Sljedeći tekst prenosimo iz monografije “Betlehem – priče iz stanice” o djelovanju udruge Betlehem koja postoji već više od 20 godina. Autor monografije naš je novinar Tino Krvavica, dok je za fotografije zadužen suradnik portala Marin Škarica. Udruga Betlehem pod vodstvom patera Marka Glogovića već više od dva desetljeća spašava i brine se o životima nerođenih, njihovih majki te čitavih obitelji. U ovom tekstu autor donosi razgovor s Jasminkom Bogojević, majkom i suprugom koja je nekoliko desetljeća nakon počinjenog abortusa doživjela ozdravljenje u sklopu programa “Oprostom oslobođene” koji organizira udruga “Hrvatska za život”. Program “Oprostom oslobođene” vodi Lidija Dugan, a razgovor s njom možete pročitati na ovom linku. 

S Jasminkom Bogojević, ženom u zrelim godinama, razgovarali smo u društvu Lidije Dugan, voditeljice programa “Oprostom oslobođene” koji pomaže ženama s ranama namjernog i/ili spontanog pobačaja.

Spomenuti program pomogao je da naša sugovornica doživi ozdravljenje nakon što je s 20 godina abortirala svoje četvrto dijete. 

“Udala sam se sa 16, majka postala sa 17, a s 20 godina rodila treće dijete. Porod je bio u lipnju da bih već u prosincu saznala da sam trudna po četvrti put”, govori nam u kafiću vukovarskog trgovačkog centra.

Nije ju sram pričati svoje svjedočanstvo, odlučna je u namjeri da ljudi saznaju istinu o abortusu.

“Moja prva misao bila je što i kako napraviti. Suprug nije htio ni treće dijete, a za četvrto je samo rekao neka se skloni. Roditelji su mi također držali prodike zbog čestih trudnoća.”

Jasminka ističe kako je voljela djecu te da vjerojatno ne bi pobacila da joj slobodna volja nije bila sputana.

“Nisam smatrala abortus grijehom, tada i nisam bila u vjeri. Više sam se bojala za sebe, da će me jako boljeti ili da će mi se nešto dogoditi.”

Na kraju je, kao i toliko žena do sada, otišla na pobačaj nesigurna u svoju odluku. Govori nam kako je mislila da će nakon zahvata osjetiti “olakšanje i zadovoljstvo”, ali…

“Ja sam tog trena umrla. Govorila sam sebi: ‘Raduj se, pa sve je prošlo ok, nećeš roditi’, no bila sam prazna.”

Tri godine kasnije doživjela je svoj prvi psihički napad da bi u 28. godini “psihički potonula”. Liječila se, svjedoči, gotovo 30 godina.

“Koja god klinika postoji, ja sam ju posjetila, koji god lijek, ja sam ga probala.”

Foto: Marin Škarica

“Više puta sam sanjala da je dijete koje sam pobacila bio sin, crne kose i plavih okica. Postala sam živčana, nezadovoljna, a nisam znala čemu bih to pripisala. Svemu sam se radovala kratko i onda bih opet potonula. Pijem šaku lijekova, ali pomaka nema, noge klecaju, u glavi se vrti, gušim se, imam napadaje panike… ne mogu čak ni u trgovinu.”

Njezino stanje utjecalo je i na bračni život.

“Neprestano smo se svađali, a i spolni odnosi postali su problem jer sam se stalno pitala što imam od toga ako poslije moram ići na abortus.”

O uzroku svog problema nije imala s kim razgovarati. 

“Muž je bio presretan jer sam abortirala, a roditeljima nisam ni rekla za trudnoću. Slagala sam ih da sam imala problema s bubregom i da sam zato išla u bolnicu.”

Situacija se počela mijenjati nakon što je krenula u molitvenu zajednicu.

“Počela sam se otvarati, spoznala Boga, naučila molitve, ali sam još uvijek bila zakočena. I jednom sam na zajednici, vjerojatno me Duh Sveti nagnao, rekla da sam napravila abortus i da mi je to rak-rana.”

Na jednoj duhovnoj obnovi u molitvi je, tvrdi, dobila spoznaju da se treba uključiti u apostolat za život.

“Nakon godinu i pol upoznala sam Lidiju koja mi je rekla za ’40 dana za život’ i znala sam – to je to. Stajala sam pred bolnicom i molila za nerođene. Kad je krenuo program ‘Oprostom oslobođene’ i tu sam se uključila i doživjela potpuno ozdravljenje.”

Tvrdi kako joj je program pomogao da se dodatno otvori.

“Shvatila sam da sam oprostila i suprugu i drugima, ali da nisam mogla sebi oprostiti. Ljutila sam se na sebe što sam bila tolika kukavica da nisam ni suprugu ni roditeljima mogla reći: ‘Ma tko vas šiša, ja ću roditi makar se rastali’. Išla sam linijom manjeg otpora i od onog trena kad sam napokon oprostila sebi postala sam druga osoba.”

“Ožiljak je ovdje i nikada neće nestati, ali je rana zacijeljena. Mogu o tome pričati da ne plačem i da ne osjećam krivnju, slobodna sam osoba.”

Nakon što je prošla program nestali su i njezini zdravstveni problemi.

“Došla sam na kontrolu psihijatru i on me pitao što ja tu tražim jer sam mu izgledala zdravo. Odgovorila sam da me je Bog oslobodio, a on je u nalazu napisao: ‘Ozdravila ju je vjera’.”

Danas je gotovo cijela njezina obitelj uključena u apostolat za život.

Lidija Dugan i Jasminka Bogojević/Foto: Marin Škarica

“Kći je voditeljica 40 dana za život u Vukovaru, unuka je u inicijativi u Đakovu. Druga kći radi u lokalnoj ginekološkoj ordinaciji te je također u timu inicijative dok ostali mole ispred bolnica. Čak me i suprug vozi na molitvu te, ponekad, kratko i ostane.”

Jasminka ističe kako se i on polako mijenja.

“Gledao je moje svjedočanstvo na Laudato TV-u i, što me iznenadilo, plakao je. No, i dalje pobačaj ne vidi kao grijeh…”

Jasminka bi voljela kada bi i druge žene njezinih godina koje su abortirale svoju djecu prošle kroz proces oslobođenja, oproštenja i ozdravljenja.

“Jako me boli i iznimno se brinem za žene mojih godina koje su to napravile, a još si nisu posvijestile težinu toga. Treba ih pozvati i educirati jer mnoge od njih će umrijeti a da nikome nisu rekle ili ispovjedile svoj grijeh. Osjećam veliki poriv da radim s njima.”

*Monografiju Betlehem – priče iz štalice možete u cijelosti preuzeti na ovom linku!

*Pročitajte više: Molitva za žene i djevojke koje trpe od krivice zbog počinjenog grijeha pobačaja