SVETA TIJELA U VODNJANU

Posjetili smo hrvatski gradić u kojem se čuvaju neraspadnuta ‘Sveta Tijela’ i stotine relikvija: Kod nekih sačuvani i unutarnji organi, a znanstvenici nemaju objašnjenja

Posjetili smo Vodnjan, mali istrijanski grad u kojem se nalazi jedinstvena sakralna zbirka na svijetu. Deset svetaca s neraspadnutim tijelima ili dijelovima tijela i stotine relikvija među kojima su trn Isusove krune, kosti dvanaest apostola i komadić vela Blažene Djevice Marije, mnogim su hrvatskim vjernicima još uvijek nepoznanica, iako su ‘Sveta Tijela’ kod nas prisutna već 200 godina.

sveta tijela vodnjan relikvije marijan jelenić

“Gledajte, tijelo svetog Leopolda Mandića je tijekom dva dana u Zagrebu posjetilo 150 tisuća ljudi. Mi ovdje imamo važnije stvari za koje se u Hrvatskoj nitko ne zanima. Da ovako nešto postoji u inozemstvu, već bismo imali hotele, aerodrom i ljude koji u redu čekaju da vide relikvije. Grad Vodnjan mogao je imati milijarde kuna”, govori nam don Marijan Jelenić, vodnjanski župnik koji više od 40 godina skrbi o Svetim Tijelima i stotinama relikvija pohranjenima u crkvi svetog Blaža.

Premda je don Marijan osebujna ličnost, koji na jeziku ne štedi nikoga, teško nam je ne složiti se s njegovom izjavom.

Za Sveta Tijela (često, ali potpuno pogrešno nazivanima “vodnjanske mumije”) prvi sam put čuo prije nekoliko godina, od bliske osobe koja, doduše, nije bliska Crkvi. Šokirala me pomisao da samo 90 kilometara od mene (rođenog Riječanina) postoje neraspadnuta tijela svetaca i relikvije za koje nikada nisam čuo. Dapače, uskoro sam shvatio kako je ova tema još uvijek terra incognita Crkve u Hrvata.

Nije dugo prošlo dok sam se s dva prijatelja željna lagane nedjeljne vožnje po Istri zaputio put Vodnjana. Stigli smo točno na vrijeme da sudjelujemo na misi na talijanskom jeziku koju je pred dvadesetak “bakica” vodio sada umirovljeni biskup porečko-pulski Ivan Milovan.

Susret sa Svetim Tijelima teško može nekoga ostaviti ravnodušnim. Neobjašnjena neraspadnutost tijela koja nakon nekoliko stotina godina i dalje imaju tkivo, kožu i nokte (a neka, ispostavit će se, i unutarnje organe) za vjernike su jasan znak Božje snage koja i dalje, često neprimjetno, djeluje u svijetu, ostavljajući svoj potpis i na takvim zaboravljenim mjestima kao što su mrtvački sarkofazi.

Sveta Nikoloza i sveti Ivan Olini

No, osjećaji su bili pomiješani. Dok smo razgledavali relikvije trna Kristove krune u improviziranom muzejskom prostoru nekadašnje sakristije glavom su nam prolazila pitanja vrlo slična gore navedenim riječima don Marijana Jelenića.

Zašto, unatoč brojnim medijskim i znanstvenim zapisima, i dalje ne znamo za ovo mjesto i njegovo duhovno bogatstvo? Zašto crkva nije puna vjernika, hodočasnika koji stoje u redu kako bi se pomolili i povjerili svoje nakane zagovoru svetaca koje je, čini se, sam Gospodin odlučio ostaviti na Zemlji kao znak?

Misli i pitanja o Vodnjanu i njegovim svecima pratili su nas od tada gotovo svaki dan, a trebalo je proći nekoliko godina do ponovnog susreta.

