Jedna od najvećih prepreka tome da postanemo predani kršćani je to što je kršćanstvo veliki izazov. Živjeti tako da nam je Bog u središtu nije nimalo lako, kako nam pokazuju životi najvećih i najpredanijih kršćana koji su ikada živjeli – svetaca. Doista, kršćanstvo koje se živi do maksimuma uključuje borbu. No vrijedi li se boriti?

Skeptik vidi borbu, i to ga odvrati. Ono što možda ne vidi – a što može biti posljedica duhovne sljepoće koju je sam prouzročio – jest radost koja prožima borbu svakog sveca. Ako tu radost ne vidi, neće je htjeti – ne zato što je ne želi, nego zato što je ne želi dovoljno da promijeni svoj život. Ali ni najokorjelije skeptike ne treba otpisivati. Neki od njih ipak se predomisle. To je nada koja pokreće evangelizaciju.

Odbijanje Boga u naše vrijeme uglavnom ne bude rezultat filozofskog argumentiranja. To obično bude posljedica ravnodušnosti prema vjeri – onoga što je biskup Barron nazvao „svejedno mi je“ kulturom. Pitanje je: je li tu raširenu vjerska ravnodušnost moguće promijeniti? Zar kršćani koji se bore za Krista trate svoje dragocjeno vrijeme?

Zamislite da vam prijatelj ponudi besplatan listić za lutriju. Biste li ga uzeli? Nemate što izgubiti – besplatan je! Nemate vremena? Ali ako osvojite zgoditak, to će biti milijuni. Nemate što izgubiti, a možete dobiti milijune, pa zašto ne uzeti listić? Naravno da ćete ga uzeti.

Veliki matematičar Blaise Pascal u svome je djelu Misli izložio sličan scenarij u vezi s vjerom u Isusa Krista. Zaključio je da vrijedi boriti se da vjerujete. Shvatio je da ćete, ako vjerujete u Krista – ili barem umrete pokušavajući – dobiti sve što je Bog obećao. Ako odlučite reći „ne“ bez pokušavanja – reći „svejedno mi je“ – izgubit ćete sve. Dr. Peter Kreeft analizira Pascalovu okladu u svom eseju “Argument iz Pascalove oklade”:

„Ako Bog ne postoji, nije bitno kako se kladite, jer poslije smrti se ništa ne dobiva i ništa se ne gubi. No ako Bog postoji, vaša jedina prilika da ostvarite vječnu sreću je da vjerujete, a jedina prilika da je izgubite je da odbijete vjerovati. Kako kaže Pascal: ‘Više se bojim biti u krivu i otkriti da je kršćanstvo istina nego biti u krivu što sam vjerovao da je istina.’“

Kršćanski život zahtijeva promjene, i to drastične. To često znači ostaviti stvari koje su nam najlakše – stvari koje zadovoljavaju naše nagone. No upravo nas sposobnost slobodnog izbora da kažemo „ne“ svojim nagonima i impulzivnosti čini ljudima. (Zato ne šaljemo pse i čimpanze u zatvor zbog silovanja ili ubojstva.) Reći „ne“ – ili „da“ – u pravome trenutku ljude čini sretnima. To je prava sloboda. Kršćanstvo je poziv da ostvarimo ljudsku sudbinu vječne sreće, a Bog nam je preko Crkve dao upute kako da tamo stignemo.

Kršćanstvo je teško jer mu je cilj omekšati srca. Jedna od najtežih stvari u kršćanstvu je da se moramo suočiti s činjenicom da smo mi ljudi pala bića. Često nismo ono što bismo trebali biti. G. K. Chesterton piše: „Jedna od glavnih namjena vjere je da nas podsjeti da smo izašli iz tame, na jednostavnu činjenicu da smo stvoreni“ (iz časopisa Boston Sunday Post).

Kršćanstvo teškim čini to što nas ono podsjeća na naše nesavršenosti. Previše smo oholi da u nečemu takvom uživamo – a to je, bojim se, točka na kojoj se skeptik isključuje. Skeptik samoga sebe lišava prilike da susretne Radosnu vijest. Poznate su sljedeće Chestertonove riječi: „Kršćanski ideal nije bio prokušan i nađen manjkav, nego je nađen težak i nije prokušan.“ („U čemu je problem sa svijetom“, 5. poglavlje)

To je velika suvremena tragedija, proizašla iz doba hedonizma i moralnosti pod krilaticom „odaberi vlastiti put“. Naše bismo vrijeme mogli nazvati vremenom samoumirenja. Umjesto traženja nadnaravnog vrhunca što eksplodira iznutra, iz osobne sjedinjenosti s Bogom (najvišeg vrhunca – samo čitajte sv. Ivana od Križa ili sv. Tereziju Avilsku), današnji čovjek traži seks, droge, putovanja, kuće, slavu, lajkove, ritvitove… Ali ništa od toga ne pomaže.

