Dalje stoji kod Browna: “Božjim sinom Isus je proglašen tek nakon glasovanja na Saboru u Niceji… Službenim postavljanjem Isusa za sina Božjega Konstantin je stvorio Boga koji lebdi nad svijetom ljudi i čija vlast više nije upitna… a i sami kršćani od sada mogu naći put spasa samo unutar Rimokatoličke Crkve… Na kraju se sve svede na vlast.”

Što dalje, to pogrješnije. Jer zapravo kršćani vjeruju od početka u Kristovo božanstvo – samo su ga različito definirali. Središnja izjava Ivanova Evanđelja, čiji najstariji fragmenti potječu iz prve četvrtine i čiji najstariji (gotovo) kompletan prijepis potječe iz sredine 2. stoljeća, glasi: “Bog je, naime, tako ljubio svijet, te je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine nitko tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Apostol Toma oslovljava Isusa nakon uskrsnuća riječima: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). Na više od četrdeset mjesta u Novomu zavjetu Isusa se naziva “Sinom Božjim”. Oko 150. godine nakon Krista Justin, jedan od najznačajnijih crkvenih učitelja svojega vremena, koji je desetljeće i pol poslije umro kao mučenik, kategorički je tvrdio: “On je bio Bog, Sin jedinoga, vječnoga Boga.” Iz istoga doba potječe Rimsko vjerovanje, izravni prethodnik Apostolskoga vjerovanja, koje je svaki krštenik prigodom krštenja recitirao:

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje,
i u Isusa Krista Sina njegova jedinoga, Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i
pokopan, sišao nad pakao,
treći dan uskrsnuo od mrtvih,
uzašao na nebesa, sjedi zdesna Bogu Ocu
svemogućemu,
odakle će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
u svetu Crkvu katoličku, zajedništvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela,
život vječni.

Kristov lik za gnostike nipošto nije bio “ljudskiji”, kako nas krivotvoritelji Isusa žele uvjeriti, nego naprotiv bestjelesan i nadljudski; neki su čak osporavali i raspinjanje na križ jer su vjerovali da je on imao samo “prividno tijelo”. “Krist je u sebi imao sve: bilo kao čovjek, bilo kao anđeo, bilo kao otajstvo, bilo kao Otac”, stoji u Filipovu evanđelju iz Nag Hammadija.

Ono o čemu se uistinu na Saboru u Niceji radilo bila je jedna teološka rasprava koja je, doduše, nekoć prijetila da raskoli kršćanski svijet. Sukob je izbio upravo u Aleksandriji kada je biskup Aleksandar s jednim svojim svećenikom, imenom Arije, diskutirao o Svetomu Trojstvu. Arije je pokušao svojemu biskupu dokazati da je moralo jednom biti vrijeme kada Isus nije postojao; Bog ga je tek stvorio, stoga je on, doduše, Božji sin i s Ocem u naravi nalik, ali nije, kao što Aleksandar tvrdi, u naravi istovjetan. Ariju se suprotstavio mladi đakon (kasniji biskup) Atanazije: kada bi Isus bio samo od Boga stvoren, onda bi i on trebao spasenje te stoga sam ne bi mogao biti spasitelj.

Iz ovih različitih mišljenja razvila se snažna svađa u kojoj su se sukobljene strane međusobno optuživale da šire krivovjerje. Aleksandar je dao sazvati posebnu sinodu koja je odbacila arijanizam – kako se sada zove učenje da je Isus bio Bogu podređen – a njegova začetnika izopćila. No on se ipak nije dao zastrašiti te je najprije pošao u Palestinu, potom u Malu Aziju da uvjeri tamošnje biskupe da je ipak on u pravu. Kada je car saznao za prijetnju crkvenim raskolom, prvo je apelirao na suprotstavljene strane da se napokon pomire. Pritom je izbjegavao stati na bilo čiju stranu; on je samo htio da se obje strane što je prije moguće ujedine i pisao je: “Razmišljao sam o izbijanju i predmetu vašega sukoba i došao sam do uvjerenja da se tu radi o sitnicama. Ni u kojemu slučaju vaše stvari ne opravdavaju ovoliku buku!” Ipak, fronte su već bile previše otvrdnule. Pitanje je moralo biti javno raspravljeno i tako je rođena ideja prvoga sabora na kojemu su se pojavili i Aleksandar i Atanazije.

Da bi se pojasnila uloga cara Konstantina na ovomu saboru, isplati se baciti pogled na – srećom sačuvane – zabilješke zasjedanja.

