PITAJTE SVEĆENIKA

Što je misni kanon?

Što je misni kanon i koje značenje ima u kršćanskoj terminologiji?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Prvi put susrećemo naziv kanon iz pisma pape Grgura Velikoga (509.–604.) što ga je napisao Ivanu u Sirakuzi. Dakle, počevši od toga vremena, upotrebljava se grčka riječ kanon kojom se označava najuzvišeniji dio euharistijske molitve u rimskom obredu.

U rimskoj liturgiji euharistijska molitva zove se i kanon (pravilo), tj. čvrsto stojeći dio, što je učvršćivalo mišljenje da se u njemu ne smije ni najmanja stvar mijenjati. Visoko poštovanje dovelo je u zapadnom dijelu Crkve ranoga srednjeg vijeka do prijepornoga običaja koji je uzdignut u zakon, da se uz izuzetak predslovlja i poklika Svet… ona molila potiho. Tako je bila zastrta dvostrukim zastorom: zajednica je nije mogla čuti, a zbog latinskog jezika niti razumjeti. Tek od godine 1965. smije se euharistijska molitva govoriti na glas, a od 1967. i na materinskom jeziku.

Trud da se u zapadnoj Crkvi tzv. Rimski kanon reformira pokazao se, zbog višestrukih umetaka žrtvenih molitava, spomena svetaca i zagovora pa i prije izvještaja ustanovljenja, neizvedivim. Zato je papa dao nalog na posljednjem općem saboru da Rimski kanon, osim malih preinaka, ostane u svom prethodnom stanju, ali da uz njega treba sastaviti tri nova kanona na slobodan izbor. Ova odredba stupila je na snagu 1968. Otad je Rimski kanon označen i kao Prva euharistijska molitva. Druga euharistijska molitva prerađena je molitva rimskoga prvosvećenika i mučenika Hipolita s početka 3. stoljeća, tako da bi se moglo govoriti o euharistijskoj molitvi iz doba mučenika. Stvorena je i Treća euharistijska molitva za koju se nastojalo da joj se sastavni elementi poredaju jasno i pregledno: epikleza – zaziv Duha Svetoga prije posvećenja; anamneza – spomen-čin sjećanja Kristove smrti, uskrsnuća, uzašašća i slavnog dolaska; druga epikleza – zaziv Duha Svetoga poslije posvećenja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I u Prvoj euharistijskoj molitvi može se neposredno prije riječi ustanovljenja prepoznati epikleza, ali ona, na žalost, ne spominje Duha Svetoga. U istočnim liturgijama nalazi se ta epikleza nakon riječi ustanovljenja. Iz toga se još u ranom i srednjem vijeku razvila žestoka rasprava. Dok je Zapad zastupao mišljenje da prijetvorba darova nastaje po riječima ustanovljenja, Istok ju je pripisivao epiklezi. Danas se ponovno, kao i u prva četiri stoljeća, više naglašava jedinstvo euharistijskih molitava pa izgleda da bar na Zapadu krči put popuštanju te kontroverze. Posljednje riječi ove posvetne epikleze naglašene su dvama obredima: pružanjem ruku nad darove i blagoslovnim znakom križa. Usko s anamnezom povezana je sa svim euharistijskim molitvama (prava) prikazna i žrtvena molitva. Ona se u prvom redu odnosi na jedincatu žrtvu Kristovu u kojoj je on u isto vrijeme žrtveni dar i svećenik žrtvovatelj, a koja se u euharistijskom slavlju sakramentalno uprisutnjuje (aktualna prisutnost). Crkva se kao mistično tijelo Kristovo iznutra pridružuje žrtvenoj volji Kristovoj što svoje vlastito predanje Bogu spaja s Kristovom žrtvom.

Riječi ustanovljenja u Rimskom kanonu nisu u svom doslovnom tekstu identične s biblijskim izvještajem ustanovljenja. Nagađa se da pripada liturgijskoj tradiciji koja je bila utvrđena (fiksirana) već prije sastava spisa Novoga zavjeta. Najnovija je reforma Isusove riječi u svim euharistijskim molitvama izjednačila. Dosadašnji umetak Tajna vjere izdvojen je i uklopljen kao uvodna riječ za novouneseni poklik zajednice: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo…

Crkva hoće da vjernici ne samo prikazuju neokaljanu žrtvu, već da se nauče prinositi sami sebe te da se po Kristu posredniku iz dana u dan usavršavaju u jedinstvu s Bogom i međusobno kako bi napokon Bog bio sve u svemu.

Put k ovome cilju vodi preko primanja svete pričesti. Zato se ovdje nalazi i molba za plodonosno primanje svete hrane, koja se naziva i pričesna epikleza. U njoj se u isto vrijeme moli za jedinstvo svih vjernika koje je osobito djelo Duha Svetoga. Na pričesnu epiklezu nastavljaju se zagovorne molitve (intercessiones) za opću Crkvu, njezina službenika, ali i za svu djecu širom svijeta (Treća euharistijska molitva). Ovdje je i spomen pokojnika kod kojega su od Prve do Četvrte euharistijske molitve moguća navođenja određenih imena. Ovi zagovori važe za sve pokojnike čija je vjera samo Bogu znana (Četvrta euharistijska molitva). Tako i ovdje dolazi do izražaja univerzalno spasenjski značaj žrtve križa i njezinoga sakramentalnog ispunjenja.

U sve četiri euharistijske molitve nalazi se spomen mučenika i svetaca, posebno Bogorodice i apostola.

Posljednji element svih četiriju euharistijskih molitava velika je doksologija (iskaz slave, slavopoj).

Osim spomenutih triju euharistijskih molitava naknadno su izišle još tri euharistijske molitve za mise s djecom: jedna na temu pokajanja. Uz ove službene euharistijske molitve izišle su poslije Sabora i euharistijske molitve privatnoga značaja i to osobito u Nizozemskoj.

Sigurno svakom vremenu treba priznati pravo da hvalu Bogu naviješta na svom jeziku i u svojoj živoj vjeri, ali odobrenje vodstva Crkve nužna je pomoć da se sa središta i vrhunca kršćanskoga bogoslužja ne pokvari vremenskim uvjetovanim jednostranostima i subjektivnostima.

mons. Jozo Marendić

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Objavljeno: 25. veljače 2020.

Možda vam se svidi