Dobra je vijest da postoji lijek. Lijek je Krist, i prima ga se na poseban način u sakramentima Katoličke Crkve. Crkva je bolnica za grešnike: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.“ (Mk 2,17)

Možda najveća hereza u povijesti je želja imati Isusa bez njegova Tijela – Crkve (Rim 12; 1 Kor 12). No reći: „Želim Isusa, ali ne želim Crkvu“ znači reći: „Želim dio Isusa, ali ne njega cijeloga.“ (v. KKC 795) Tu su reformatori (protestanti) reformu pretvorili u revoluciju. Oni nisu reformirali Crkvu Isusa Krista. Odbacili su njezin ključni dio – svećenstvo – a sa svećenstvom i sakramente. Bacili su bočicu, a uopće nisu popili lijek.

Crkva je bila odbačena, ali nije se raspala. Ona ustraje kako je uvijek ustrajala, i ustrajat će (Mt 16,18), i njezina su vrata otvorena kao i uvijek – svima. Ona se i dalje izdiže iznad plime sekularizma, postojana je, i čvrsto se drži svojih moralnih i doktrinalnih tradicija, koje su više od pukih tradicija – one su istine. Kršćaninovo prepoznavanje tih „stvari o kojima se ne pregovara“ čini kršćanstvo tako zahtjevnim u vrijeme sve žešće antireligioznosti i relativizma. Kako je pisao Chesterton: „Ovo je vrijeme kad se od kršćanina očekuje da hvali svaku vjeru osim svoje.“

Kršćanin koji misli da može biti svetac bez patnje na ovom svijetu nije u pravu. To nas dovodi do pitanja: „Zašto bi netko odabrao tako nesretan život?“ U svom djelu „Bog na optuženičkoj klupi“ nekadašnji ateist C. S. Lewis na to je pitanje odgovorio ovako: „Nisam se okrenuo vjeri da me ona usreći. To mogu postići bocom porta. Ako želite u vjeri osjećati ugodu, ne preporučujem kršćanstvo.”

Točno je da kršćanstvo ne postoji da bi nas usrećilo, ali postoji da nas učini radosnima. Peter Kreeft, kojega neki smatraju C. S. Lewisom našega vremena, ovako to razlikuje: „Radost je više od sreće, baš kao što je sreća više od užitka. Užitak se događa u tijelu. Sreća se događa u umu i osjećajima. Radost je duboko u srcu.“ (iz teksta Joy)

Evanđelje je poziv na vječni život od Vječnog čovjeka, a s vječnim životom dolazi vječna radost. Krist nam obećava: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9) Naravno, ta ponuda ne znači ništa ako Bog ne postoji. To bi značilo da se kršćanin uzalud trudi. U najboljem slučaju bi to bila lijepa ideja koju je dobro širiti da bi se čovjek dobro osjećao, najdraža dekica naivnih. Stephen Hawking jednom je izjavio da je raj „bajka za ljude koji se boje mraka“. Oksfordski matematičar John Lennox odgovorio je: „Ateizam je bajka za one koji se boje Svjetla.“

Bog nije priželjkivana „projekcija“ ljudskog uma, kako su smatrali Ludwig Feuerbach i filozofi njemu sličnih razmišljanja. Previše je izvanjskih dokaza Božjeg postojanja. Teoretski fizičar Paul Davies, iako nije vjernik, u svojoj je analizi kozmosa zaključio sljedeće: „Za mene postoje snažni dokazi da se iza svega toga nešto događa. […] Čini se da je netko precizno ugodio brojeve u prirodi kako bi stvorio svemir. […] Dojam dizajna iznimno je snažan.“ (iz knjige The Cosmic Blueprint)

