“Prođu dvije godine i u prometnoj nesreći stradava mi kćerka Lucija, moj niti sedmogodišnji anđeo. Tri dana bila je u bolnici u komi. Ne mogu opisati, ne postoje riječ za osjećaj kad se na ekranu pojavila ravna crta, kad se njen ovozemaljski život ugasio”, posvjedočio je Bruno Krajcar

Bruno Krajcar

Bruno Krajcar/Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Poznati hrvatski akademski glazbenik, skladatelj i kantautor, Bruno Krajcar, u velikom božićnom intervjuu za Glas Istre progovorio je o boli koju je doživio smrću kćeri Lucije, koja je tek trebala napuniti sedam godina, ali i o čudu u njegovom životu nakon te tragedije.

“U 2003. godini u prometnoj nesreći stradala mi je mama. Smrtno. (…) Prođu dvije godine i u prometnoj nesreći stradava mi kćerka Lucija, moj niti sedmogodišnji anđeo. Tri dana bila je u bolnici u komi. Ne mogu opisati, ne postoje riječ za osjećaj kad se na ekranu pojavila ravna crta, kad se njen ovozemaljski život ugasio. Tada se Lucija preselila na drugi svijet. Iako su liječnici odmah rekli da joj zbog ozljeda nema spasa, čvrsto sam vjerovao da se čudo može dogoditi. Nije se dogodilo čudo onako kako sam to želio, ali se dogodilo na drugi način. U tom trenutku sam osjetio neku milost, osjetio sam da je moja Lucija živa, doživio sam spoznaju vječnoga života i nestao je strah od smrti. Iako je bol bila neizmjerna, u mojoj se nutrini dogodila velika prekretnica. Što god da mi se više dogodi u životu, znam da smrt nije kraj i da je moj Bog, Isus Krist Bog živih. Isus koji je pobijedio smrt najveća je nada čovjeku. Svi mogu negirati Boga, Krista, njegovu ljubav i žrtvu, ali doći će trenutak kad ćemo se s njime gledati licem u lice. Bogu se nigdje ne žuri. Bog je silno velik, ima veliku ljubav za čovjeka, ali mi to ne shvaćamo”

“Tražio sam krivce za smrt svoje kćeri Lucije, krivio sam mnoge, postavljao bezbroj pitanja, koliko se toga treba posložiti da se dogodi takva tragedija… No zbog spoznaje da ono što se dogodilo ne mogu promijeniti, da to što se dogodilo nije kraj i ta neka sigurnost koju je Bog dao, prihvatio sam realnost. Ima jedna lijepa molitva: „Molim te., Bože, daj mi snage da promijenim ono što mogu promijeniti, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i daj mi mudrost da razlikujem to dvoje”. Bog mi je dao milost da prihvatim što se dogodilo i da idem dalje. I za sve one koji su možda krivi za to što se dogodilo i za sve ono loše što mi se dogodilo, Isus mi je dao priliku da ih blagoslivljam. Vjeruj mi, to može samo Krist”, posvjedočio je poznati istarski glazbenik.

Krajcar je istaknuo i kako je “u onom jednopartijskom sustavu” bio odgojen u katoličkoj obitelji.

“Nitko od mojih nije bio u Partiji, živjeli smo skromno. U staroj kući zajedno tri brata, tata, mama i stara teta od moje mame. Rasli smo u skromnom gradskom okruženju, s puno glazbe, međusobnih druženja i punom kućom različitih ljudi. Od mame i tate sam vidio njihovu otvorenost prema svima. Oni su gledali čovjeka kao čovjeka. Između ljudi nisu gradili zidove, nego mostove. To mi je od djetinjstva ostalo od dobrih, sada pokojnih roditelja. Poštovali smo svoju tradiciju, korijene, a cilj je bio biti dobar, pošten, iskren. To je poteklo od kršćanskog odgoja i deset Božjih zapovijedi.”

U jednom periodu tvrdi kako je vjeru počeo “prilagođavati sebi”.

“Kao da uzmeš neki aparat i uputstva za rad. Postoji deset takvih uputstava, a ti koristiš samo one koja ti se čini zgodnima, a ostalo napraviš po svome. Živiš po svojim pravilima, pa se onda čudiš problemima. Naprosto je to bilo spontano, životno, nije me opterećivalo i uzimao sam ono što mi je odgovaralo. Sve je u mom životu nekako bilo lijepo”, poručio je naš cijenjeni kantautor, istaknuvši potom životne tragedije koje su ga vratila dubljem kršćanskom životu.

U razgovoru za Glas Istre, Bruno Krajcar istaknuto je i kako “čovjek mora raditi na sebi, čitati Bibliju, čitati literaturu koja nadahnjuje.”

“Ja sam to radio, čitao sam posebno Tomislava Ivančića. Snaga je u jednoj riječi. Blagoslovu. Počeo sam blagoslivljati ljude. Tamo gdje bih se nekad ljutio, sada bih opraštao. Na primjer, najbanalnije, vozim auto i netko se ispred mene krivo prestroji i skoro me udari. Umjesto ljutnje, prođem, oprostim, idem dalje. Dobio sam sasvim drugačiju perspektivu o tim stvarima. Drugačije sam počeo gledati na nepravde. Pobuniš se u sebi, možda i svašta pomisliš, no u tebi je snaga blagoslova i opraštanja. I takav dalje kročiš životom. Toliko puta se, kad su nepravde posrijedi, uvjeriš u snagu blagoslova. Pobijediš u sebi taj početni impuls zahvaljujući prijašnjem iskustvu. Zazivam blagoslov i predajem razne situacije u ruke Božje i na čudesan način se stvari oko tebe mijenjaju. Nestvarno postaje stvarno. Uči te strpljenju, što ja po prirodi nisam.”

O (modernoj) proslavi Božića:

“Božić je ono što je danas najmanje vidljivo, iako su ga svima puna usta zbog jeftinog konzumerizma. Božić je proslava nečijeg rođendana. Zamisli da sad odemo kod tog nekog na feštu, a uopće ga se ne sjetimo. Božić je slavljenje rođenja Isusa Krista. A vidiš li negdje jaslice, vidiš li negdje Isusa Krista spasitelja, zbog čega naša kršćanska civilizacija postoji? Deklarativno brojimo godine od rođenja Isusa Krista. U 2018. smo godini, dakle 2018 je godina proteklo od kada se Isus rodio. Slavimo, puna su nam usta Božića, a nigdje slavljenika. Sve je okrenuto komercijalnom. Gledamo reklame s popustima, suludo hrlimo u trgovačke centre. Eto, u to se Božić pretvorio”.

(…)

“Danas svjedočimo da sa Zapada najbrže prihvaćamo ono što ne valja. Materijalni duh prevladava nad duhovnim vrijednostima. Ako čovjek želi napredovati u duhovnom, potrebna su odricanja, žrtva, posvećenost, traganje za smislom života. Kao društvo i civilizacija u tome kiksamo, griješimo”, poručio je Bruno Krajcar u razgovoru za Glas Istre.

Bitno.net