Na Dušni dan bila sam na misi na jednom lokalnom groblju, koju je predslavio naš biskup. Kao i uvijek, to je bio moćan podsjetnik na našu blisku povezanost s mrtvima. Dok smo u procesiji prolazili grobljem pjevajući litanije Svih svetih, taj susret sa stvarnošću smrti bio je lijep i uzvišen. No u tome sam se trenutku prisjetila razdoblja u svojemu životu kada je i sama pomisao na smrt izazivala samo tjeskobu i strah. No na sreću, svoj sam nezdravi strah od smrti savladala uz obraćenje, katehezu i dublji odnos s Kristom.

Moj nezdravi strah

Ne sjećam se nikakvoga posebnoga okidača, ali mogu se sjetiti da je moj intenzivni strah od smrti počeo negdje krajem osnovne škole. Morala bih se trgnuti iz vlastite mašte – nisam izmišljala strašne scenarije, ali i sama pomisao na moju vlastitu smrt ili smrt voljene osobe izazivala bi veliku nutarnju pomutnju i tjeskobu. Moje rješenje za te strahove bilo je izbjegavanje te teme i potiskivanje mojih briga. To se nastavilo sve do mojih tridesetih godina.

Nikada nisam nikome govorila o toj temi jer sam pretpostavljala da je prirodno bojati se. Dok sam odrastala, rijetko sam se morala suočavati sa svojim strahovima jer je u tom razdoblju umrlo jako malo meni bliskih osoba. Sjećam se da su me uznemiravala groblja, jer su „jeziva”, i da sam se veoma užasavala starenja, jer su to za mene bili strašni podsjetnici na moju vlastitu smrtnost. Naučila sam kako da me se ne dojme slike koje podsjećaju na smrt, poput raspela, ili scena umiranja u filmovima. Uvijek sam imala želju završiti u raju, ali žalosno je bilo da sam rijetko razmišljala o smrti ili drugom svijetu jer mi „nebeske radosti” nisu donosile mnogo mira – sam čin umiranja i dalje me je previše uznemiravao. Sada shvaćam da je to bio nezdravi strah od smrti, ali promišljajući o svemu otkrila sam da je to bio samo simptom. Korijen problema bio je u tome što je moje shvaćanje vjere bilo vrlo površno, i to neznanje sprječavalo me je da spoznam – i iskusim – nadu koju nam je dao Krist, koji je preobrazio smrt.

Obraćenje donosi razumijevanje i nadu

Tek sam nedavno svladala svoj nezdravi strah od smrti. Tu promjenu nisam primijetila odmah, ali nakon što sam prije deset godina iskusila duboko obraćenje i povratak vjeri, postupno sam postala svjesna svojega dubljega shvaćanja smrti. Moj pogled na život postao je kristocentričan, i na smrt više nisam gledala kao na izvor straha, nego nade.

Crkva naučava da Božji naum za čovječanstvo nikada nije bio da iskusi smrt kakvom je sada poznajemo. Ona je jedna od tragičnih posljedica grijeha i neposlušnosti (KKC 1008, 1018). No Bog nas poslije našega pada nije napustio. Krist se u ljubavi utjelovio i prinio sebe kao žrtvu na križu za naše grijehe. Umrijevši i uskrsnuvši preobrazio je smrt (KKC 1009).

Ako se sjedinimo s Kristom, i dalje ćemo iskusiti tjelesnu smrt, ali tada ćemo moći o kraju ovoga zemaljskoga života promišljati s radosnim iščekivanjem slave koju ćemo primiti u nebu. Katekizam Katoličke Crkve kaže da svim vjernim mrtvima u smrti život ne završava, nego se mijenja (KKC 1012), a Bog je objavio da su nebeske radosti nezamislivo čudesnije od ičega što mi možemo zamisliti (usp. 1 Kor 2,9)! Crkva nam kaže da bi stvarnost smrti ne bi trebala biti izvor straha, nego snažan podsjetnik da ovaj život ima vječne posljedice (KKC 1007). Krist je za nas sve zaslužio mogućnost vječnoga života, i nudi nam dovoljno milosti da uđemo u svoj nebeski dom (KKC 1019), no Bog nas neće prisiljavati. Isus nas više puta u Evanđeljima upozorava da sve one koji slobodno izaberu ostati odvojeni od Boga čeka vječno prokletstvo. Bog nam za vrijeme našega kratkoga razdoblja provedenoga na zemlji nudi svoju milost i milosrđe, i mi mu moramo svoja srca otvoriti sada (KKC 1013). Iako razmišljanje o tim istinama može izazvati strah, to ne bi trebao biti strah od smrti. Trebao bi to biti strah od grijeha i gubitka Boga za cijelu vječnost.

