Iako je odgojena kao Židovka, Edith Stein se u ranoj mladosti udaljila od vjere. Ipak, nastavila je tragati za istinom, ponajprije kroz studij filozofije. To ju je intelektualno putovanje dovelo do proučavanja kršćanskih spisa, poput Novog zavjeta i Duhovnih vježbi sv. Ignacija Loyolskog.

Međutim, osvojio ju je životopis svete Terezije Avilske kojeg je pročitala za jednu noć. „Kad sam završila s knjigom, rekla sam samoj sebi: ‘To je istina’“, zapisala je o tom iskustvu Edith Stein.

Njezino se srce cijeloga života pripremalo za istinu, a kada je pročitala taj životopis, otkrila je ono za čime je čeznula, kako navodi Aleteia.

Prema Institutu za karmelske studije, knjiga svete Terezije Avilske u strogom smislu riječi nije „autobiografija“ te se bavi mnogim temeljnim životnim pitanjima:

„Iako se na nju obično tako gleda, Terezijina knjiga nije autobiografija, niti intimni dnevnik. Ona uglavnom govori o nadnaravnim (ulivenim ili mističnim) stvarnostima nutarnjega života. Unatoč tome, koristi se autobiografskim materijalom kao pozadinom na kojoj prikazuje postojanje i vrijednost Božjih milosti.“

Edith je imala puno toga za naučiti iz života svete Terezije, uključujući i njezine borbe s molitvom i nutarnjim životom:

„[Sveta Terezija Avilska] započinje pričom o tome kako je od najranije dobi primala obilnu Božju milost. Bila je uvedena na put molitve te je u svojim ranim dvadesetima doživjela i prva iskustva mistične molitve. Iako je u više navrata kočila Božje djelovanje, čak dotle da je napustila molitvu i nutarnji život, Njegovo je milosrđe na kraju pobijedilo njezino jadno stanje. Kada se naposljetku potpuno prepustila Njegovoj milosti, Bog je započeo svoje divno i neposrednije djelovanje u njezinoj duši.“

Nekoliko mjeseci nakon čitanja knjige, 1. siječnja 1922., Edith Stein krštena je u Katoličkoj Crkvi. Kasnije je postala karmelićanka, uzevši ime Terezija u čast svete Terezije Avilske. Uhićena je u Nizozemskoj zajedno s ostalim krštenim Židovima te poslana u Auschwitz, gdje je ubijena u plinskoj komori.