Svaki dan isto

Ljudi boluju od dosade, nasmrt umorni.
Kuća posve uređena. Prostrt stol.
Ne događa se ništa “novo”.
Zidovi su debeli, svuda ista hladnoća
Nikada ovamo ne prodire nov život.
Ljudi boluju od dosade.
Više ne vide cvijeće, ne slušaju više ptičjega pjeva.
Njegova papiga i psetance s kačkanom vestom
jednako su tako mrtvi kao i ljudi.

Navečer izlaze, lumpaju do jutra,
te spavaju kad grane sunce.
Idu k liječniku, neurologu, psihijatru.
Nikad se ne osjećaju dobro.

Zašto se nitko grohotom ne smije
kad u velikim skupovima, na TV-ekranu,
na svečanome prijmu,
vidi kako su neki ljudi smrknuti,
kako se napuhuju, znoje
i skupo plaćaju svoju lijepu vanjštinu?
Kad vide kako se gizdavo šepire
u labirintu taštine,
kako lažnom znanošću i strašnom ozbiljnošću
obezvrjeđuju prave životne vrijednosti
smatrajući sebe zanimljivima?

Foto: KS

Gornji tekst je izvadak iz knjige Phila Bosmansa “Živjeti je radost”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.