Dorothy Day jedno je od najzanimljivijih imena Katoličke Crkve 20. stoljeća, posebice u Americi u kojoj je provela cijeli svoj život. Kao mlada novinarka na početku svoje karijere bila je zagriženi socijalist, smatrajući to autentičnim putem borbe za društvenu pravednost, no obrativši se na katoličanstvo udaljuje se od socijalističke ideje i zajedno s Peterom Maurinom utemeljuje pokret „Catholic Worker“ (Katolički radnik), posvećen borbi za radnička prava i najsiromašnije slojeve društva.

Zbog svojeg neumornog rada s najugroženijima, mnogi su ju smatrali američkom Majkom Terezijom, s kojom se 1973. za vrijeme posjeta Indiji osobno upoznala i dobila priliku obratiti se Misionarkama ljubavi s kojima ju je povezivalo životno poslanje služenja.

Između ostalih službi, Dorothy Day bila je predani borac za pravo na dostojanstven život od začeća, a ta je borba bila duboko povezana i s njezinim vlastitim životnim putem koji u početku nije bio utemeljen u vjeri.

S dvadeset jednom godinom, za vrijeme svog mladenačkog ateizma, ostala je trudna s tadašnjim partnerom Lionelom. Day je željela zadržati dijete, ali je, kako kaže, još više željela zadržati Lionela koji je zaprijetio da će ju ostaviti ako se odluči roditi, zbog čega je pristala na pobačaj.

Lionel ju je nakon čina zbog kojeg će kasnije duboko žaliti trebao pokupiti ispred bolnice i odvesti doma, ali ona ga više nikada nije vidjela. U bolovima se morala sama zaputiti u svoj stan gdje ju je zatekla ceduljica u kojoj ju je donedavni partner obavijestio kako se odselio, da je ona jedna od mnogo milijuna djevojaka koje prolaze istu stvar, te da više ne računa na njega.

Boemski život socijalne aktivistkinje koji je nastavila provoditi, ispunjen zabavama, pićem, zaljubljivanjima, doveo je Day do nove veze. Počela je živjeti s Forsterom Batterhamom, ateistom i anarhistom kojega je opisala kao osobu koja nije vjerovala ni u što osim osobnu slobodu da čovjek čini što ga je volja.

Njezin tadašnji stil života s Fosterom bio je, kako kaže, preteča hipijevskog pokreta: uživanje u suncu, zvijezdama, rijekama, prirodi, bez pretjerane brige za budućnost. I upravo su prirodne ljepote bile prvi nagovještaji Božje prisutnosti za Day. Sjećajući se razmišljanja Fjodora Dostojevskog koji je rekao kako će „Ljepota spasiti svijet“, u Day se pojavila misao: „Kako bi moglo ne biti Boga, kada postoje sve ove prekrasne stvari.“

Zanimljivo je da je slično iskustvo ateističke krize podijelio i C. S. Lewis koji je iz osobnog iskustva ustvrdio kako ateist dolazi u krizu kada je zahvalan na toliko toga, a nema nikoga kome bi se na svemu zahvalio.

Ipak, Dorothy je željela svoju ljubav podijeliti s još jednim novim bićem, te je smatrala svoju radost nepotpunom ako ljubav ne bi urodila novim životom. Tako je na svijet došla njezina kći Tamar Teresa.

Day, koja je s vremenom produbljivala svoju vjeru, čvrsto je odlučila krstiti dijete u Katoličkoj Crkvi, za što je navela dva temeljna razloga: prvi je bio iz zahvale Bogu jer je smatrala da nakon počinjenog pobačaja rađanje djeteta za nju neće biti moguće, a drugi je bio taj što nije željela da njezina kći luta u životu, kao što je ona često lutala.

“Ja sam željela vjerovati, i željela sam da moje dijete vjeruje. Ako bi joj pripadanje Crkvi dalo neprocjenjivu milost kao što je vjera u Boga, i ljubav svetaca koja bi je pratila, tada je prava stvar za nju bila da ju krstim kao katolkinju. Osjećala sam da je to najveća stvar koju sam mogla učiniti za svoje dijete”, zaključila je Day, a njezina jednostavna argumentacija jedan je od najboljih odgovora onima koji danas dovode u pitanje opravdanje za krštenje djece.

No, njezina odluka nije došla bez velike cijene koju je za nju morala platiti. Bilo joj je jasno da će katolička vjera stati između nje i njezina partnera kojeg je silno voljela, ali koji nije htio imati ništa s time. Shvaćala je da će posljedica njezine odluke biti prekid s dosadašnjim životom u najdubljem smislu, ali smatrala je tu žrtvu plaćanjem za spasenje svog djeteta i sebe.

To plaćanje nije ju, međutim, u početku riješilo grižnje savjesti koja ju je izjedala zbog ranije počinjenog pobačaja. Protiv tog osjećaja se odlučila boriti uništavanjem svih primjeraka knjige The Eleventh Virgin (Jedanaesta djevica) u kojoj je zapisala svoje iskustvo abortusa, želeći tako izbrisati spomen na taj čin.

Shvativši da na ovaj način nikada neće duhovno napredovati, svećenik od kojega je zatražila pomoć obratio joj se riječima:

“Ne možeš imati vjeru u Boga ako tratiš život koji ti je darovan. Bog je onaj koji oprašta, ako ga zamolimo, a meni se čini da ti ne želiš oprost, nego samo uništiti sve knjige.” Te su riječi dovele Dorothy do spoznaje o prevladavajućem osjećaju ponosa u njezinu srcu, koji je trebao biti zamijenjen poniznim prihvaćanja Božjeg milosrđa.

„Ako vjerujete u poslanje Isusa Krista, tada morate prihvatiti da vam je dodijeljeno njegovo oproštenje. Nastaviti neprestano razmišljati o onome što se dogodilo, znači nijekati Božju milost“, zapisala je Day, koja je odgovarajući na tu milost s vremenom postala simbolom borbe za najugroženije članove društva, pa i one nerođene.

U svojim je autobiografskim zapisima navela i razgovor iz kasnijeg dijela života sa svojom sestrom Dellom koja je radila za Margaret Sanger, utemeljiteljicu Planned Parenthooda. Della joj je savjetovala kako ne bi trebala poticati svoju kćer Tamar da ima brojnu obitelj (Tamar je bila majka devetero djece), nakon čega je Dorothy sebi svojstvenom oštrinom kada je riječ o pitanjima dostojanstva života, odgovorila: „Ako ikada ponoviš nešto slično, nećemo više nikada razgovarati.“

Njezina oštrina nije bila posljedica bešćutnosti nego borbe protiv duboke nepravde koju je vidjela u pobačaju i kontroli rađanja: „Za mene su kontrola rađanja i pobačaj genocid. Napravite mjesta za djecu, nemojte ih se rješavati.“

Može se reći da je ovaj „Nemojte ih se rješavati“ jedna od temeljnih krilatica koje su vodile Day ne samo dok se borila za nerođeni život, nego i dok je stupala zajedno sa štrajkašima, odbačenim beskućnicima i svima onima na koje je naišla u svome dugogodišnjem djelovanju unutar pokreta Catholic Worker.

Prepoznavši njezin neosporan značaj, prije pet godina Američka biskupska konferencija jednoglasno je podržala kauzu za beatifikaciju i kanonizaciju Dorothy Day, koja je za života o sebi zapisala: „Nisam svetica.“ Iako riječi osoba poput Day imaju veliku težinu, ipak duboko vjerujemo da će je Crkva u ovome uskoro demantirati.

Ivo Džeba | Bitno.net