OD AŠRAMA DO ISUSA KRISTA

Povratak Kristu – ispovijest bivšeg tajnika Maharishija M. Yogija osnivatelja transcendentalne meditacije

Donosimo razgovor sa sveučilišnim profesorom, dr. Jacques Verlinde, negdašnjim tajnikom indijskog gurua Maharishi Mahesh Yogija koji je poznat na Zapadu kao utemeljitelj Transcendentalne meditacije i “znanosti o stvaralačkoj inteligenciji”. Jacques (Jakov) Verlinde rođen je 5. kolovoza 1947. u Belgiji. Bio je doktor znanosti, kad ga je 1968. godine duhovno traženje odvelo do susreta s transcendentalnom meditacijom (TM). Maharshi M. Yogi ga je zapazio te on postaje njegovim učenikom; prihvatio ga je i poveo u asrame Himalaya, što je rijedak privilegij za zapadnjake. Uz gurua kroz četiri godine produbljuje svoje poznavanje hinduizma i njegovu praksu.

polaganje_ruku

Stazom ezoterije

Poslije toga doživljava odlučujući susret s Gospodinom Isusom, što ga dovodi do napuštanja TM i nasljedovanja Krista po evanđelju. Vjerujući da je pronašao krug koji će mu omogućiti posvemašnje življenje vjere, zajedno s njegovim istočnjačkim iskustvom, mladi obraćenik pohađa jednu ezoterijsku školu, proučava njezinu doktrinu i bavi se njenom tehnikom. Pozivaju ga da razvije svoje okultne moći, koje je stekao posredstvom primljenih inicijacija kod Indijaca, te da ih “stavi na raspolaganje svome bližnjemu”. Tek nakon nekoliko mjeseci ezoterijske prakse, novo zbunjujuće iskustvo otvara mu oči i on shvaća da ezoterijsko-okultni put nije pomirljiv s onim iz evanđelja. Dolazi do novog loma, koji označava početak puta unutarnjeg ozdravljenja. U svome približavanju Isusu Kristu otkrio je duhovni poziv. Kad se odlučio za svećeništvo, Jacques Verlinde pohađa sjemenište u Avignonu, potom nastavlja studij filozofije i teologije na sveučilištu Gregorijana u Rimu. Zaređen je za svećenika biskupije Montpellier, 28. kolovoza 1983. godine. Godine 1988. postiže doktorat iz filozofije na katoličkom sveučilištu u Louvaineu. Danas predaje filozofiju prirode na filozofskom fakultetu katoličkog sveučilišta u Lionu i fundamentalnu teologiju u sjemeništu u Arsu, te u Benediktinskom među-samostanskom teološkom studiju Francuske.

Istovremeno je osnivač i prior Monaškog bratstva “Obitelji sv. Josipa”, kojemu se od 1991. godine potpuno posvetio, uzevši monaško ime Josip-Marija.

Osobno iskustvo stečeno na području New age duhovnosti i visoka izobrazba ovoga katoličkog monaha dovoljan su razlog da se, kao sugovornik, nađe na našim stranicama, a vjerujemo, u dogledno vrijeme, i gost u našoj domovini.

Vi ste osnivatelj “Obitelji svetog Josipa”. Možete li nam predstaviti svoju zajednicu?

– Obitelj svetog Josipa duhovna je obitelj na tragu “novih zajednica” i karizmatičke obnove. To je bratstvo posvećenih osoba koje žive prema pravilu sv. Benedikta, svjetovna oblatura sastavljena od obitelji i mladih, koji žele rasti kao Krist “u milosti i mudrosti” s Marijom i Josipom, u plodnom zajedništvu s raznim životnim staležima, koji su priznati kao putovi svetosti. Njezina je, dakle, duhovnost ona Svete Obitelji, idući putem Isusa i pod autoritetom sv. Josipa. U srcu našeg života je Riječ Božja, koju razmatramo u lectio divina, klanjamo joj se u euharistijskoj prisutnosti i slavimo je u liturgiji. Karizma “Obitelji svetog Josipa” jest unutarnje ozdravljenje, koje se događa tijekom zasjedanja-povlačenja (dvije razine: A i B), usredotočenih na djelovanje Riječi i Duha.

