Anita je mlada žena iz Rimske pokrajine. Udana je i ima malenog sina. Živi normalnim životom. Čim je postala punoljetna, udala se i odmah dobila dijete. Radila je u bolnici kao medicinska sestra. Često je imala dežurstva. Svakodnevno je, dakle, bila u dodiru s ljudskom boli.

Jednog je dana njezin otac obolio. Dijagnosticiran mu je rak u visokom stadiju. Radiografski su nalazi „nemilosrdni“. Imao je metastaze po cijelome tijelu. Praktički nije bilo nade u ozdravljenje. Anita ga je odvela nekom pranoterapeutu, koji joj je rekao:

„Gospođo, za vašega oca nema nade.“

„Znam. Što mogu učiniti?“ upitala je Anita.

„Ne može se gotovo ništa učiniti. Jedina nada jest da ga odvedete Sai Babi.“

„Kome?“

„Sai Babi. To je fenomenalan iscjelitelj. Živi u Indiji, u Putaparti. Kada biste onamo uspjeli odvesti oca, možda biste ga spasili. On ima tisuće sljedbenika. Pokušajte.“

Anita se pouzdala u toga pranoterapeuta. Bila je očajna zato što joj je otac bio na umoru pa je pomislila da joj Sai Baba doista može pomoći.

Ona i otac otputovali su zrakoplovom u Indiju. Bilo je to početkom devedesetih godina. Kada su sletjeli, otišli su prema kući u kojoj je živio Sai Baba. Taj himbeni iscjelitelj primao je ljude samo u određene sate. Bolje rečeno, nije ih primao, nego se samo pokazivao pred stotinjak osoba koje su se svakoga dana tiskale u velikom zakriljenom dvorištu u blizini njegove kuće. Kada bi s vremena na vrijeme izišao iz kuće, doista se doimao kao kakvo priviđenje. Nije hodao, nego se činilo kao da lebdi nekoliko centimetara iznad zemlje. Zatim bi nasumce izabrao neke osobe. Te su osobe imale „povlasticu“ ući u njegov stan i s njim razgovarati.

Anita se kolebala. Nije znala može li se pouzdati. Jednog je dana izvan Sai Babine kuće ugledala jednu osobu koja joj je privukla pozornost. Bio je to jedan katolički svećenik. Ulijevao joj je pouzdanje pa mu je pristupila. S velikim je divljenjem otkrila da je k tome i Talijan.

„Zdravo, oče! Zovem se Anita. Ja sam iz Rimske pokrajine. Smijem li Vas na trenutak zasmetati?“

„Dakako, gospođo, recite.“

„Kako se zovete?“

„Don Marko.“

„Poslušajte me, oče. Moj je otac obolio. Htjela bih vidjeti Sai Babu, ali ne znam mogu li se pouzdati u njega. Ne poznajem ga.“

„Ali, gospođo moja, možete se sigurno pouzdati u njega! Znate li vi tko je Sai Baba?“

„Ne baš…. Kažu mi da je iscjelitelj.“

„Gospođo, slušajte dobro ono što ću Vam sada reći. Sai Baba je Isus koji je sišao na zemlju.“

„Uistinu?“

„Ako Vam to kažem ja koji sam katolički svećenik, onda se zacijelo možete u to pouzdati.“

Anita je bila bez riječi. Vjera joj je bila nezrela. Nije baš bila poučena o vjerskim pitanjima. Ali kada je od svećenika čula da je „Sai Baba Isus koji je sišao na zemlju“, to ju je osnažilo pa je otišla u „klaustar“ u nadi da će ju Sai Baba primiti.

