Nadalje, učenje o postojanju pakla je nepogrešiva crkvena dogma. Ono je jedno od četiri posljednje stvari – smrt, vječni sud, pakao i raj. I Isus i Crkva ohrabrivali su zdrav strah od pakla. Svi oni koji su proučavali živote svetaca i mistika otkrili su da je većina njih imala zdravu i korisnu „dozu“ straha od pakla koja ih je poticala da se bore protiv zlih napasti koje su im dolazile na put.

Blažena Djevica Marija spašava dušu od odlaska u pakao

Postoji svjedočanstvo o blaženom Rikardu od sv. Ane – franjevačkom svećeniku koji je zapaljen u Nagasakiju u Japanu 1622. O njemu je pisao sv. Alfonz Liguori u svom djelu „Slavna čuda Marije“, a kasnije je isti događaj spomenut u dokumentu „Anali franjevačkih misija“.

Dok je Rikard živio u Brusselu, 1604. znao je dvojicu studenata koji su, umjesto da uče, samo gledali kako će uživati u raznim grešnim prigodama. Jedne su noći obojica otišla u javnu kuću da udovolje svojim grešnim požudama, a jedan je od njih ipak napustio to mjesto ostavljajući svog prijatelja ondje. Kad je došao kući, legao je u krevet i krenuo spavati, ali tada se sjetio da nije izmolio tri Zdravomarije, kako je inače imao naviku još od djetinjstva. Iako je bio jako pospan, izmolio je pobožno Zdravomarije i tek tada zaspao. Kratko nakon toga, začuo je snažno lupanje na vratima i odmah nakon toga je ispred sebe ugledao svog prijatelja, cijelog izobličenog i nakaradnog.

„Tko si ti?“ – pitao je prikazu.

Nesretni je mladić rekao: „Što? Zar me ne prepoznaješ?“

Odgovorio je: „Ali kako si drugačiji! Izgledaš kao đavao?!“

„Oh, smiluj mi se, jer sam proklet!“

„Kako to misliš?“

„Pa, znaj da je po tvom odlasku iz one proklete kuće zla osoba skočila na mene i udavila me. Moje je tijelo ostalo nasred ulice, a moja je duša sada u paklu. Znaj, da je ista kazna čekala i na tebe, ali te Djevica Marija sačuvala od nje, zahvaljujući tvojoj navici da svaki dan njoj u čast izmoliš tri Zdravomarije. I blažen li si ako znaš kako ćeš se koristiti ovom viješću koju ti Majka Božja daje kroz mene.“

Kada je završio s tim riječima, prokleta je duša rastvorila svoj ogrtač dopuštajući da prijatelj vidi plamenove vatre i zle duhove koji ga muče, i potom je nestao. Mladić se, vidjevši to, bacio na pod plačući i dugo je molio i zahvaljivao Mariji. Razmišljao je o svome proteklom životu i o tome što bi sada trebao učiniti da promijeni svoj život, kada je začuo zvona franjevačkog samostana.

U tom je trenutku rekao: „Znači tamo me Bog zove da ispaštam za grijehe.“

Sljedeće jutro, pošao je u samostan i preklinjao gvardijana da ga primi. Gvardijan je znao za razuzdani život mladića te ga odbio. No, mladić je kroz suze i jecaje ispričao događaj od prethodne noći. Gvardijan je poslao odmah dvoje ljudi iz samostana da provjere njegove riječi, i uistinu su našli tijelo zadavljenog mladića. Uskoro su ga primili među Braću, a on se potpuno posvetio pobožnom životu, pokori i popravku.

Ovaj je strašni događaj rodio u samom bl. Rikardu dvije stvari – strah od pakla, i odanost Blaženoj Djevici Mariji, kako je i on uskoro ušao u isti samostan kao i mladić iz priče.

Otisak goruće ruke iz pakla – podsjetnik za život

Ovaj je događaj zapisao sam poštovani svećenik. Priča je vezana uz ženu koja je živjela u Londonu tijekom zime 1847. – 1848. Bila je udovica, 29 godina, imućna. Među muškarcima koji su je posjećivali bio je i jedan lord vrlo neprimjerena ponašanja koji joj se udvarao i s kojim je počinila mnoge grijehe.