Vaš put od ashrama do samostana počeo je transcendentalnom meditacijom. Bili ste osobni tajnik Maharishi M. Yogija. Možete li nam predstaviti njegovu tehniku Transcendentalne meditacije i sam pokret?

– Maharshi M. Yogi želi Zapadu preko pokreta “Transcendentalne meditacije” staviti na raspolaganje tehniku vedske tradicije, da bi postigao rasvjetljenje ili “samadhi”. Ovo se iskustvo sastoji u stapanju s profinjenim kozmičkim energijama, koje se smatraju božanskima (ne zaboravite da je vedantizam panteizam). Da bi sljedbenik došao do tog stanja, pozvan je prekinuti sa svakom osobnom aktivnošću: fizičkom i psihičkom. Stoga on prihvaća vježbe hatha-yoge i umne meditacije, da bi prekinuo sa svakom aktivnošću, i umnom, te tako postigao stanje neosobne simbioze s prirodom. Tehnika meditacije koju predlaže Maharishi M. Yogi sastoji se u ponavljanju jedne “mantre”, a to je jedan raspoznajni zvuk, u principu po svom značenju vibracijski, koji se praktično posve jednostavno bira ovisno o dobi inicirane osobe. Dodajem da je mantra također ime jednoga hinduskog božanstva. To mehaničko ponavljanje dovodi na koncu do neke vrste postupka autohipnoze, do obustavljanja umne aktivnosti.

Zašto ste napustili Maharishi M. Yogija? Kakvo je bilo Vaše iskustvo s ovim guruom?

– U više sam navrata živio ovo čarobno iskustvo, ali ono me ipak nije ostavljalo zadovoljnim. Naime, u ovom neosobnom spajanju s profinjenim prirodnim energijama nije bilo više mjesta za ljubav. Za ljubav treba dvoje, dva osobna bića, koja slobodno odlučuju da se jedno drugom daruju, da učine savez. U iskustvu samadhija ne postoji ništa drugo osim neosobnog Ja, posvemašnje osamljenosti od Svega, uživanje u samome sebi. U tom stanju ne postoji više alternativa da bi se moglo ljubiti, klanjati…
Međutim, vjerovao sam kao što hinduistička tradicija tvrdi, da se treba odreći dvojstva pa tako i ljubavi, da bi se moglo postići oslobođenje; i zato sam ustrajao na tom putu.
Sve do blagoslovljenog dana, kad sam nenadano susreo jednog kršćanina, koji me doveo Kristu Isusu. Tada sam ga doista stvarno susreo kao živu Osobu, kao onoga koji je posve drugačiji, koji me slijedio za moga dugog puta, usprkos svim mojim nevjerstvima i čekao strpljivo da mu se vratim.

Maharishi M. Yogi pokušao je osnovati svoje međunarodno sveučilište mira i u Hrvatskoj. Zašto je, po Vašem sudu, izabrao baš Hrvatsku? Postoje li kakvi posebni motivi za to?

– Maharishi M. Yogi živi u iluziji, da bi bio dovoljan određeni broj osoba koje bi prakticirale transcendentalnu meditaciju u nekom mjestu sukoba, pa da se otklone klice nesloge koje mogu dovesti do rata. Tako je on osnovao sveučilišta mira u raznim mjestima međunarodne napetosti, no nikad se njegova proročanstva nisu ostvarila!

Blagoslovljenog dana nenadano sam susreo jednog kršćanina, koji me doveo Kristu Isusu. Tada sam ga doista stvarno susreo kao živu Osobu, kao onoga koji je posve drugačiji, koji me slijedio za moga dugog puta, usprkos svim mojim nevjerstvima i čekao strpljivo da mu se vratim.

