. godine, no koje je ostalo prisutno u kritičkoj analizi njegovih djela. Nickel uvjerljivo pokazuje da katolički misticizam bolje objašnjava mehanizme na kojima je građen beletristički dio Hemingwayjeva opusa, uključujući roman Kome zvono zvoni, u kojem je dramatizirano “stupnjevito kretanje kroz trpljenje, koje vodi do blaženstva”. Ta rasprava o trpljenju Nickelu omogućava da sjedini Hemingwayjevo osobno i književno katoličanstvo, i da pokaže kako ni jedno niti drugo nije bilo savršeno. Tijek studije naizgled vodi do nužnoga zaključka: kako objasniti Hemingwayjev posljednji čin na ovom svijetu – samoubojstvo – s obzirom na njegovu katoličku vjeru, no Nickel toj temi posvećuje tek dvije stranice. Taj se izostanak može činiti kao izgubljena prilika, ali Nickela jasno, i nasreću, više od donošenja nekog konačnog suda zanima nastavak razgovora o Hemingwayjevoj vjeri.

Kako bismo procijenili Hemingwayjevo komplicirano naslijeđe, trebamo praktično i metaforički razmotriti njegov pogreb. John, Hemingwayjev najstariji sin, izjavio je za časopis The New York Times da njegov otac u vrijeme kad je počinio samoubojstvo “zapravo i nije bio katolik”, no o. Robert Waldman, kojega je drugi Hemingwayjev biograf Kenneth Lynn opisao kao “dragog, ali donekle nesposobnog” svećenika, vodio je sprovodni obred što ga je Jeffrey Meyers nazvao “dvosmislenim kompromisom… sprovodni obred pokraj groba, ali ne u crkvi… katolički ukop, ali bez pjevane mise po pretkoncilskom obredu”.

Hemingwayjev brat Leicester podijelio je dvije neobične zgode sa sprovoda. O. Waldman je čitao tekst iz prvoga poglavlja Propovjednika, koga je Hemingway odabrao za moto romana I Sunce se rađa, no svećenik je zastao prije nego što je prešao na sljedeću misao, izostavljajući stih u kome se nalazi naslov romana*. Svi prisutni, uključujući Hemingwayjevu udovicu, bili su zbunjeni. No još su se više uznemirili kad se jedan ministrant onesvijestio i pao na “veliki križ od bijelog cvijeća na gornjem dijelu grobnice”. Dječaka je odnio ravnatelj pogrebnog poduzeća, ali šapat među okupljenom gomilom: ‘Kako se zove onaj koji se onesvijestio?’ došao je preko ograde sve do mjesta na kojem se služio obred”. Nakrivljeni križ nisu popravili, dječakovo se ime ne zna, a Leicester nastavlja svoj opis dvosmislenom rečenicom: “Činilo mi se da bi se Ernestu sve to svidjelo”.

Sprovod? Pad? Izostanak? Nakon što pročitamo Nickelovo djelo o Hemingwayju, dolazi nam u misli mogućnost da bi se Hemingwayju svidjela neobičnost i misterioznost toga trenutka – one iste osobine koje su ga vjerojatno privukle katoličkim obredima. Pisac i književni kritičar Granville Hicks je u članku iz 1944. godine za časopis The New Republic dalekovidno primijetio: “Ne znam je li Hemingway ikada bio ‘dobar’ katolik, no činjenica da je, poput svojih junaka Jakea Barnesa (I Sunce se rađa) i Frederica Henryja (Zbogom oružje), bio ‘loš’ katolik mora nam ostati na umu”. Nickel je upravo to i postigao, i Hemingwayjevi bi mu čitatelji na tome trebali biti zahvalni.

Izvor: Catholicfiction.net
Prijevod: Ana Naletilić

* Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. (Prop 1,5). Eng. The sun rises and the sun sets; then it presses on to the place where it rises.