Jedne je noći čitala roman u krevetu, kad je sat udario jedan te je krenula na spavanje. Na svoje je veliko iznenađenje primijetila čudne odsjaje svjetla iz druge sobe. Vrata su se polako otvorila i ušao je lord, njezin partner u nečasnim uživanjima, zgrabio je za zapešće i prosiktao: „Pakao postoji!“ Bol koju je osjetila u ruci je bila tako jaka da je odmah pala u nesvijest. Kad je došla k sebi, odmah je pozvala sluškinju koja je, ulazeći, osjetila snažan miris paljevine. Prilazeći svojoj gazdarici koja je bila prestrašena, vidjela je na njenom zapešću tako duboku opekotinu da se mogla vidjeti ogoljena kost i uništeno meso. Također je rekla da su, od vrata salona do kreveta, u tepih bili utisnuti spaljeni otisci muških stopala.

Sljedećeg je dana žena čula da je njezin lord umro baš tu prošlu noć oko 1 sat od trovanja alkoholom.

Svećenik je potvrdio da žena nikada s lijevog zapešća nije skidala debelu zlatnu narukvicu, a o događaju nikada nije pričala. Zapravo, nitko o tome nikada nije pričao i jedina osoba iz obitelji koja je znala za to, pobožna i vjerna osoba, ispričala je svećeniku ovu priču.

Sumnja u pakao

Jedan se ateist hvalio svojom nevjerom i također govorio da Pakao ne postoji. Jedan od prisutnih ljudi, skromni mladić, obratio mu se: „Gospodine, zemaljski kraljevi imaju zatvore da kazne svoje opake podanike; kako bi Bog, Kralj cijelog svemira, bio bez mjesta za one koji sramote i vrijeđaju Njegovo Veličanstvo?“ Naravno da ateist nije imao odgovora.

Pascalova oklada

Blaise Pascal bio je poznati filozof, matematičar i fizičar sedamnaestog stoljeća. Koristio je svoj dar razuma da jača svoju vjeru u Boga, raj i pakao i razvio logičku pretpostavku poznatu kao „Pascalova oklada“. Ona kaže sljedeće: Ako netko vjeruje u Boga, a po smrti shvati da nema Boga, ipak nije izgubio ništa tijekom života na zemlji, a ako Bog postoji, dobiva vječnu nagradu u nebu. Međutim, ako netko ne vjeruje u Boga, i nakon smrti se pokaže da nema Boga, ne dobiva ništa i ne gubi ništa, ali ako taj otkrije da ipak ima Boga, gubi sve i vječno je proklet u paklu.

Ukratko, Pascalova logička pretpostavka govori nam da nikome ne može naškoditi da vjeruje u Boga i boji se pakla. Ali ne vjerovati uopće, to je veliki rizik – rizik koji može imati strašne posljedice za cijelu vječnost!

Kupujemo skupa osiguranja za automobile, nekretnine, a ne bi li bilo još važnije učiniti isto za nas same, posebno kada u ovom slučaju „osiguranje“ ne košta ništa, a osim toga, vjera u Boga čini ljude suosjećajnijima, brižnijima i manje sklonima depresiji?

Neki su sveci, poput Terezije Avilske i sestre Josefe Menendes odvedene u duhu u pakao. Drugi, poput sv. Gemme Galgani su imali strašna viđenja Sotone i njegovih demona. Pišući svom duhovniku, Gemma kaže: „Đavao me proganjao na svaki mogući način. Oh, da sam znate koliko sam propatila. Kako je zadovoljan bio noćas. Uhvatio me za kosu i vukao okolo vičući: ‘Neposluh, neposluh, sada nema više vremena da počnem ispočetka! Dođi, dođi sa mnom!’ Pokušao me odvući sa sobom u pakao. Mučio me tako više od četiri sata, i tako sam provela noć.“

Djeci iz Fatime, sv. Jacinti i Franji Marto te sestri Luciji dos Santos, Djevica je Marija pokazala strašne slike pakla kada su imali devet i 10 godina. Te su ih vizije potpuno promijenile, te su čak iako su bili još djeca, nisu više oklijevali učiniti ikakve žrtve samo kako njihove duše ne bi otišle u pakao. Tada ih je Djevica naučila i ovu važnu molitvu: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najveća potreba Tvojega Milosrđa.“

Izvor: mystics of the church

Prijevod: Kristina D., Misticizam u KC