Sljedbenici transcendentalne meditacije opravdavaju svoje djelovanje pozivajući se na “Pismo biskupima Katoličke Crkve o nekim vidovima kršćanske meditacije” Kongregacije za nauk vjere (26. 12 .1989.) i na knjigu Adrijana B. Smitha, koja nosi naslov “Ključ za Kraljevstvo nebesko. Kršćansko razumijevanje transcendentalne meditacije”. Prema nekim statistikama pokreta TM, u Hrvatskoj bi bilo više od 10.000 osoba koje su prošle njihov tečaj. Je li TM spojiva s kršćanstvom?

– Mislim da je rimski dokument vrlo jasan, ali s nijansama jednog papinskog dokumenta, koji izbjegava vrijeđanje osjećaja. Oslanjajući se na cjelokupnu kršćansku mističnu tradiciju, dokument ne prihvaća uporabu tehnika za približavanje Bogu u molitvi. Transcendentalna meditacija polazi od principa da je čovjek po naravi božanski; tehnika ima cilj otkriti taj duboki identitet, dopustiti sljedbeniku da on ostvari svoju božansku narav. Dakle, ne bi mogao ništa primiti izvana jer je on sam Bog, te bi samo trebao otkriti svoju božansku ukorijenjenost; tako kod svega toga više nazaduje, jer pothranjuje iluziju individualnosti.
Za kršćanina je meditacija priprava za pohod Posve-Drugoga, čiji dolazak je siguran jer je on to obećao, ali koga nikada ne možemo “dotaknuti”. Bogom Objave se ne može “manipulirati”: nikakva nam tehnika ne dopušta – protivno onom što predlaže TM – da iskusimo Boga Biblije samo s našim osobnim snagama. Molitva je doista bitno međuosobni susret kod kojega Bog ima inicijativu. Za kršćanina je molitva ponizno čekanje i stavljanje na raspolaganje, po uzoru na Djevicu Mariju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj Riječi”.

Za pridobivanje novih sljedbenika TM koristi tobožnja znanstvena istraživanja. Možete li prokomentirati “TM-siddhi” program, koji predlaže tehniku letenja i društvenu promjenu prema programu “stranke naravnog zakona”?

– Program siddhi započeo je kad sam još bio kod gurua, slijedom jedne vrlo žive rasprave s hinduističkim panditima (teolozima), koji su tražili od Maharishi M. Yogija da dokaže učinkovitost svoje tehnike i tako pokaže da njegovi učenici imaju uspjehe sa siddhijima. Maharishi M. Yogi je pristao da se ostvari ovaj program, premda je u velikoj hinduističkoj tradiciji vršenje okultnih moći strogo zabranjeno, jer se to smatra nespojivim s autentičnim duhovnim životom. Maharishi M. Yogi je ustrajao u tome, jer je vidio da je ova vrsta programa očarala Zapadnjake! No, ne mislim da nam lebdenje u zraku pomaže u rješavanju problema našeg vremena.
Što se tiče društvenog programa, kojeg su predložile političke stranke, a uveo Maharishi M. Yogi, riječ je o jednoj drugoj staroj utopiji gurua, koji su uvjereni da bi svijet izišao iz slijepe ulice, ako bismo živjeli u skladu s prirodnim zakonima. A za poznavanje tih zakona, kojima bismo se spontano podlagali, jedino se rješenje sastoji – očito – u prakticiranju transcendentalne meditacije.

Traženje istine dovelo Vas je u Tibet, gdje ste proživjeli četiri godine. U Hrvatskoj su raširene mnoge knjige koje govore o izvanrednom iskustvu zapadnih putnika u Tibet?

