Iznova je izbio progon kršćana te je Venancije saznao da poganske vlasti gledaju kako bi ga uhitile. Mjesto da je pobjegao od opasnosti, što je vrlo lako mogao učiniti, otišao je ravno k sucu i izjavio da je Kristov sljedbenik.

Umjesto da se divi mladićevu junaštvu, okrutni se sudac razbjesnio, zapovjedio da ga se uhiti, razodjene i tako nemilosrdno istuče da bi dječak sigurno umro pod kišom udaraca kojom su ga zasuli divlji krvnici da nije bilo slavna anđela, puna ljepote i snage, koji je prekinuo konopce kojima je bio svezan u isto vrijeme odbacujući njegove mučitelje.

Venancije nije ni pokušao pobjeći. Anđeo ga je nadahnuo svježom hrabrošću i iskrenom željom da umre za Krista i zadobije krunu mučeništva.

Sudac je potom zapovjedio da ga se za pete objesi naglavačke iznad vatre i da mu se usta na silu otvore tako da se dječak uguši dimom. Zadivljujućom mirnoćom i hrabrošću odupro se njihovim novim naporima da ga prisile odreći se svoje vjere.

Vidjevši njegovu nepokolebljivu postojanost u ovim patnjama, sudac je pribjegao obećanjima i nagradama te je poslao svojega posrednika, Anatolija, da se posluži svom svojom dovitljivošću kako bi naveo ovoga hrabrog dječaka da se odrekne Krista.

Venancije je, pun svetoga gnjeva, otjerao od sebe glasnika. Kada je čuo za neuspjeh svojega poslanika, sudac je zapovjedio da se Venanciju željeznim čekićima polome vilica i zubi i da ga se potom baci u prljavu jamu gdje će umrijeti od gušenja.

Anđeo se ponovno ukazao i nježno izvukao mučenika iz gnusne jame.

Venancije je još jednom stao pred suca, koji se strovalio sa sudačke stolice i umro, izvikujući: “Venancijev Bog jedini je pravi Bog.”

Namjesnik grada je, postavši svjestan užasne smrti svojega opakog suca, zapovjedio da se Venancija baci lavovima, ali su, na iznenađenje naroda, divlje zvijeri ležale uz njega pitome poput janjadi. Mučenik je, iskoristivši tu priliku, podigao glas i propovijedao okupljenu mnoštvu, koje je nagrnulo u cirk, vjeru i ljubav Isusa Krista, kojega su čak i divlje zvijeri častile i pokoravale mu se.

Porfirije, sveti i neustrašivi svećenik, izišao je pred namjesnika i rekao mu da je imao viđenje u kojemu je vidio sve one koje je Venancije obratio kako okrunjeni krunom slave uživaju neizmjernu slavu i sreću; s druge pak strane, da je njegove progonitelje vidio bačene u mračne i strašne tamnice, u kakvu će i sam namjesnik ubrzo biti bačen.

Bijednik je odbio poslušati upozorenje te je zapovjedio da se Porfirija ubije, a Venancija povlači po neravnu tlu posutu trnjem i čičcima.

Tijekom ovoga novog mučenja krvnici su se umorili i ožednjeli, a Venancije je učinio da poteče izvor svježe vode na kojemu su utažili žeđ. Mnogi su se od njih, puni zahvalnosti prema Venanciju i diveći se njegovim čudesnim moćima, istoga časa obratili te su zajedno s Venancijem bili obezglavljeni.

Nakon smaknuća strašna je oluja izbila nad gradom, a opaki je namjesnik pokušao pobjeći, ali je umro na najkukavniji način.

Ovi slavni mučenici, čiju smo povijest upravo prikazali, tek su nekolicina od milijuna muškaraca i žena koji su dali živote i prolili krv usred strašnih patnja u obrani vjere i iz ljubavi prema Isusu Kristu.

Sveti su anđeli pomogli ne samo nekolicini njih nego svima podnijeti ne samo s hrabrošću, nego čak i s radošću surove muke kojima su bili podvrgnuti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Paula O’Sullivana “Sve o anđelima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.