Smrt nerijetko iznenada dođe. Još jučer živ i raznovrstan govor zamijeni lagan i bezazlen plamen tek upaljene svijeće. Pa i kada dolazi polako, gotovo korak po korak, i kada se čovjekov govor posve neprimjetno utišava, ona u jednom trenutku stane pred nas. Bez riječi. Njezinu bezglasnost donekle zakriva proziran i tih plamen strpljive svijeće.

U nekom potresnom trenutku čovjek poželi da je sav njegov govor bio svjetlo. Samo svjetlo. I da ni za kakav drugi glas u njemu nije bilo prostora.

Kroz dane bude i razloga i opravdanja za buku ali – kada tome dođe vrijeme – sve ih nadjačava nečujni plamen koji ne traži pozornost, nego je nenametljivo pruža.

I dok gleda u plamen, na tolike načine izložen vjetrovima svijeta, čovjek postaje smjeran. Poput svijeće. Poželi biti svjetliji. Vedriji i tiši.

Nemoj odgađati trenutak kada će zasjati plamen tvoje duše. I sve što jesi sabrati se u njemu.

Stjepan Lice

[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]