Nije ni znala da je don Marko „poseban“ svećenik. Odavno ga odgovorni u Vatikanu „nisu gubili iz vida“ zbog njegovih heretičkih stajališta. Bio je toliko očaran likom Sai Babe da je postao jedan od njegovih sljedbenika. Kako? Tako. Jednog je dana susreo Sai Babu koji ga je upitao:

„Što želiš?“

A don Marko je odgovorio:

„Želim stalno misliti na Boga.“

Sai Baba je uzeo prsten, dahnuo u njega i prsten je odjednom promijenio oblik. Don Marko je bio zadivljen. Pomislio je na Bibliju u kojoj je napisano da je Bog dahom stvorio svijet i život pa je odlučio uzeti taj prsten u znak novog prijateljstva sa Sai Babom, u znak saveza prijateljstva. Sai Baba je stavio prsten na don Markov prst, a don Marko je osjetio kako se prsten priljubljuje uz njegov prst tako snažno da ga više nije mogao skinuti. Prilično je dugo osjećao u sebi sigurnost zbog neke metalne zaštite. Osjećao je da ga taj prsten čuva, obavija i štiti. Osjećao se sigurnim i bez ikakve bojazni. Što se dogodilo? Dogodilo se to da je od toga dana don Marko napustio Boga i darovao dušu i tijelo Sai Babi, to jest Sotoni.

Anita je ušla s ocem u veliki „klaustar“. Stotinjak je ljudi klečalo u iščekivanju njegova izlaska. U klaustar su ušli slonovi, a sljedbenici Sai Babe pratili su ih svirajući i pjevajući indijske pjesme. Poslije nekog vremena otvorila su se vrata u dnu „klaustra“. Izišao je čovjek niska stasa, oko sto pedeset centimetara, mršav, guste crne kose s uvojcima zbog kojih je više sličio na Afrikanca negoli na Indijca. Bio je odjeven u dugačku narančastu tuniku. Prolazio je „klaustrom“ u potpunoj tišini. S vremena na vrijeme rukom je pokazao na neke osobe:

„Ti, ti i ti.“

On je. Sai Baba.

Anita ga je gledala. Bila je oduševljena, ali ne zna reći zašto. Sai Baba je prišao upravo zoni u kojoj je Anita klečala sa svojim ocem. Sai Baba ih je opazio i pokazao na njih. Bili su izabrani. Nevjerojatno. Tada su prvi put bili u „klaustru“ i već su bili izabrani. Bili su sretni. Bilo je ljudi koji su mjesecima stajali u „klaustru“ da bi bili izabrani.

Anita nije znala što je čeka. U glavi su joj odjekivale don Markove riječi: „Znaš li tko je Sai Baba? To je Isus koji je sišao na zemlju. To je Isus koji je sišao na zemlju.“

Sai Baba se nije odmah vratio u svoj stan. Ostao je još među svojima u „klaustru“. Popeo se na veliku ljuljačku i satima su ga njihali. Mnoštvo ga je gledalo i štovalo. A on je umišljao da je bog i nije činio ništa drugo osim što je dopuštao da ga ljudi štuju.

Poslije nekoga vremena ušao je u svoje odaje. Anita i njezin otac ušli su za njim. Sai Baba im je rekao da mu priđu. Gledao ih je. Vrtoglavo je okretao desnom rukom. Stvarao je prašinu koju je odmah oboma nudio. Tražio je od njih da pojedu tu prašinu. Oni su ga poslušati. Anita je bila kao začarana. Bacila se Sai Babi pod noge i rekla mu:

„Pripadam tebi. Moje tijelo i duša pripadaju tebi za vječnost. Tvoji su zauvijek.”

Sai Baba se nasmiješio i otišao u drugu sobu.

Anitu su izveli van. Zajedno s ocem ostala je u blizini „klaustra” još mjesec dana. Otac se u početku osjećao bolje. Anita je mislila da je otpočeo proces njegova ozdravljenja.

