Nemoj odgađati trenutak kada će zasjati plamen tvoje duše
Smrt nerijetko iznenada dođe. Još jučer živ i raznovrstan govor zamijeni lagan i bezazlen plamen tek upaljene svijeće. Pa i kada dolazi polako, gotovo korak po korak, i kada se čovjekov govor posve neprimjetno utišava, ona u jednom trenutku stane pred nas. Bez riječi. Njezinu bezglasnost donekle zakriva proziran i tih plamen strpljive svijeće.
U nekom potresnom trenutku čovjek poželi da je sav njegov govor bio svjetlo. Samo svjetlo. I da ni za kakav drugi glas u njemu nije bilo prostora.
Kroz dane bude i razloga i opravdanja za buku ali – kada tome dođe vrijeme – sve ih nadjačava nečujni plamen koji ne traži pozornost, nego je nenametljivo pruža.
I dok gleda u plamen, na tolike načine izložen vjetrovima svijeta, čovjek postaje smjeran. Poput svijeće. Poželi biti svjetliji. Vedriji i tiši.
Nemoj odgađati trenutak kada će zasjati plamen tvoje duše. I sve što jesi sabrati se u njemu.
Stjepan Lice
[facebook]Želiš još poticajnih tekstova? Klikni like![/facebook]