Još jedna lagana vožnja “hrvatskom Toskanom” u kojoj od malih mjesta poput Roča i Huma do svjetski poznatih Rovinja i Poreča možete pronaći sakralnu baštinu iznimne ljepote i vrijednosti. S druge strane Istra je najsekularizanija i najliberalnija hrvatska regija, osobito njezina zapadna obala (s dodatkom Labinštine) u kojoj je živa vjera, osobito među mlađom populacijom, gotovo eutanazirana.

Na um mi padaju Isusova upozorenja o “čašama očišćenima izvana” i “izbijeljenim grobovima”. Visoki bijeli zvonici, mramorni oltari i umjetnička remek-djela istarskih crkvi postaju velebne grobnice (ne)vjere njezinih stanovnika. Radi se, naravno, o generalizaciji, ali teško je pobjeći od činjenice da duhovno buđenje koje se tako snažno osjeti u drugim dijelovima Hrvatske (još) nije dublje zahvatilo i Istru.

Prilazimo Vodnjanu, gradiću uskih uličica i starih kamenih kuća kojeg od sličnih gradova na našoj obali odvaja impozantni zvonik crkve svetog Blaža visok 62 metra, što ga čini najvišim u Istri.

Sveti Leon Bembo i Sveti Pavao, nadbiskup carigradski

U 10 sati imamo dogovor sa župnikom. Nalazimo se na trgu ispred neobarokne župne crkve posvećene 1831. godine. Prolazimo kroz tamni prostor velebne građevine dok naši koraci odjekuju poput bata kazaljki na starinskom zidnom satu u inače tihoj sobi.

Don Marijan postariji je čovjek ugodna izgleda odjeven u crnu svećeničku košulju bez kolara i sive hlače, sa zalizanom sijedom kosom na bočnim stranama i podignutim, uređenim šiškama.

Sjedamo u malu prostoriju desno od glavnog oltara. Izduženi stol zauzima njezin veći dio dok ostatak prostorije ispunjaju starinske komode i ormarići, na svakom pregršt vjerskih predmeta i slika. Upravo bi na toj, desnoj strani crkve, u budućnosti trebao biti nadograđen muzejski prostor u koji bi relikvije i Sveta Tijela bila smještena – grand finale gotovo 50-godišnje službe don Marijana u toj župi.

“Zaređen sam 1961., ali sam 11 godina proveo kao svećenik na Poreštini. U Vodnjan sam došao 1972., kao pomoć don Vinku Pereši. Cijela crkva bila je zapuštena, silna voda od vlage prodrla je u same temelje crkve, a prozori su bili porazbijani. Jedne maslinske nedjelje tu je bilo 40 golubova, a sad zamislite kako to izgleda kad se jato golubova cijelu noć ‘prazni’ u crkvi. To je bio užas”, govori nam župnik, dodajući kako je osim župne crkve na Vodnjanštini zatekao još “17 crkava koje su bile na rubu propasti”.

“Na jednoj Tijelovskoj procesiji, četiri godine nakon što sam došao u Vodnjan, obavijestio sam župljane da ćemo krečiti crkvu. Sve koze i ovce imaju pokrečenu štalu, pa valjda i naš Gospodin ima pravo da mu okrečimo crkvu.”

Radovi su potrajali idućih tridesetak godina. Osim bojenja i žbukanja zidova trebalo je pokrpati krov, uvedena je nova električna instalacija, a kasnije je uslijedilo unutarnje uređenje crkve i izrada vitraja čije je nacrte napravio sam župnik. Vitraji su doprinijeli smanjenju prevelike osvijetljenosti crkve koja je smetala Svetim Tijelima.

Don Marijan Jelenić s našim novinarom

Iako su prije njegovog dolaska Sveta Tijela i relikvije bili već 150 godina pohranjeni u župnoj crkvi, don Marijan tvrdi kako nije znao za njihovo postojanje.

“Kad sam došao otkrio sam sanduke s relikvijama i škrinje sa Svetim Tijelima u jednom hodniku. Sve je bilo zaprašeno i prljavo, ma odurno je izgledalo. No, nisam htio ništa raditi s obzirom na to da sam tek došao kao mladi svećenik. Nisam se htio miješati župniku u posao.”