Vratili su se u Italiju, u Rim. Anitinu se ocu, umjesto poboljšanja, zdravstveno stanje upadljivo pogoršalo pa je ubrzo umro. Anita je bila utučena, ali je nastavila slijediti onoga kojemu je predala dušu. U Rimu je pronašla više Sai Babinih sljedbenika. Otkrila je da ih ima mnogo, poglavito na području medicine. To su ljudi koji su primorani svakodnevno biti u bliskom dodiru s bolešću i boli. Sai Baba je bio opsjena novoga života, opsjena ili, bolje reći, tlapnja o nestanku boli i smrti. „On je bog”, govorili su. „On je bog i spasit će nas.”

Anitin je sin odrastao. Znao je da je njegova majka privržena Sai Babi i to ga je boljelo. Nije znao zašto, ali mu se nisu sviđale fotografije toga čovjeka koje su bile u njihovoj kući ni „oltarići” koje je Anita napravila u kući u čast Sai Babe. Nije znao ništa o Sai Babi, ali je instinktivno osjećao da ne smije imati povjerenja u njega. Jednoga je dana primorao majku da se susretne s jednom karizmatskom skupinom njegovih prijatelja. Pristala je pa su otišli u župu u kojoj se ta skupina sastajala. Ušli su u crkvu i zatekli ih u molitvi. Čim je njegova majka čula kako te osobe mole, žestoko je reagirala. Izišla je iz crkve i povikala na sina:

„Oni su opsjednuti! Opsjednuti! Ne želim s njima imati nikakva posla!”

Njezin je sin inteligentan mladić. Ništa joj nije odgovorio, nego ju je odveo kući. Poslije nekog vremena odveo ju je u jednu drugu župu da upozna dvije osobe. Bio je to jedan bračni par, jednostavni supružnici koji su odavno u toj župi vodili jednu molitvenu skupinu. Anita je osjetila veliku ljubav oko sebe pa je snagom volje odlučila da joj te osobe pomognu. Bila je rascijepljena. U njoj je postojala ona, Anita, ali je osjećala da ima i netko drugi. Osjećala je i shvaćala da je u njezinoj nutrini nekakvo zlo. Zdravi dio njezine duše vodio ju je k tome da se pouzda u to dvoje supružnika i u molitvenu skupinu koju su oni vodili. Zli dio duše govorio joj je da se ne pouzda. Iz tajanstvenih razloga, što će ona tek poslije mnogo godina shvatiti, prevagnuo je onaj dobri dio. Odlučila je da joj ti supružnici pomognu.

Bilo je mnogo problema. Kada je počela moliti s tim osobama, osjetila je kako u njoj raste snažno protivljenje, velika mržnja. Zli duh koji ju je posjedovao dao joj je da ga osjeti i na neopisive je načine toliko napadao njezin um da nije uspijevala dočekati kraj molitve. Supružnici nisu znali što učiniti da joj pomognu. Jedino rješenje koje im je preostalo bilo je da pozovu mene.

Tako sam jednoga dana otišao u župu to dvoje supružnika. Ušao sam u crkvu i u dnu vidio jednu mršavu ženu crne kose koja je sjedila u klupi i gledala me. Bila je to Anita. Odmah sam shvatio da nešto nije u redu. I, doista, ustala je i počela bježati. A dok je bježala, urlikala je:

“Upomoć! Upomoć! Ovdje je neman! Ovdje je neman!“

Poslije će reći da me tada, to jest kada smo se prvi put sreli, uistinu vidjela kao neman, da nisam imao oči, da mi je lice bilo izobličeno i da mi je u očima bilo nešto užasno i opako.

Uz mnogo nastojanja Anita je prihvatila da nad njom molim egzorcizam. Egzorcizmi su trajali godinama. Tijekom egzorcizama spoznao sam da je Sai Baba usko povezan sa Sotonom.

