U knjizi “Moj život” Terezija opisuje kako je 1550. imala viđenje koje je prenijelo njezinu dušu na mjesto u paklu. Od svih milosti koje je za života dobila, kaže kako je najveća upravo ova vizija pakla koja je u potpunosti promijenila njezin život.

Dok sam jednoga dana bila u molitvi, najednom, ne znajući kako, pričini mi se da sam bila sva strpana u pakao. Shvatila sam kako je Gospodin htio da vidim mjesto koje su mi nečastivi tamo bili pripravili, a ja pak zaslužila svojim grijesima. To se zbilo u jako kratkom roku, ali čak da poživim puno godina, čini mi se nemogućim da bih to zaboravila. Ulaz mi je bio nalik na neku jako dugu i usku ulicu, poput vrlo niske, mračne i uske peći. Pod mi je bio nalik na nekakvu vodu, više sličnu jako blatnjavu kalu, i smrdljivog zadaha, a po njemu mnoštvo odvratne gamadi. Na kraju je bila jedna udubina smještena u zidu, nalik na kakvu nišu, kamo su me ugurali u velikom tjesnacu. Sve je to ugodno za pogled u usporedbi s onim što sam osjetila. To što sam rekla slabo je naglašeno.

Ovo izneseno čini mi se da se ne može shvatiti ni dovoljno istaknuti, čak ni početak ovoga, ali sam u duši osjetila neku vatru, da ne mogu ni dokučiti kako bi se moglo iskazati kakva je. Tjelesne su boli bile pak tako nepodnošljive, uza sve to što sam u svojem životu proživjela jako teške i, kako kažu liječnici, najveće što se ovdje mogu proživjeti (zato što su mi se grčili svi živci kad sam se ukočila, a imala sam i puno drugih, mnogovrsnih; neke je čak, kako sam rekla, izazvao nečastivi), ali je sve to ništa u usporedbi s onim što sam tamo osjetila, uviđajući da će biti vjekovječno i da neće prestati nikada. To pak nije ništa u usporedbi sa samrtničkom borbom duše, onom tjeskobom, onim gušenjem, onom tako bolnom tugom, uz tako beznadno i žalobno nezadovoljstvo, da ne znam kako bih to dosta naglasila. Jer malo je reći kako je to stalno čupanje duše, zato što se čini da vam drugi skončava život, a ovdje je sama duša ta koja se komada. Riječ je o tome da ne znam kako bih dolično naglasila onu unutarnju vatru i ono očajavanje, uz tako teške muke i boli. Nisam vidjela tko mi ih je zadavao, ali sam osjećala kako gorim i drobim se, kako mi se činilo, a unutarnja vatra i očajavanje najgori su od svega.

Našavši se na tako smradnom mjestu, u takvoj nemogućnosti očekivanja utjehe nema ni sjedanja ni lijeganja, niti ima prostora, premda sam bila ugurana u ovo mjesto nalik na rupu izbušenu u stijeni. Te stijene, koje su zastrašujuće za pogled, same od sebe stežu i sve guše. Nema svjetla, nego su vrlo mračne tmine. Ne shvaćam kako može biti da se, premda nema svjetla, vidi sve ono što pogledu ima zadati muku.

Gospodin nije htio da tada vidim još više od cijeloga pakla. Kasnije sam imala drugo viđenje strašnih stvari, kaznu za neke poroke. Kad sam ih gledala, učinile su mi se puno strašnijima, ali kako nisam osjećala muke, nisu mi zadale toliko straha. A u onom viđenju Gospodin je htio da uistinu osjetim patnje i tjeskobu u duhu kao da tijelo to trpi. Ne znam kako je bilo, ali sam dobro shvatila kako je to bila velika milost i kako je Gospodin htio da vidim na vlastite oči odakle me je izbavilo njegovo milosrđe. Jer čuti kako o tome govore nije ništa, niti to što sam razmišljala o različitim patnjama i drugda (premda rijetko kada, jer se zbog straha moja duša nije osjećala dobro), niti što nečastivi muče, niti razne patnje o kojima sam čitala, sve to nije ništa prema ovoj muci, zato što je to nešto drugo. Ukratko: razlika je tu kao između slike i zbilje, a gorenje ovdje posve je neznatno u usporedbi s onom tamošnjom vatrom.

Ostala sam tako zaprepaštena, pa mi se čak i sad dok ovo pišem, premda ima tome gotovo šest godina, čini da mi od straha ponestaje prirodne topline. Kad se sjetim toga, čine mi se sitnicom sve tegobe i bolovi i sve ono što se ovdje može pretrpjeti, pa mi se čini da se dijelom žalimo bez razloga. Stoga ponovno kažem da je to bila jedna od najvećih milosti što mi ih je Gospodin udijelio, zato što mi je jako puno koristila da izgubim strah od nevolje i opreka ovoga života i da se trudim podnositi ih i zahvaljivati Gospodinu što me je izbavio, kako mi se sada čini, od tako strašnih i vječnih zala.

Odonda mi se, kako kažem, sve što bi trebalo pretrpjeti ovdje, čini lako u usporedbi s jednim časom muke što sam tamo propatila. Čudim se – budući da sam puno čitala knjige u kojima se ponešto govori o mukama u paklu – kako to da ih se nisam prije bojala niti ih smatrala onim što jesu. Gdje sam bila? Kako mi je moglo pružiti razonodu išta od onoga što me je vodilo tome da pođem u ono zlokobno mjesto? Budite blagoslivljani, moj Bože, zavijeke! I još kako se očitovalo da me Vi ljubite puno više nego što se ja ljubim! Koliko li ste me puta, Gospodine, izbavili iz tako tamne tamnice i kako sam se ja ponovno uvlačila u nju protiv Vaše volje!

Odatle potječe ona prevelika bol što mi je zadaje puno duša koje bivaju osuđene (zbog ovih luteranaca posebice, zato što su po krštenju već bili članovi Crkve) i velika želja da koristim dušama. Doista mi se čini da bih podnijela puno smrti jako drage volje zato da izbavim jednu jedinu dušu od tako velikih patnji. Ako ovdje vidimo u kakvoj nevolji ili boli neku osobu koju posebice jako volimo, čini se da nas sama naša narav potiče na sućut. I ako je velika bol, tišti i nas. A tek vidjeti neku dušu za vjekovječnost u najvećoj patnji među patnjama! Tko li će to podnijeti? Nema srca koje bi to podnosilo bez velike žalosti. Kad nas to ovdje – iako napokon znamo da će završiti sa životom i da ima kraj – potiče na toliku sućut, ne znam kako možemo mirovati na ovo drugo, koje nema kraja, i gledati toliko duša koje svakoga dana nečastivi odvodi sa sobom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Moj život” Terezije Avilske. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.