“Kad je Gaetano Gressler (Grezler, Greyzler, Gresler…) prije 200 godina donio relikvije one su stajale ispod zida u unutarnjem djelu crkve. S vremenom se to tako zaprašilo da je moj predšasnik 1952. sanduke prebacio u kapelu, da se barem malo sakrije ta sramota. Tadašnji župnik čak ih je nakanio zakopati na groblju, ali ga je nešto zaustavilo u toj namjeri. Takve stvari mnogi su svećenici napravili po drugim župama.”

Zar se čak ni talijanski župnici nisu brinuli o vodnjanskoj baštini, pitamo ga.

“Gledajte, o Svetim Tijelima pisao je monsinjor Giuseppe del Ton. On je 1925. napravio jedan spisak od 45 stranica u kojem je opisao Sveta Tijela. Osim toga ništa nije napravljeno. Postojala je ipak neka svijest da se ovdje nalazi nešto vrijedno jer su vjernici dolazili s krunicama, slikama, križevima, ulazili u uski hodnik i prolazili između sanduka moleći.”

“Uz sanduke nalazio se i jedan ormar u zidu u kojem su također bile relikvije. No, kako one nisu bile čuvane ne znamo što je s vremenom odneseno, a što je ostalo. To samo dragi Bog zna”, dodaje.

Neraspadnuta tijela svete Nikoloze Burse (+1512.), svetog Ivana Olinija (+1300.), djelomično neraspadnuto tijelo svetog Leona Bemba, biskupa (+1188.), te kostur svetog Pavla Carigradskog (+350.; njihove životopise možete pročitati OVDJE), stoljećima su čašćena u venecijanskim crkvama. Tisuće ljudi hodočastilo je svake godine k njihovim sarkofazima kako bi zamolili za zagovor pred Gospodinom ili se samo uvjerili u čudo o kojima su čuli glasine.

Oltare bogatih crkava zamijenio je vlažan hodnik u malom istrijanskom mjestu toliko različitom od bogate i moćne Venecije. Dobili smo ničim zasluženi dar koji još uvijek nismo do kraja otvorili.

Sanduci s tijelima i relikvijama u Vodnjan su doneseni 23. lipnja 1818. posredstvom venecijanskog slikara Gaetana Gresslera koji ih je spasio iz ruke antiklerikalno raspoloženih Francuza. Tome je prethodilo nekoliko ključnih događaja.

Kraj 18. stoljeća bilo je doba velikih društvenih i političkih promjena započetih Francuskom revolucijom. Nova francuska vlast bila je izrazito antikatolički nastrojena: odmah na početku revolucije 1789. nacionalizirana je crkvena imovina. Iste godine ukinuti su redovnički zavjeti, a 1790. ukinuti su svi crkveni redovi. Također, svećenici su postali državni zaposlenici, a biskupi i župnici trebali su se birati na izborima. Tisuće svećenika, redovnika i redovnica ubijeno je i protjerano, a brojne crkve su uništene ili profanizirane. Početkom 19. stoljeća Napoleon Bonaparte svojim je osvajanjima proširio revolucionarne ideje i na druge dijelove Europe poput Venecije, Istre i ostatka Hrvatske, u koje su novi vladari donijeli i anticrkveno raspoloženje.

“Uništavali su crkve po Istri. U ovoj su crkvi deset godina držali konje”, tvrdi don Marijan.

Slično je bilo i u Veneciji gdje su francuske vlasti mnoge manje crkve koristili kao vojne barake i spremišta. Bogate crkve i njihove riznice pritom su opljačkane, dok su relikvije, čuvane u vrijednim relikvijarima, posredno bačene ili uništene.

Šteta bi bila i veća da se nije pojavila svojevrsna duhovna preteča Monuments Mena (posebne jedinice američke vojske koja je u Drugom svjetskom ratu imala za cilj zaštitu ugroženih kulturnih dobara i pronalazak ukradenih djela) – Gaetano Gressler, akademski slikar koji je potajno skupljao relikvije, kupujući ih od francuskih vojnika ili preuzimajući iz samostana. No, onaj glavni podatak, zašto su Sveta Tijela i relikvije završili u Vodnjanu, do dan-danas nije otkriven.