Druga je projekcija ta da je pravi problem skeptikova projekcija ljudskih osobina na Boga. Tako, kada kritičar kršćanstva kaže: „Da Bog stvarno postoji, on to (ne) bi učinio“, zapravo misli: „Da sam ja Bog, (ne) bih to učinio“. To se može nazvati antropomorfnim problemom ili problemom zla. Suprotno tome, Bog kršćanstva je vječan, nematerijalan, svemoćan, sveznajuć, sveprisutan – i da, pun dobrote i ljubavi. On u svome savršenstvu nije poput nas, on je posve drugo. Zato ne možemo očekivati da ćemo do kraja razumjeti kako Bog djeluje. To je mjesto gdje nastupa vjera – kada ljudski intelekt dolazi do svoje granice, a nastupa „informirana“ vjera. Kako je primijetio jedan mudri engleski obraćenik na kršćanstvo: „Pjesnik traži da mu glava uđe u raj. Logičar traži da mu raj uđe u glavu. U njegovoj glavi dođe do raskola.“

No to ne znači da su kršćanska vjera i djela što proizlaze iz nje iracionalno utemeljeni na uzvišenom metafizičkom nagađanju o neviđenome. Kršćanstvo zavisi od osobe Isusa Krista, a gotovo se svi današnji novozavjetni stručnjaci, uključujući i kritičare, slažu da je Isus sigurno postojao. Njegovo postojanje potvrđuju i prastari tekstovi poput babilonskog Talmuda, gdje stoji da je Isus činio čudesa. O Isusu imamo više pouzdanih povijesnih informacija nego ijednoj drugoj ličnosti iz antike. (Nažalost, često se zanemaruje činjenica da su novozavjetni spisi vrijedni povijesni tekstovi.)

Nadalje, mnogo je tvrdnji o čudima u kršćanstvu, i ona prolaze stroge znanstvene analize. Znanstvenici su priznali nove spoznaje o Torinskom platnu; sekularne novine i stotine svjedoka potvrdili su prirodno neobjašnjive događaje poput plesa Sunca u Fatimi; euharistijski kruh se tajanstveno mijenja u neraspadnuto ljudsko meso (kao u talijanskom gradu Lancianu); neraspadnuta tijela preminulih svetaca (poput sv. Bernardice); i bezbrojni dokumenti o čudesnim izlječenjima, poput onih u Lourdesu. To donekle objašnjava zašto su neki kršćani tako spremni trpjeti za svoju vjeru: u srcu i u glavi znaju da Isus jest onaj za koga se izdavao. Bog je takvim čudima malo pomogao i vjernicima i nevjernicima.

No moramo zapamtiti da u kršćanstvu srce donekle ima primat nad glavom – Bog sudi srca, a ne glave. Vjera je u najvećoj mjeri pitanje srca – njegovo predanje, pa čak i slamanje. Zato je C. S. Lewis Tolkienovo „temeljno vjersko i katoličko djelo“ Gospodar prstenova opisao sljedećim riječima: „Ovdje se nalaze ljepote koje probadaju poput mačeva ili pale poput željeza. Ovo je knjiga koja će vam slomiti srce.“ (iz „Recenzije Gospodara prstenova J. R. R. Tolkiena“)

No odabir da budemo kršćani u istoj je mjeri odluka da slijedimo svoju pamet i odluka da slijedimo svoje srce. Vjera stoji na ramenima razuma dok mi pokušavamo logikom razriješiti stvari kako bismo se približili tajnama vjere (i prihvatili ih). No vjera nije suprotna razumu. Razum vodi vjeri. Kako nam je potvrdio sv. Ivan Pavao II.: „Vjera i razum su poput dva krila kojima se ljudski duh uzdiže prema razmatranju istine.“ (Fides et Ratio)

Kršćanski život koji se stalno razvija je sveobuhvatno nastojanje cijele osobe, tijela i duha. Sv. Irenej rekao je da je „posvema živ čovjek slava Božja“. Zato su sveci najbolji argument za istinu kršćanstva. Njihovi životi svjedoče da slijediti svoje srce može biti teško – ali može biti teško i ići onamo kamo nas vode argumenti. Životi svetaca, životi svete ustrajnosti pokazuju da je iskreno raditi srcem i iskreno raditi glavom naporan posao. No za napredovanje čovječanstva nema borbe bitnije od borbe naroda Božjega. Sveci i njihov utjecaj na svijet to su uvjerljivo pokazali.

Završit ću riječima jednog od najutjecajnijih svetaca u povijesti, sv. Ivana Pavla II.: „Molim vas! Nikada se ne prestanite nadati, nikada ne sumnjajte, nikada se nemojte umoriti, nikada ne budite obeshrabreni. Ne bojte se.“

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.