– Mnoga su putovanja te vrste “romansirana”, da bi izgledala neobičnija. Postoji mit o Istoku i mit o Himalayama. Sigurno, život u ashramu posebno je i snažno iskustvo. Ali i život u zapadnim samostanima nije bitno različit, osim dakako onoga što se tiče cilja. Ono što čini jedan život kvalitetnim nije izvanredna oznaka izvanjskih putovanja, nego ustrajnost u unutarnjem putovanju, što se ne vidi izvana i o čemu se ne može skoro ništa reći …

Vi ste kroz nekoliko godina intenzivno prakticirali jogu. U Hrvatskoj je program joge razvijan počevši od osnovne škole pa sve do bolničkih i sveučilišnih struktura zahvaljujući pokretu “Joga u svagdašnjem životu” Paramhanse Swami Maheswaranade. U jednom svome djelu autor J.-M. Dechanet tvrdi da se joga ne može kristijanizirati nego, eventualno, kršćanstvu podrediti tek neke njezine elemente. Njemu slično, i kod Vas smo naišli na jedno mjesto gdje stoji: “Pravo govoreći nema ‘kršćanske joge’.” Možete li nam protumačiti cilj joge i njezin odnos s kršćanstvom?

– U posljednjim napisima svojih novina otac Dechanet sâm govori vrlo ozbiljno protiv zanosa koji može izazvati joga. On ističe teškoću integriranja ove prakse s autentičnim kršćanskim životom s obzirom na samu prirodu joge. Ne smijemo zaboraviti da se radi o tehnici kojoj je cilj susret dviju polarnosti “božanske” energije, čije bi dijeljenje bilo na početku svakog iskazivanja. Konkretno, sljedbenik povećava “zemaljsku” energiju – “kundalini” – sve do vrha lubanje, gdje se neutralizira ona razumna skupa sa svjetlosnom energijom i tako proizvodi iskustvo samadhija.
Za nas kršćane ne radi se o božanskoj energiji, nego o stvorenim okultnim energijama, koje nemaju ništa – apsolutno ništa – s božanskom milošću. Velika je opasnost pobrkati naravno zadovoljstvo, što može proizvesti prakticiranje joge, s nadnaravnim mirom ulivenim po Duhu Svetomu.
Ritual joge pripada prirodnom misticizmu. Ako ne pripadamo ovom obliku duhovnosti, onda je bolje ne dirati taj obred.

Polazeći od joge i putujući alternativnom medicinom te stižući do oklutizma zapažamo kako su u svima, kao vezivno tkivo, prisutne – čakre. S obzirom na čakre želimo Vam postaviti sljedeća pitanja: Budući da ste prakticirali “buđenje čakri”, kakvo je Vaše iskustvo s obzirom na njih? Postoje li one, prema Vašem sudu, a ako postoje, što su i kakvo je za Vas njihovo teološko vrednovanje?

– Budući da je svjedočanstvo o suptilnim centrima prisutno kod raznih neovisnih tradicija, mislim da je teško nijekati postojanje tih malih “energetskih pumpi”, a to su čakre. Naravno one pripadaju okultnoj antropologiji i – kao što njihovo ime pokazuje – izmiču svakoj empirijskoj potvrdi. One dakle u potpunosti otkrivaju ezoterijsku praksu – bilo onu istočnu ili zapadnu. One bi se pojavljivale u presjecima “nadi”, to jest u kanalima koji bi kroz tijelo prenosili okultne energije; njih dakle ima jako mnogo, no tradicija se posebno zadržava na onih sedam glavnih. One bi funkcionirale, kao što sam maločas rekao, kao male pumpe, podupirući opskrbljivanje kundalinija uzduž kralježnice na svom putu prema čeonoj čakri.

Ako one postoje – drugačije rečeno ako nas je Bog njima obdario – to znači da su korisne. No meni izgleda da se kroz jogu prenapuhuje njihova funkcija, sve do uvođenja u iskustava koja za nas kršćane nisu druge doli samo psihičke naravi, prouzrokovana preobrazbom naše suptilne prirode.

U svijetu okultizma postoje dva različita pogleda, s jedne strane opća demonizacija svih fenomena i s druge strane psihološko tumačenje koje isključuje bilo kakav utjecaj zla. Vi ste jedinstvena osoba, koja je eksperimentirala s ovim tehnikama, o kojima smo govorili, i stoga ste kadri promišljati na filozofsko-teološki način. Kakva su Vaša iskustva posebno s obzirom na problem “channelinga” u svijetu New Agea?