Don Marijan nam govori kako je prema jednoj verziji Gaetano slučajno susreo tadašnjeg vodnjanskog kanonika Cristofora Forlanija koji je 1816. ili 1817. išao u Veneciju kupiti velike oltare za crkvu.

“Gressler se potužio na svoju situaciju te mu je kanonik Forlani ponudio da cijelu zbirku prebaci u Vodnjan. I tako je, u velikoj diskreciji, 23. lipnja 1818. s jedrenjakom uplovio u luku Marići, u blizini Vodnjana, donijevši sa sobom najdragocjeniji teret koji se vozio Jadranom. Cijelu kolekciju poklonio je župi u zamjenu za stan i hranu. Župa je za njega dignula kat iznad sakristije gdje je Gaetano potom uselio, a plan je bio da nastavi sa slikanjem.”

Njegov rad ipak nije bio plodan prema očekivanjima te je uskoro došlo do sukoba između župe i slikara.

“Gaetano je došao u sukob sa svećenicima i narodom, potom je izgubio parnicu u Puli te je trebao otići iz Vodnjana. Ipak, prije odlaska došao je u crkvu sa skupinom vojnika te je, dok je jedan slijepi svećenik pričešćivao, ukrao iz svetohraništa dragocjeni relikvijar od alabastera u kojem su bili sadržani ostaci dragocjene Krvi Kristove. Vjerojatno je bila riječ o relikviji koju je sam donio iz Venecije.”

Hodnik, danas dio muzeja, u kojem je don Marijan pronašao škrinje s Tijelima

Iako se radi o neizmjernom bogatstvu, vodnjanska zbirka i dalje je, kako kaže don Marijan, “jedinstvena u svijetu”.

U tamnom prostoru iza glavnog oltara posvećenog svetom Blažu, osim Svetih Tijela čuva se još nekoliko neraspadnutih dijelova svetaca. Tako posjetitelji mogu vidjeti neraspadnuti dio torza svetog Sebastijana, neraspadnuto stopalo svete Barbare, prst svetog Antuna opata kao i svetog Bazilija.

“Imamo ukupno deset svetaca čije je tijelo potpuno ili djelomično neraspadnuto”, govori župnik, dodajući kako su tijekom godina obradili 750 relikvija od oko 300 svetaca i 46 svetica.

Relikvije su, zajedno s drugim vrijednim sakralnim predmetima, izložene u improviziranom muzejskom prostoru nekadašnje sakristije.

Među najvrjednijima su komadići Kristova križa, komadić vela Djevice Marije te dio platna na kojem je sveti Šimun držao dijete Isusa prilikom prikazanja u hramu.

“U jednoj bočici sadržani su ugrušci zemlje na koje je kapala krv Isusova, a imamo i komadić stupa za kojeg je Isus bio vezan kad su ga bičevali.”

Zanima nas može li se porijeklo relikvija sa sigurnošću utvrditi?

“Trebalo bi nam oko 10 milijuna eura da bismo provjerili njihovu autentičnost”, odgovara .

Do sada je nad cijelom zbirkom provedeno nekoliko istraživanja.

Iako su Sveta Tijela još 1976. preseljena iza oltara, na njihovu obradu trebalo je sačekati više od 30 godina.

Neraspadnuto stopalo svete Barbare

“Škrinje u kojima su se Tijela nalazila bila su u očajnom stanju. Prepune bacila, prašine i prljavštine. Doktor Nazareno Gabrielli, vatikanski stručnjak i umirovljeni direktor odjela Vatikanskih muzeja za znanstvena istraživanja, došao je u Vodnjan 1997. i obišao Tijela. Rekao je da je zatečeno stanje sramota za naš narod, državu i Crkvu.”

Iako su Tijela stotinama godina ostala neobjašnjivo sačuvana, Nazareno je bio stava da se zatečeno čudo treba sačuvati, stoga je predložio izradu posebnih škrinja u kojima bi ona bila sigurna od bakterija i vanjskih utjecaja.