Za mene je on bio izabrani Sotonin sin na zemlji. On je izabrani Sotonin sin kakvih je malo bilo na svijetu. Činio je čarolije i iluzorna čudesa koja se nisu ostvarivala. I tisuće je ljudi pretvorio u svoje sljedbenike. Dovodio ih je do ruba propasti, a onda ih je ostavljao same, izgubljene u svome očaju. Ljudi su nasjedali. Pa ne mogu svi ljudi na ovome svijetu materijalizirati predmete ni iz čega, ne mogu svi hodati nekoliko centimetara iznad zemlje, ne mogu svi praviti zapanjujuće i naoko neobjašnjive čine! To ne uspijeva svima, nego samo onima koji postanu sinovi Sotone. Oni to umiju činiti.

Sai Baba je rođen 23. studenoga 1926. godine, a umro je u travnju 2011. godine. Neki su govorili da je Avatar, to jest božansko utjelovljenje na zemlji, u ljudskoj koži. Tvrdio je da poznaje čovjeka koji je u prethodnom životu bio svetac, kojega su mnogi poklonici štovali pod imenom Širdi Sai i koji je umro osam godina prije negoli se on, Sai Baba, rodio. Tvrdio je i to da zna tko će doći poslije njegove smrti koja će se (što se nije dogodilo) dogoditi kada bude imao devedeset šest godina. Rekao je da će se on, Sabi Baba, osam godina poslije smrti utjeloviti u Premi Sai. Da će Prema, ili apsolutna božanska ljubav, biti vrlo sličan Isusu Kristu. Sri Aurobindo, koji je bio učitelj i revolucionar, rekao je 24. studenoga 1926., dan poslije Sai Babina rođenja, kako je čuo da će na zemlju sići utjelovljena božanska bit kako bi pomogla čovjeku u njegovu napredovanju. Aurobindo se do kraja života, to jest dvadeset pet godina, zatvorio sam u sobu. Nikoga nije htio viđati. Govorio je da je Sai Baba rođen sa svim moćima – da je sveprisutan, svemoguć i sveznajuć. Sai Baba je propovijedao „nenasilje, istinu i ljubav“. Njegovi sljedbenici i danas misle da je on nekakva božanska moć. Na svijetu ima tisuće mjesta u kojima se ljudi klanjaju Sai Babi. Bio je okružen ljudima koji su postajali sve uznemireniji i očevidno opsjednuti kako su sve više vremena provodili s njim. Svi su se nadali da će biti izliječeni, ali nitko od njih nije doista ozdravio.

Sai Baba je bio izabrani sin Sotone. U to ni najmanje ne sumnjam. O svima je govorio dobro, posebno o Isusu, ali je za sebe govorio da je bog, da je samo on bog. Mnogo je pomagao izgradnju bolnica u indijskim selima. Prividno je činio dobro, jer je Đavao vrlo lukav. Mnogo je talijanskih turista, osobito žena, upalo u njegovu mrežu.

Bilo je vrlo teško osloboditi Anitu.

„Ispljuj, ispljuj sve“, govorio sam joj tijekom egzorcizama. „Moraš ispljunuti svu prašinu, inače nikada nećeš biti slobodna.“

Godinama je ispljuvavala ono malo prašine što je progutala u Indiji. Godinama je ispljuvavala, ali je na kraju bila oslobođena. Rekao sam joj razlog zbog kojega je uspjela biti slobodna. Taj razlog bila je činjenica da je onaj dobri dio njezine duše prevladao nad zlim dijelom. A zašto je prevladao? Zbog vrlo jednostavna razloga za koji Anita i ne zna. Čim se rodila, posjetile su je sestre milosrdnice svetog Vinka Paulskog jer je njihov apostolat i taj da pomažu obiteljima u teškoćama. Te su je redovnice posvetile Majci Božjoj po jednoj jednostavnoj molitvi.

„Znaš li tko te spasio od Sai Babe i vječnog uništenja Sotone, draga Anita?“ rekao sam joj posljednjeg dana egzorcizma.

„Ne, oče, recite mi to Vi.“

„Spasila te Majka Božja kojoj su te posvetile redovnice svetog Vinka Paulskog a da ti to nisi ni znala, jer si tek bila rođena.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Posljednji egzorcist”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.