Bilo je to 1967. godine. Nad Crkvom su se nadvili tamni oblaci, pojavljivali su se znakovi snažnih nemira, koji su pokatkad završavali u teškim razdorima i spektakularnim napuštanjima Crkve. U predvečerje moga svećeničkog ređenja, 10. ožujka 1967., primio sam neočekivanu vijest da je jedan od mojih najdražih prijatelja, kojega sam upoznao za vrijeme studija, napustio svećeništvo. Nikad ne bih pomislio da ću jednom primiti takvu poruku. Vijest me je ogorčila, obuzeli su me trnci koji su umalo ugušili polet koji sam do tog trenutka osjećao, a željno iščekivani trenutak tako je iznenada postao trenutak straha.

Šestim osjetilom, kojim su obdarene sve mame, moja je mama primijetila da me nešto muči. Blago mi je pristupila i rekla: “Je li te malo strah, sine moj?” Odgovorih iskreno (a kako se to može biti neiskren mami?) i rekoh: “Mama, mnogi su moji prijatelji, a i neki najglasovitiji profesori, u zadnje vrijeme napustili svećeništvo. Strah me je toga! Hoću li ostati vjeran Gospodinovu pozivu? A što ako i ja izgubim glavu?”

Opet vidim svoju mamu… zamišljenu i uronjenu u molitvu; molitva majki izravno ulazi u Božje Srce!

Uzela me za ruke, za koje je već bila pripravila izvezeni rubac kojim će one biti omotane sutra nakon pomazanja svetim uljem. Pogledala me prodorno i rekla: “Sine moj, dobro me poslušaj! Isus je na Cvjetnicu ujahao u Jeruzalem na magaretu. I ti uvijek ostani krotko magare… i Isus, u to sam sigurna, nikada neće prestati jahati na tebi.”

Ove su mamine riječi unijele duboki mir u moju dušu te sam sutradan za vrijeme svećeničkog ređenja u sebi ponavljao: “Ostani krotko magare… i Isus nikada neće prestati jahati na tebi.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog je ljubav”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net.