No, novac je, kao i mnogo puta u ovoj priči, predstavljao preveliku prepreku. Doktor Nazareno stoga je ostavio zapis s koracima koji se trebaju poduzeti u svrhu očuvanja Svetih Tijela.

Trebalo je sačekati još 12 godina da bi se stvari pomaknule s mrtve točke. Nakon proslave 190. obljetnice dolaska Tijela u Vodnjan biskup Porečko-pulski imenovao je Povjerenstvo za zaštitu i prezentaciju relikvija i Svetih Tijela koje čine predstavnici grada Vodnjana i Crkve, arheolozi, liječnici, novinari i konzervatori. Prema riječima don Marijana, tada se ozbiljnije počelo promišljati kako zaštititi Sveta Tijela.

“Na Tijelima smo pronašli tri vrste bacila, pa smo zaključili da treba fumigirati crkvu. Također, na savjet dr. Frane Mihanovića odlučili smo snimiti Tijela na CT-u. Vozili smo ih 500 kilometara u Split, a zamislite, nisu nam htjeli dati niti policijsku pratnju. Što bi bilo da je nekome od vozača pozlilo, da su došli razbojnici ili da je netko na njih naletio? Čovjek ne može razumjeti takav primitivizam.”

Tijela su se snimala u splitskom KBC-u tijekom noćnih sati, a snimao ih je dr. Šimun Anđelinović. Rezultati CT-a pokazali su kako su kod svete Nikoloze i svetog Ivana Olinija sačuvani unutarnji organi, žile i meka tkiva. Tijela nisu balzamirana (zbog čega je naziv “mumije” potpuno neprikladan). Također, restauratorska analiza nije u tkivima pronašla tvari koje bi mogle utjecati na proces mumifikacije. Ono što je CT snimio zapravo je čudo za koje ne postoji znanstveno objašnjenje. Kako se tkivo, zakopano stotinama godina u drvenom sanduku, nije raspalo?

Uskoro se, protivno željama konzervatora, počelo s izradom posebnih mikroklimatskih komora za njihovo čuvanje.

“Konzervatori su naredili da se Tijela moraju vratiti u prvobitno stanje, tj. u drvene sarkofage u kojima su i došli u Vodnjan, no savjest, ali i savjet doktora Nazarena nisu mi to dopustili”, tvrdi don Marijan.

Nama pak, unatoč tvrdnji doktora Nazarena kako zatečeno čudo treba sačuvati, nije bilo potpuno jasno zašto su za Tijela neraspadnuta stotinama godina potrebne posebne komore.

Ruke svete Nikoloze

Ostavili smo svoje sumnje po strani i predvođeni župnikom pošli u obilazak cjelovite zbirke. Primjećujemo kako bi vjernik ili zainteresirana osoba lako mogla ući u crkvu svetog Blaža i ne primijetiti da se iza kamenih zidova krije iznimno duhovno bogatstvo. Dapače, čini se kako većina posjetitelja i jesu slučajni prolaznici, dok je hodočasnika i “vjerskih turista” manji broj.

Dok hodamo crkvom župnik nastavlja svoju priču.

“Kad smo prezentirali rezultate snimanja Svetih Tijela na skupu sam istaknuo problem obrade nerazvrstanih relikvija. Jedan dio njih nalazio se u sanduku od 2,2 metra. Njihovoj obradi ponovno je pristupio doktor Anđelinović, odlučivši napraviti analizu in situ.”

Nekoliko osoba svakodnevno je radilo kako bi razvrstali kosti služeći se popisom od 23 sveca koji je također bio priložen u sanduku. Pritom je napravljeno 12 tisuća digitalnih fotografija, no okularnim se promatranjem postiglo vrlo malo.

“Odlučili smo i te kosti odvesti u Split na daljnje promatranje, no opet smo došli u sukob s konzervatorima zbog čega su kosti 18 mjeseci stajale u najlonskim vrećicama.”

