PREEGZISTENCIJA DUŠE

Gdje smo bili kad nas nije bilo?

Dragi moj pater Luka, puno čitam i zaista nastojim kršćanski odgojiti moje četvero djece. Svako od njih je jedan svemir za sebe, i mogu reći da obožavam vinuti se u prostranstva njihovih malih nebesa. Pa eto, da ne duljim, moj petogodišnji sin Mislav, me je pitao: “Mama, a gdje smo mi bili kad nije bilo ni kugle, ni svijeta?”

Foto: Shutterstock.com, preegzistencija duše, reinkarnacija

Foto: Shutterstock.com

Odgovorila sam mu, da smo bili u Božjoj glavi, i kad nas je poželio utjeloviti, spustio nas je na zemlju. Ali tu sad dolaze pitanja na koje bih ja osobno željela da mi odgovorite. Ja osobno cijeli život, mogu reći od malih nogu, osjećam tu neku čežnju, ljubav i želju za nebom. Nekad imam osjećaj da mi nebo “šapće” o ljepotama, tamo … Pa evo, pitanje, vezano uz preegzistenciju duša. Čitala sam Origena i meni osobno se čini da te naše duše neko vrijeme žive na nebu. Otac nebeski ih malo “prošeće” nebom, prije nego dođu živjeti na zemlju. Pa onda, tko zaboravi, zaboravi, ali ljubav prema nebu je svakom u srcu. Pitala sam i mog divnog patera Ignacija o tome, a on je striktno odgovorio da duša počinje živjeti tek kad je Bog utjelovi. Molim vas, pater Luka, napišite mi malo o tome. S poštovanjem i uz Božji blagoslov.

Da nisam kršćanin vjerojatno bih bio platonovac. Platonova teorija o idealnom svijetu u kom smo, kako on kaže, prije postanka živjeli izuzetno je simpatična. Gledali smo istinu licem u lice, prebivali u bitku i dobroti, kupali se u moru ljepote. Pa zato kad u ovom životu tomu slično nešto susretnemo, sjetimo se te prve domovine, zahvaća nas nostalgija i čeznuće. Ali, na žalost, nije tako. I bolje da nije, jer prava istina o čovjeku je puno ljepša. Gdje smo onda bili kad nas nije bilo? Bili smo u mogućnosti biti.

Ali to ne znači da smo stvarno postojali. Jer ako jesmo, evo problema s preegzistencijom, predestinacijom, reinkarnacijom… i svih petljanija koje iz toga slijede. Bili smo dio Božje biti. Bio je Bog, ali mi nismo bili. A kad je došlo vrijeme da nas stvori, učinio je to iz svoje biti. lz preobilja svoje radosti i zanosa. Iz svoje zaigranosti, za igru i radost nas je stvorio. Potpuno na svoju sliku. I taj biljeg vazda u sebi nosimo; uvijek slutnju i otvorenost za više i bolje. A u susretu s onim što nam se učini kao da smo ne znajući oduvijek u sebi nosili — mi; zapravo, zahvaljujući tom susretu, postajemo kadri taj susret shvatiti. Ne ponavlja se ono što je bilo, već se ostvaruje mogućnost koju smo u sebi nosili. Naša očaranja ne crpe nadahnuće iz prošlosti, već iz budućnosti; ne iz sjećanja na sebe kakvi smo bili, već iz slutnje kakvi ćemo biti. Kao što ni pupoljak cvijeta ne cvjeta zato što se sjeća vremena kad je bio cvijet — već zato što u sebi nosi mogućnost da bude cvijet. Kad sunce zasije, evo ga. Kad nas Bog dodirne, evo nas — pružamo ruke, srce bi gore — tamo za gdje smo stvoreni. Gdje smo to bili? Tamo gdje se drugačije bude. Tamo gdje je bivovanje stvorenja nepotrebno — budući da su sva obuhvaćena u srcu Stvoriteljevu. Sumnjam da će ovo vaš petogodišnjak shvatiti. Ako shvati, zacijelo će postati isusovac. Bog vas čuvao.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od srca, p. Luka Rađa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 18. travnja 2016.

Možda vam se svidi