Krist donosi pozitivno značenje smrti

Sveti Pavao piše da zbog Kristove smrti i uskrsnuća kršćani mogu radosno uskliknuti: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,55) To je zato što smrt – ako smo sjedinjeni s Kristom – više nije neprijatelj. Katekizam Katoličke Crkve kaže:

„Zahvaljujući Kristu, kršćanska smrt ima pozitivni smisao. ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!’ (Fil 1, 21). ‘Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti’ (2 Tim 2, 11). Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krstu sakramentalno već ‘umro s Kristom’, da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to ‘umiranje s Kristom’ te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin […]”

„U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: ‘Želja mi je otići i s Kristom biti’ (Fil 1, 23); i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po Kristovu primjeru […]”

(KKC 1010-1011)

Promišljanje o smrti

Nije znak nevjernosti ako se donekle bojite smrti. Sjećam se kako sam čitala da je i sv. Terezija iz Lisieuxa imala trenutke kada se bojala smrti. Smrt je otajstvo, a nas ljude nepoznato često čini tjeskobnima. No kao kršćani trebali bismo smrt promatrati u novome svjetlu. Ona ne bi trebala biti nešto morbidno ili depresivno. Moramo izbjegavati imati nezdravi strah od smrti koji nas toliko zaokuplja da zanemarimo svoj poziv da budemo sveti i autentični svjedoci vjere. Ne možemo ni dopuštati strahu da nas tjera da posve izbjegavamo razmišljanje o smrti i drugome svijetu jer tako riskiramo iz vida izgubiti svoj cilj – nebo!

Crkva nas poziva da promišljamo o stvarnosti smrti jer želi da uvijek budemo spremni, budući da nikada ne možemo znati kada će naš život na zemlji završiti. Toma Kempenac o tome snažno progovara u svojoj knjizi „Nasljeduj Krista”:

„Trebalo bi, da uvijek radiš i misliš tako, kao da ćeš još danas umrijeti. Kad bi ti savjest bila mirna, ne bi se mnogo bojao smrti. Bolje bi bilo čuvati se od grijeha nego misliti na smrt. Ako danas nijesi pripravan, kako ćeš biti sutra? Sutrašnji je dan nestalan, i ne znaš hoćeš li sutra živ biti?” 

[…] 

„Blago onome, koji uvijek misli na čas smrti i svaki se dan na nj sprema. […] Budi, dakle, pripravan, i živi tako, da te smrt ne zateče nikad nepripravna. Mnogi umru naglo i iznenada; jer ‘Sin Čovječji doći će u koju uru ne mislite.‘” Kad dođe onaj zadnji čas, o čitavom ćeš prošlom životu početi sasvim drugojačije misliti; veoma ćeš žaliti, što si bio tako nehajan i mlitav.”

„Kako je sretan i mudar onaj koji nastoji, da sada za života bude onakav, kakvog želi da ga smrt nađe! A u sretnu se smrt mnogo pouzdaj, ako svijet posve prezreš te vruće želiš napredovati u krepostima; ako uzljubiš stegu, ako vršiš pokoru, ako se svladaš i ako podneseš svaku nevolju za ljubav Kristovu.”

[…]

„Ej, predragi, iz kakve bi se pogibelji mogao izbaviti, kakvog li se straha riješiti, ako budeš uvijek živio u strahu Božjem i mislio na smrt? Nastoj sada tako živjeti, da se na času smrti možeš većma radovati nego bojati. Nauči se sada sve prezirati, da onda možeš nesmetano poći Kristu.” (I. knjiga, 23. glava)

Važno je spoznati ono što sam ja otkrila u svojemu vlastitome životu: nezdravi strah od smrti je opasan. Kod mene su strahovi bili vezani uz činjenicu da sam bila mlaka u vjeri, a popuštajući pred njima nisam razmišljala o smrti ili o svojemu nebeskome cilju. Usredotočivala sam se na sadašnjost, a nisam se pripremala za neizbježnu budućnost – smrt i trenutak kada ću stajati pred Kristovim sudačkim prijestoljem. Hvala Bogu, stvari su se kod mene promijenile jer sam otkrila Krista i obilnu nadu koju on donosi. Ostajem svjesna da možda neću imati još jedan dan na zemlji, i zato u svakome trenutku, Božjom milosti, težim živjeti sveto. Umjesto da se bojim smrti, sada nestrpljivo iščekujem nebeske radosti. Nastojim uvijek biti spremna, da, kada taj dan dođe, zajedno sa sv. Terezijom iz Lisieuxa mogu reći: „Ja ne umirem, ulazim u život.” (KKC 1011)

Izvor: Allison Low | Catholic Stand

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net