Snimanje je, zbog nedostatka novca, potrajalo do 2015. godine kad se Povjerenstvo našlo pred novim problemom, gdje i kako prezentirati novoobrađene relikvije?

Don Marijan Jelenić u nekadašnjoj sakristiji koja danas služi kao muzej

“Tih kostiju je bilo kao pijeska. I uzimam svaku košćicu, ona ima svoj CT broj, broj znanstvenog istraživanja i smještam ih u staklenke koje sam nabavio u tvornici stakla u Puli. Samo na to sam potrošio tisuću sati.”

Spomenute se relikvije, među kojima postoje kosti svih 12 apostola, nalaze u prezbiteriju crkve ispred glavnog oltara. Razgledavamo ih, primjećujući preko puta još nekoliko škrinja s relikvijama. Ono što nas iznenađuje je to što su relikvijari slični pivskim čašama.

Župnik, smijući se, potvrđuje naše sumnje.

“Nakon što smo 1984. prvi put napravili izložbu relikvija (točnije relikvijara, s obzirom na to da tada, prema župnikovim riječima, vlasti nisu dopuštale da se govori o Svetim Tijelima i ostacima svetaca, op. a.) među njima sam našao i komadiće bez relikvijara s papirićem na kojem je pisalo kome ta kost ili komadić platna pripada. Komadići su godinama stajali u župnom stanu, u razbijenim relikvijarima, dok sam ja putovao od Grčke do Njemačke tražeći nekoga da mi izradi tradicionalne relikvijare. No rekli su mi kako je to financijski neisplativo. Stoga sam uzeo pivske čaše i u njih stavio relikvije.”

“S obzirom na to da se radilo o koščicama koje bi plesale po čaši, odlučio sam napraviti armaturu, sve uredio na tradicionalan način, stavio natpis i sad mi kažu kako je to umjetničko djelo”, priča nam don Marijan kroz smijeh.

Da je crkva svetog Blaža gotovo neiscrpno vrelo duhovnog bogatstva potvrđuje i činjenica kako su za 200. obljetnicu koja se slavi ove godine odlučili obraditi još 190 relikvija od 12 svetaca pronađenih u pet dosad neotvorenih sanduka.

“U listopadu su kod nas došli forenzičari iz MUP-a obraditi i snimiti relikvije. S obzirom na to da ih nitko nije otvarao 200 godina, sanduci su bili puni prašine.”

Osim relikvija pronađeno je i odijelo s natpisom koji ukazuje na to da je pripadalo papi Inocentu XII. te jedan par ženskih cipela. Oba predmeta trenutačno se nalaze na proučavanju u Zagrebu.

Relikvije pohranjene u “pivskim čašama”

No kosti svetaca nisu tek sakralni izložak, puki zanimljivi trag prošlosti. Ne radi se tu o “suhim kostima” koje je zatekao prorok Ezekiel već o Božjem potpisu koji i danas ostavlja svoj trag u svijetu. Potvrđuju to i svjedočanstva posjetitelja.

“Jedan dan došao je ovdje autobus s 52 ljudi iz Zagreba, članova nekakve alternativne molitvene grupe. Dođu do Svetih Tijela i jedna žena padne ravno na kamen, a bila je zima. Nastala panika, žele zvati hitnu pomoć, a ja im samo kažem da ju puste na miru. Nakon nekog vremena, padne njih još pet. Kasnije sam pitao jednu ženu kako se osjeća i odgovorila mi je da joj je to najljepši događaj u životu.”

Don Marijan tvrdi kako je zabilježio oko 140 čudesnih događaja koji su se dogodili u svetištu, dodavši kako mu je žao što ih nije počeo ranije bilježiti.

“Jednom prilikom zatekao sam četiri osobe s malim djetetom kako plaču u crkvi. Pitam ih je li sve u redu, a oni mi kažu kako plaču od sreće. To su bili mama, tata, svekar i svekrva, pokazali su mi dijete i rekli da je ono izmoljeno u ovoj crkvi i da su se došli zahvaliti. Pritom su kao znak zahvale ostavili svoje prstenje.”