Za početak car je dao spaliti zahtjeve biskupa koji su izazivali svađu i pozvao sudionike Sabora na pomirenje i slogu. Euzebije Cezarejski, koji je podržao Arija i zbog toga već bio ekskomuniciran, predložio je kao kompromis jedno staro vjerovanje koje je izražavalo Isusovo božanstvo u preopćenitim pojmovima. Dok je car bio suglasan s prijedlogom – on bi se složio sa svim što bi moglo voditi jedinstvu – izbila je među sudionicima žestoka svađa.

Arijanci su imali adut u rukama; podržavao ih je nitko drugi doli utjecajni Euzebije Nikomedijski, carev osobni prijatelj, blizak s carevom obitelji. Oni su sveli teologiju na jednostavnu formulu koja je trebala biti preuzeta u kršćansko vjerovanje: Krist bi bio homoiousios, u naravi nalik s Ocem.

No na svome su ustrajali i njihovi protivnici, premda su u početku činili manjinu. Njih su pak predvodili patrijarsi Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema, dakle tri od četiri “apostolske stolice”; Papa nije bio nazočan na Saboru. Oni su branili stav da je Krist homooúsios, u naravi istovjetan s Ocem. Prenagljeno bi se moglo reći: u konačnici sve se svelo na svađu oko jednoga slova, jedne jote!

Konačno se i Konstantin izjasnio o pitanju prijedloga – i začudno stao na stranu Arijevih protivnika, ne propustivši naglasiti (kako se laik u njemu možda još i slaže, ali teolog žestoko prosvjeduje): “Ove se stvari moraju razumjeti kao duhovno i neiskazivo značenje.” A onda je Španjolac, biskup Hozije Kordobski, preradio Nicejsko vjerovanje, koje i danas čini podlogu (temelj) za veliko ili Nicejsko-carigradsko vjerovanje, pri čemu je umetnuo još neke obrasce (formule) usmjerene protiv arijevaca: “Isus je rođen iz naravi Oca, rođen, a ne stvoren.” Svi biskupi, s iznimkom dvojice, potpisali su novo vjerovanje. Po carevoj zapovijedi Arije je protjeran u Iliriju, knjige su mu spaljene, a posjedovanje njegovih spisa zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne dok je pristajanje uz njega okvalificirano kao neprijateljstvo kršćanstvu. Hereza je postala zločin protiv države!

Ovo su bile oštre mjere, no ipak je očito da je Konstantin u vidu imao samo političke interese; teološke su mu definicije bile sporedne, bila mu je presudna obnova jedinstva, ako je potrebno – i silom. To što je pritom pobjedu odnijelo stajalište ne njegova dvorskoga biskupa, nego stajalište patrijarha, jasno pokazuje da nije Konstantin mijenjao kršćanstvo, nego da bi prihvatio svaku odluku, vjerovanje Euzebijevo baš kao i Hozijevo, sve dok ga svi potpisuju. Nije on Isusa proglasio Bogom, nego je bolje reći da je pobijedilo božanstvo Isusa iz staroga učenja nad polubogom, nove hereze koju je zastupao Arije.

Unatoč svemu, kršćanstvo je ostalo podijeljeno. Tek što su se arijanski biskupi vratili u svoja sjedišta, neki su od njih povukli svoj potpis. Tako je Euzebije Nikomedijski pisao caru: “Sagriješili smo, vladaru, kada smo iz straha pred vama pristali na bogohuljenje.” Konačno je i car popustio. Već nakon tri godine Arije se mogao vratiti iz progonstva, a 335. godine potpuno je rehabilitiran, prije nego što je iznenada umro. Atanazije, naprotiv, koji je u međuvremenu postao novi patrijarh Aleksandrije, smijenjen je te upućen u progonstvo u Trier. Dvije godine poslije cara Konstantina Velikoga krstio je arijanski biskup Euzebije Nikomedijski na samrtnoj postelji (što u ono vrijeme nije bila neobična praksa jer se čovjeku krštenjem obećavalo uklanjanje svih grijeha). U sljedećim su godinama na istoku Carstva glavnu riječ vodili arijevci. Njihov je najveći uspjeh bilo obraćenje poganskih Gota preko Wulfile. Tek je povećan utjecaj zapadnih biskupa za cara Teodozija doveo do saziva Prvoga carigradskog sabora, koji je održan 380. godine i potvrdio odluke iz Niceje. Ipak, arijanizam je opstao još stoljećima među selilačkim germanskim narodima, nestao je tek kada se langobardski kralj Grimoald I. 662. službeno izjasnio za katoličanstvo i time konačno završio s teškom crkvenom podjelom u antici.

Do tada su arijevci sastavili čak osamnaest različitih vjerovanja. Samo su evanđelja kojima su se služili bila istovjetna onima koje su koristili njihovi protivnici.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Michaela Hesemanna “Legende, mitovi i laži”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.