– Sva subjektivna iskustva medija mogu se tumačiti patološkim pojmovima psihičkog života. No postoje i objektivni učinci, koje je teško pripisati nečem drugom osim duhovnim nevidljivim silama, koje djeluju posredovanjem medija. Ne zaboravljam djelovanja parapsihologije, no treba priznati da su poslije prvog časa uzbuđenja rezultati vrlo ograničeni i uglavnom varljivi. Uvijek ostaje jezgra neprotumačivih fenomena, što nas obvezuje da računamo s hipotezom duhova. Tim više što ovdje također mnogostruko i usklađeno svjedočenje raznih i neovisnih tradicija ide u prilog njihova vrlo stvarnog postojanja. Dodajem da mi je na ovom području moje osobno iskustvo i dvadeset godina pastoralnog iskustva uklonilo svaku sumnju što se tiče postojanja tih duhova.

Mnogo je teže pročistiti njihovu prirodu. Neke ezoterijske tradicije govore o duhovima, koji imaju energetsko tijelo koje odgovara shemi po kojoj su oni aktivni. Većina okultnih tradicija poziva na najveću razboritost, ali i na traženje pomoći ovih duhova da se zadobiju moći. Kršćanska tradicija u tom pogledu vrlo je jasna: ona ne oklijeva, vjerna onome što o tome govori Riječ Božja, da ih prokaže kao demone (sv. Augustin, sv. Toma Akvinski); a takvo je i moje iskustvo. Demon je učitelj opsjenar: njegove čete imaju golemu sposobnost prilagođavanja željama i očekivanjima znatiželjnika, koji se za njih zanimaju.

Nakon lutanja kroz jedan period života po raznim ashramima nadošao je samostan. Kako je protjecao Vaš proces oslobađanja, to jest što ste morali svladati da dođete Kristu?

– Bilo bi jako dugo tumačiti kako me jedna grupa ezoterika poslije mog iskustva s ashramom “oporavila” i uputila u okultne poslove. Kad mi je Gospodin otvorio oči o nespojivosti ove prakse – što sam činio s najboljim nakanama, naročito da zadobijem psihičko ozdravljenje! – sve sam svoje moći stavio podno Križa, priznao sam svoja lutanja i molio da budem oslobođen svih veza koje sam mogao sklopiti s mračnim silama preko njihovih praksa. Kad sam se digao s ove molitve, više nisam imao nikakvu moć! No trebalo mi je mnogo godina “oporavka”, da pronađem u potpunosti svoju psihoduhovnu ravnotežu, nakon toliko godina lutanja i eksperimentiranja u dvoličnim sferama.

U Hrvatskoj postoji veliko zanimanje za okultno, za alternativna liječenja, za jogu, New age, TM… Više puta se kroz godinu održava i sajam “Ezoterika Croatica”. Koja je Vaša poruka osobama koje se obraćaju ezoterizmu s obzirom na Vaše bogato iskustvo?

– Vjerujem da privlačnost ezoterije proizlazi iz gubljenja smisla za misterij. Danas se čini uljudno omalovažavati kršćanstvo kao nešto što je prošlo, nemoderno, itd. No kad nas Kristova poruka više ne zahvaća, kako onda hraniti našu nadu? Svakog čovjeka muči strah od smrti. I oni koji nemaju oslonca u nadi uskrsnuća traže na sve načine da odagnaju taj strah pred neizbježivim. Jedni nastoje umanjiti dramatičnost smrti, misleći na pretpostavku reinkarnacije: ako je povratak moguć, smrt nema posljednju riječ. Drugi nastoje stupiti u vezu s pokojnima: ako oni mogu s nama komunicirati, tada je tu dokaz da se sve ne zaustavlja s posljednjim dahom. Također potraga za kloniranjem je razlog – bar djelomičan – za nadu u prekogrobni život…

Omalovažavanjem kršćanskog nauka otvara se prostor ezoterizmu, koji brka milost i suptilne energije, obožavanje Duha Svetoga i samoobožavanje čovjeka kroz inicijacije zazivanja duhova.

Napasnik je već nagovarao naše praroditelje: “Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”. Njegova se taktika u biti nije promijenila. Sva ljudska povijest to dokazuje: zar na tom putu prometejske oholosti čovjek ne želi postati jednak Bogu i pronaći sreću?

Sva subjektivna iskustva medija mogu se tumačiti patološkim pojmovima psihičkog života. No postoje i objektivni učinci, koje je teško pripisati nečem drugom osim duhovnim nevidljivim silama, koje djeluju posredovanjem medija. Ne zaboravljam djelovanja parapsihologije, no treba priznati da su poslije prvog časa uzbuđenja rezultati vrlo ograničeni i uglavnom varljivi. Uvijek ostaje jezgra neprotumačivih fenomena, što nas obvezuje da računamo s hipotezom duhova.

Naša hrvatska izdavačka kuća “Verbum” priprema se za izdavanje Vaše prve knjige Zabranjeno iskustvo. Od ashrama do samostana. Zapazili smo da u Vašim djelima kod podjele stupnjeva svijesti u novim religioznim pokretima za izražavanje kršćanskog iskustva upotrebljavate izraz Mircea Eliade “enstasa” umjesto “ekstaza”. Možete li nam protumačiti razliku između ta dva pojma i unaprijed predstaviti Vašu knjigu, koju će za kratko vrijeme naši čitatelji imati priliku čitati?

– U tom djelu dajem istovremeno svjedočenje svoga prijelaza u hinduističku tradiciju, u školu Maharishi Mahesh Yogija, i kršćansko razmišljanje o proživljenim iskustvima u kontekstu toga prirodnog misticizma.

Posebno pokušavam pokazati da, ako istočnjačka meditacija i kršćanska molitva, obje, započinju istim putem pounutrašnjenja, njihovi putovi se ipak ubrzo razilaze. Istočnjačke tehnike pomažu sljedbeniku da uvijek ide dalje regresivnim putem prema osobnoj svijesti, prema iskustvu kod kojeg osoba nestaje i tako ostaje samo utisak čina postojanja – bez odnosa. U stvari to je stanje koje Mircea Eliade označava imenom “enstasi”. Pojedinac se nalazi nadvijen potpuno nad svoje vlastito postojanje, u narcisoidnom samopromatranju. Dok smo na putu kršćanske molitve pozvani na potpuno suprotno: otvoriti se tom Drugom čiji pohod očekujemo. Trčimo njemu ususret kao mudre djevice iz prispodobe, i izlazimo iz samih sebe. Odatle izraz “ekstaza” koji označava kršćansko mistično iskustvo, a ono je bitno međuosobno i dijalogalno.

Zahvaljujemo Vam na ovom razgovoru u nadi da ćemo Vas u dogledno vrijeme moći ugostiti u Hrvatskoj.

– S radošću prihvaćam!

Razgovarao: fra Josip Blažević, razgovor preveo: Augustin Kordić, Veritas

Dr. Jacques Verlinde je autor više djela. Na hrvatski je prevedena njegova knjiga: Zabranjeno iskustvo (1998.); a objavio je i djela Ljubav tri puta sveta (1999.); Kad se zastor razdere. Izazov ezoterije za kršćanstvo (2000.); Svećenik za treće tisućljeće (2001.); Božanstvo bez imena i lica. Izazov ezoterije za kršćanstvo (2001.), a trenutno su u pripremi još dva volumena o istoj temi izazova ezoterije za kršćanstvo; Živjeti s islamom (2001.); Obitelji… po vašim obilježjima. Odgovor Učiteljstva Crkve na izazove upućene obiteljima (2002.); Kršćanstvo: mladost Europe (2002.); Uvod u lectio divina (2002.); Stotinu pitanja o novoj religioznosti (2002.).

Objavljeno: 5. veljače 2015.

Možda vam se svidi