Dio muzejskog postava relikvijara s relikvijama

Ljudi su ovdje znali ozdravljati od raka, a jednom prilikom u crkvi se pojavio i poznati tenor Placido Domingo koji se nakon koncerta u Puli došao zahvaliti svetom Blažu na ozdravljenju glasnica. Pritom je razgledao zbirku i molio pred relikvijom svetog Placida.

“Sve vrijeme koje sam proveo s ljudima nije izgubljeno. Nadam se da će jednog dana ovo mjesto prerasti u svetište gdje će ljudi dolaziti na rehabilitaciju. Jedan liječnik je dobro rekao: ‘Bolnice 21. stoljeća bit će crkve.’ Medicina će nam omogućiti da živimo 100, 500 ili 1000 godina, ali će se ljudi ubijati sami jer će im biti dosadno, jer neće vidjeti smisao”, govori don Marijan, dodajući kako su trenutačno aktualna dva projekta kojima bi se zbirka dostojanstvenije prezentirala.

Jedan od njih je izgradnja dodatne zgrade uz crkvu gdje bi se postavio muzej. Drugi plan je da se sve relikvije pohrane u kriptu koja bi se gradila ispod crkve i gradskog trga.

Iako don Marijan Jelenić čvrsto zagovara kriptu, koja bi na neki način predstavljala ostvarenje njegova dugogodišnjeg sna, iz grada Vodnjana tvrde kako bi najpogodnije rješenje bila izgradnja dodatne zgrade u koju bi se smjestio muzej.

U internetskoj prepisci gradonačelnik Klaudio Vitasović napisao nam je kako je “s obzirom na kompleksnost i vremensku dimenziju trajanja zahvata vezanog uz varijantu izgradnje kripte Grad Vodnjan – Dignano trenutnog stava da je projekt izgradnje varijante muzejskog prostora kao aneksa župne crkve svetog Blaža koji će se nalaziti u sklopu iste, vremenski brže, konstrukcijski i statički jednostavnije te financijski prihvatljivije rješenje”.

Unutrašnjost crkve svetog Blaža

U e-mailu nam je također potvrdio kako će Vodnjan preuzeti na sebe dio troškova izgradnje, a usporedno s izgradnjom adekvatnog muzejskog prostora planiraju i snažnije promovirati zbirku relikvija i Svetih Tijela, nadajući se jačem razvoju vjerskog turizma.

Premda muzej predstavlja svojevrstan korak naprijed u odnosu na sadašnje stanje, pitamo se može li on ispoštovati vjersku dimenziju kojima relikvije i Sveta Tijela služe i koju hodočasnici očekuju.

Smještanjem u muzej, radilo se o sadašnjoj improviziranoj sakristiji ili dodatnoj zgradi, gubi se liturgičnost i duhovna dimenzija što je zapravo primarna svrha čuvanja relikvija. One nisu muzejski eksponati poput egipatskih mumija koje razgledavamo promatrajući smrt koja nas istovremeno fascinira i plaši. Relikvije su svjedočanstva svetosti, života u Duhu i potpunog predanja Božjoj volji. Stotine tisuća ljudi svake godine posjećuju hrvatska svetišta tražeći upravo Božji dodir, njegovu prisutnost i mir. To je ono što bi trebali tražiti i u Vodnjanu, to je ono što je, u skromnosti vjerujemo, i Božji plan za ovo mjesto.

U poznatoj prispodobi o talentima Isus nas je upozorio na “zlog i lijenog slugu” koji je zakopao gospodarev talent. Prije 200 godina Gospodar nam je udijelio puno talenata, no čini se kako ih još uvijek nismo iskopali. Nadajmo se da nam ih neće i oduzeti.

Foto: Paola Čargonja i Župa Vodnjan (fotografije uzete s dopuštenjem)

*Više o relikvijama i katoličkom štovanju relikvija možete pročitati OVDJE.

Tino Krvavica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 15. lipnja 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi