Sjedite u čekaonici zubareve ordinacije. Zubar kasni, pa uzimate najnoviji broj časopisa o životu slavnih da skratite vrijeme. Listate kroz dugi niz crtica o pop-kulturi, i tako stignete do članka o glumici čiji rad cijenite. Članak se najviše bavi njezinom borbom s depresijom u godinama dok je bila na putu da postane zvijezda kazališta i filma, ali dva su paragrafa posvećena njezinoj nedavnoj rastavi od manje slavnoga muža, scenarista.

Izvor blizak paru rekao je časopisu da su njezini problemi s depresijom unijeli dosta napetosti u brak, ali da su veći problemi bili njegovo opijanje i njihovi različiti pristupi odgoju njihovih dviju kćeri. „Ona je praktična katolkinja”, izjavio je izvor, „i želi ih tako odgajati. To znači redovite odlaske na nedjeljnu misu i pohađanje katoličkih škola. Muž samog sebe opisuje kao ‘produhovljenog, ali ne i vjernika’, i ustraje u tome da djeca trebaju biti izložena različitim vjerama i filozofijama, i same odlučiti o tim stvarima kako budu sazrijevale.” Kao praktični katolik, nimalo vam se ne sviđa klišej „produhovljen, ali ne i vjernik” (PANIV), i pomisao na to vas iritira do kraja radnoga dana, poput kamenčića u cipeli koji vam žulja petu.

Kada taj PANIV senzibilitet promotrimo kroz prizmu Svetoga pisma, nailazimo na tematski kontinuum čiji su korijeni u vremenu prije rajskog vrta. Đavao i veliki kontingent anđela pali su i jer su „neopozivo odbacili Boga i njegovo kraljevstvo”, a zatim je zavodnik zaveo naše praroditelje da se pridruže njegovoj pobuni obećavajući im: „Bit ćete kao Bog” (KKC #392). Kasnije će jedan narod pokušati sebi stvoriti ime gradeći kulu i grad bez ikakva poštovanja prema Bogu (Post 11,1-9), a još kasnije će izraelski narod doći do točke u svojoj povijesti kad „[…] ne bijaše kralja u Izraelu i svatko je živio kako mu se činilo da je pravo” (Suci 21,25).

Ta drama u kojoj palo stvorenje zauzima Božje mjesto i preuzima Božje povlastice nastavlja se kroz ostatak Svetoga pisma. Ta vrsta „boštva” dramatično je ilustrirana u „Izgubljenom raju” Johna Miltona kada Sotona izjavljuje da je bolje „vladati u paklu nego služiti u raju”. C. S. Lewis pisao je kako „postoje dvije vrste ljudi: oni koji kažu Bogu ‘Budi volja tvoja’, i oni kojima Bog kaže: ‘Dobro, neka ti bude po tvome’”.

Kakve veze to ima sa sve većim brojem PANIV ljudi u američkoj kulturi? Prije nego što budemo mogli odgovoriti na to pitanje, važno je razumjeti da PANIV ima mnogo različitih varijanti. Na primjer, ima osoba u evangeličkim i evangeličko-karizmatskim krugovima, od kojih su mnogi rođeni 1990-ih, koji dođu do točke kada postanu frustrirani mnogim aktivnostima i naglascima u svojim crkvama za koje smatraju da nisu ukorijenjeni u Svetome pismu ili da im središte nije Krist. Možda misle da karizmatični pastor, njihova denominacija ili pak program izgradnje zauzima sav prostor, i da je sam Krist zaboravljen. Počet će govoriti nešto poput: „Ne želim vjeru, želim odnos s Kristom”, ili „Nisam vjernik, produhovljen sam”. Ponekad kada praktični katolik čuje te riječi, pomisli da se radi o napadu na rituale, tradicije i sakramente njihove vjere, a zapravo se radi o samokritici njihova vlastitoga protestantskoga, eklezijalnoga života. To nije boštvo, a za mnoge ljude takvo razbijanje iluzija može biti prvi korak prema prelasku Tibera (obraćanju na katoličanstvo, op. prev.).

Postoji još jedna varijanta PANIV-a, posve drukčija, opasna za našu kulturu, i ima izražene pretenzije na boštvo. Ta osoba naslućuje Transcendentno, naslućuje Nekoga ili Nešto koji se ne mogu svesti na zakone biologije, kemije i fizike, i koji može, s vremena na vrijeme utjecati na njihov svakodnevni život. No nisu se podložili božanskom metanarativu (npr. Svetome pismu, predaji, učiteljstvu), ili kao u restoranu izabiru što im se sviđa iz različitih vjerskih tradicija i filozofija. U oba slučaja same sebe čine arbitrima istine u razumijevanju Božje naravi, dokučivanju ljepote, dobrote i istine, određivanju dobra i zla, i odgovaranju na prastaro pitanje: „Pa kako da onda živimo?”

Plod takvoga pristupa često bude to da osoba stvori „Boga” prema slici samih sebe, jer svoj unutarnji ljudski glas poistovjećuju s glasom Božjim. Ross Douthat to naziva „unutarnjim Bogom”, i taj je pristup naveliko prisutan u iznimno popularnim knjigama poput „Jedi, moli, voli”. To se savršeno slaže s nečime što je u svojim istraživanjima otkrio sociolog religije Robert Bellah, pogotovo u poznatom razgovoru što ga je imao sa ženom imenom Sheila. Sheila je izjavila: „Vjerujem u Boga. Nisam vjerski fanatik. Ne sjećam se posljednjega puta kada sam otišla u crkvu. Moja me vjera već dugo nosi. To je sheilaizam. Jednostavno, moj vlastiti glasić.”

Jedna od glavnih pokretačkih snaga boštva je zasigurno terapeutski mentalitet. Taj aspekt američke kulture istraživao sam u eseju nedavno objavljenom u ovome časopisu, i u tom sam se eseju poslužio anegdotalnim i empirijskim dokazima kako bih argumentirao da značajan broj Amerikanaca, uključujući i mnoge koji redovito pohađaju nedjeljnu misu, ne mari toliko da čini dobro ili da budu dobri, nego da se osjeća dobro. To nastojanje oko subjektivnoga dobroga osjećanja često zasjeni jasne obveze njihove vjerske tradicije. Kako je Philip Rieff predvidio prije pola stoljeća, na Zapadu je čovjeka vjernika, koji se brine oko spasenja i svetosti, zamijenio terapeutski čovjek, koji se brine oko toga da doživi navalu endorfina.

Padaju mi na pamet dvije priče, ali ima ih još mnogo. Obje uključuju žene koje su godinama bile članice ortodoksnih kršćanskih tradicija. Prva je bila udana za jednoga pastora. Napustila je muža i tradiciju, i sada živi s nekim drugim muškarcem. Druga se priključila liberalnoj episkopalnoj zajednici, i trenutno je u lezbijskoj vezi. U oba su mi slučaja dvije različite nominalne kršćanke prišle nakon tih promjena i izjavljivale „kako su sada sretne”. Ta se ponašanja često uljepšavaju drugim izjavama, poput: „Ona slijedi svoje srce”, i/ili „Pronašla je sebe”, i/ili „Osjeća se stvarno živom”, i/ili „Pronašla je svoju srodnu dušu”. To su sve terapeutske gluposti koje se nakupljaju u našoj kulturi. Šifre su to za sljedeće: „To ponašanje povećalo je količinu ‘kemikalija sreće’ u njezinome mozgu, uzrokovalo dobar osjećaj, i tako je legitimizirano ponašanje koje je u pravovjernom kršćanstvu zabranjeno.”

Ono što nominalni kršćani često zanemaruju je da samo zato što nešto čini da se osjećaš dobro, to nije uvijek dobro za tebe ili za kulturu u kojoj živiš. Dokazi ukazuju na to da se dvoje ljudi koji zajedno žive prije braka mogu na početku dobro osjećati, ali da takav aranžman značajno povećava rizik od razvoda i stvara brakove s manje zadovoljstva u odnosu. Kod homoseksualaca se događa jako mnogo negativnih ishoda u mentalnome zdravlju. Također, neko ponašanje može povećati subjektivne dobre osjećaje, ali smanjiti duhovno i moralno zdravlje, tj. drugu vrstu sreće, koju je Aristotel nazivao eudaimonia, i opisivao je kao „aktivnost duše koja izražava vrlinu”. Sreća u dobrom osjećanju često zasjenjuje eudaimoniu, a vrlina bude žrtvovana na „oltaru endorfina”. Pri razgovoru s nominalnim kršćanima dobro je istaknuti da nečija duša može biti prazna iako se osjećaju odlično u vezi sa svojim ponašanjem.

Nisam povjesničar niti sociolog, i ne bih sada vikao s krovova: „Živimo u vremenu terapeutskoga boštva!” No previše je anegdotalnih i empirijskih dokaza da bi se poreklo da su to važni čimbenici na našoj kulturnoj pozornici. Odgovor Crkve na te aspekte duha vremena trebalo bi biti mnogo intenzivnije očitovanje suprotnog duha vremena. Drugim riječima, svaka strategija kulturnog angažmana morala bi biti vođena sljedećim načelom: ako otkrijete da se u vašoj kulturi širi nešto toksično, što je moguće snažnije utjelovljujte suprotnu vrlinu. Život i muka Kristova savršena su prizma kroz koje Crkva treba gledati kako bi razumjela kako to izgleda: ponizna žrtva sebe sama porazila je terapeutsko boštvo.

Sjetite je već spomenute PANIV osobe. Iako je sebe nazvao Istinom, Krist paradoksalno nije sebe činio jedinim arbitrom istine, i stalno je izjavljivao da samo čini i govori ono što je primao od Oca. Dao nam je primjer otklanjanja boštva i podlaganja božanskom metanarativu. Iako je imao božanske povlastice, nije zlorabio svoj status – „razmetao se činom”, kako kažu u vojsci – nego je ponizio samoga sebe, postao sluga i umro ponižavajućom smrću. Muka nije pojačala njegove subjektivne osjećaje sreće. Bila je to gorka čaša: endorfini su žrtvovani na oltaru samopožrtvovne ljubavi.

Jedna od stvari koje volim u tome što sam se obratio na katoličanstvo je to što se cijela ta dinamika ponovno uprisutnjuje za mene i cijelu Crkvu svakoga puta kada slavimo misu. Misa je lekcija o tome kako potaknuti ovo sadašnje vrijeme da se uključi. „Ženino sjeme” zgazilo je terapeutsko boštvo. „Idite u miru” trebalo bi se prevoditi kao „Idite, poslani ste” (Ite, missa est, op. prev.), a to je zapovijed da idemo Isusovim stopama. Kako to izgleda u našemu vremenu?

Ne mogu a da se ne sjetim odnosa između Majke Terezije i Malcolma Muggeridgea. Njegova autobiografija, „Kronike izgubljenoga vremena”, otkriva Muggeridgea prije njegova obraćenja kao posve svjetovnoga čovjeka, kojem terapeutsko boštvo nije bilo strano. Bilo je mnogo izvanbračnih veza, ali putanja njegova života je na neki način išla u pravome smjeru. Ono što je primio od Majke Terezije nije bilo toliko poučavanje koliko „hvatanje”: ona je nasljedovala Muku, i njezina poniznost i samopožrtvovna ljubav lijek su za njegovo terapeutsko boštvo. Svjetlo sja u tami, i tama ga ne obuze. Dobili smo obraćenika. Ona je simbol antiterapeutskoga u terapeutskome vremenu: sve se to dogodilo za vrijeme njezine „tamne noći duše”, kada je bila lišena osjećanja utješne Božje prisutnosti. Nije se osjećala dobro, ali je zasigurno činila dobro, i bila je dobra.

Njezin primjer daje smjernice današnjim iskrenim vjernicima koji se nalaze u kušnjama teškoga života. Njihovi su životi ispunjeni mnogim zadacima i odnosima koji daju vrlo malo početne „sreće dobroga osjećanja”, ali mogu, ako ti ljudi prihvate poniznost, radost i samopožrtvovnu ljubav, stvoriti mnogo eudaimonie. Poput dudova svilca, oni od dudovih listova koje dobivaju – svojih izazovnih okolnosti – stvaraju jednu od najljepših tkanina na svijetu (sličnost Kristu). Njima bih rekao: „Vi svojim nogama gazite terapeutsko boštvo, a da to i ne znate. Vaš tihi život je pravednički kvasac u našoj kulturi. Noć može donijeti suze, ali jutro donosi klicanje. Nastavite raditi male stvari s velikom ljubavlju. Velika je plaća vaša na nebesima.”

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.