SVETICA DANA

Ruža Limska, prva svetica američkog kontinenta

Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.

Ruza Limska

Foto: Wikipedia

Sveta Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kćerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva, španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv. Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.

Liječnik dr. Castillo i svećenik o. Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: »Čim je Ruža došla do potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i nadvladavala bez velikog naprezanja.« Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.

Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.

Da bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.

Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No, ipak treba da je nasljedujemo u duhu pokore, a kojega opet nema bez smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način Svete Ruže Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti. Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama.

No nije se aktivnost Svete Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se potaknuti da i sami budu bolji.

Sveta Ruža je dobro znala da sva njezina pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti. Marno je slijedila stope sv. Katarine Sienske, koja je bila dominikanka kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana od Križa te se divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.

Ruža je u 20. godini života obukla odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude, čini dobro svake vrste. Kraj svega toga našla je uvijek vremena da sate i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je stekla veliku vještinu.

Njezin je život bio neprestan hod u Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna učenica sv. Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz »ništavila« stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do »duhovnih zaruka«, najvišeg stupnja mističnoga života. Ona nije bila neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: »Ruža je radila pod vodstvom Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu prisutnost ulivenog znanja.«

Pobožnost je Svete Ruže Limske bila kristocentrična. Neka to potvrdi ova njezina izjava: »Stajala sam puna udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe pramenove svijetlih zraka; a usred toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.«

Enrique Dussel spominje tri veoma značajna djela što ih grad Lima duguje svojoj velikoj svetici. Ona je osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Sama svetica u svom pismu od 5. svibnja 1613. piše o tom ocu Jeronimu Bautisti ovo: »Dragi oče, htjela bih govoriti jezikom anđela da izvijestim o izvanrednoj milosti koju mi je Gospodin, bez mojih zasluga, udijelio. Na svoju veliku želju mogla sam utemeljiti samostan moje majke Katarine Sienske.« Ona je sama za tu nadasve hvale vrijednu ustanovu pronašla mjesto, zacrtala planove gradnje te prikupila potreban novac, a što sve govori o njezinoj velikoj poduzetnosti.

Njezino je drugo djelo stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju majku ovim riječima: »Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.«

I napokon, treće djelo Ruže Limske bijahu misije te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer misijske svijesti i zalaganja za misije. »Da nisam žena – govorila je – prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi, snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grješnici, obratite!« Ruža Limska je kao Katarina Sienska prije nje i Mala Terezija poslije nje poticala svećenike na herojsku savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayala pisala je ovako: »A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao takvo zaslužiti.«

Iz svega se navedenoga vidi da je Ruža Limska bila velika duša. Iako je živjela samo 31 godinu, u malo vremena učinila je mnogo, ispunivši u kratko ono što bi dostajalo i za jedan dugi vijek. Umrla je 24. kolovoza 1617. ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi: »Isuse, Isuse, ostani kod mene!« Papa Klement X. proglasio je 12. ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom gradu najveći dominikanski samostan. S njome su pokopana još dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.

Dominikanac Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske. Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je dala sveta Rimokatolička crkva. Okusimo zanos njezinih riječi iz njezina pisma liječniku Castillu.

»Gospodin Spasitelj prozbori i neusporedivom uzvišenošću reče: ’Neka svi znaju da milost dolazi tek nakon iskušenja, i neka razumiju kako je nemoguće dospjeti do vrhunca milosti bez tereta poteškoća. Neka shvate da mjera darova raste usporedo s posvećenjem napora. Nek se ljudi boje da ne zalutaju i ne pogriješe. To su jedine prave ljestve za raj, i bez križa nema puta kojim bi se mogli popeti do neba.’

Kad začuh te riječi, obuze me silan žar i kao da me ostavio posred ulice da bih mogla snažnim glasom doviknuti sinovima bez obzira na dob, spol i položaj: ’Slušajte narodi; počujte, puci! Po Kristovoj naredbi i služeći se riječima što su ih izgovorile same njegove usne, sve vas opominjem: Milost ne možemo steći ako ne podnosimo tegobe; uz mnogu muku treba nagomilati silan trud da bismo postigli najprisnije sudjelovanje u božanskoj naravi, slavu Božjih sinova i potpunu duševnu sreću.’

Isti me poticaj silno nagonio da propovijedam ljepotu božanske milosti. Ono što me pritiskivaše tjeskobom, sililo me da u to uvjeravam i o tome govorim. Činilo mi se da je više nemoguće zadržati dušu u zatvoru tijela, već da je, rastrgavši okove, valja pustiti da ide slobodna sama i s većom pokretljivošću po svemu svijetu te da govori: ’O kad bi smrtnici spoznali kolika li je božanska milost, kako li je lijepa, plemenita, skupocjena; kolika li bogatstva u sebi krije, kolika blaga, koliko veselje i užitke! Nema sumnje, svim bi onda marom i brigom prionuli stjecati sebi muke i poteškoće! Svi bi po svemu svijetu tražili neprilike, a ne bogatstvo. Tražili bi nemoći i muke, da bi stekli neprocjenjivo blago milosti. To je utrženo dobri i zadnji dobitak strpljivosti. Kad bi upoznali tezulju na kojoj se važu da bi se razdijelili ljudima, nitko se ne bi tužio na ’križ i na napore na koje možda nailazi’.«

Kad smo već kod sv. Ruže Limske, nek bude spomenut i ovaj mali doživljaj. U rujnu 1977. vraćao sam se sa svećeničkog kongresa iz Pompeja u Rim. Do mene je u autobusu sjedio subrat isusovac Peruanac. Čavrljali smo, a i ozbiljno razgovarali o svemu, pa tako i o svecima. Pitao me za hrvatske svece, blaženike, kandidate oltara. Slušao je sve pozorno pokazujući živo zanimanje. Urednik je jednog lista pa ga sve i zanima. A onda mi je s neprikrivenim ponosom rekao: »Vidite, oče, svi su južnoamerički sveci iz Perua: sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, sv. Ivan de Macias, sv. Turibije Mongrovejski – on je doduše bio rodom iz Španjolske, ali je bio nadbiskup Lime – te napokon sv. Franjo Solano.« Da, Lima je dugo vremena bila kao neki Rim i kršćansko središte Južne Amerike. Najdivniji je cvijet u tom središtu bila sv. Ruža Limska. U njemu se nad svetičinom rodnom kućom i danas diže njezino veliko nacionalno svetište za cijeli Peru.

Josip Antolović SJ

Molitva svetoj Ruži iz Lime

Sveta Ružo iz Lime, prva svetice američkog kontinenta, zaštitnice Latinske Amerike i Perua, uzore pokornog života i molitve, učini moje srce jednostavnim i čistim. Ti, koja si usprkos svojoj mladosti znala intenzivno živjeti vjeru i znala zagrliti križ, oponašajući Isusa, siromašnog i razapetog, tvoja velika ljubav pomaže i nama da zagrlimo malene i velike križeve u našim životima.

Ti, koja si dijelila patnju, društvenu odbačenost i poniženja siromašnih Indijanaca, učini nas instrumentima mira i pravde; daj da na poseban način znamo ljubiti život najslabijih i najsiromašnijih. Daruj nam takvo veliko povjerenje kakvo si imala u Djevicu Mariju, Kraljicu Krunice, da se prepuštamo da nas ona vodi u životnim događanjima.

Sveta Ružo iz Lime, moli za nas!

Objavljeno: 23. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi