Uzdržljivost “poradi kraljevstva nebeskoga” i “ethos” bračnoga i obiteljskoga života

U odgovoru farizejima na pitanje o ženidbi i njezinoj nerazrješivosti Krist se pozvao na “početak”, tj. na ženidbu kakvu je izvorno ustanovio Stvoritelj. Budući da su se njegovi sugovornici pozivali na Mojsijev zakon, koji je predviđao mogućnost tzv. “otpusnog pisma”, on odgovori: “Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8).

Nakon razgovora s farizejima Kristovi se učenici obratiše njemu sljedećim riječima: “’Ako je tako između muža i žene, bolje je ne ženiti se.’ A on im reče: ‘Ne shvaćaju toga svi, nego samo oni kojima je dano. Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati’” (Mt 19,10−12).

Kristove riječi bez sumnje ciljaju na svjesno i dragovoljno odricanje od ženidbe. To je odricanje moguće samo kada se samome sebi dopusti autentična svijest o vrjednoti koju konstituira ženidbeno određenje muškosti i ženskosti za brak. Da bi čovjek mogao biti potpuno svjestan onoga što odabire (uzdržljivost poradi kraljevstva), mora biti i potpuno svjestan onoga čega se odriče (ovdje se radi upravo o svijesti vrjednote u “idealnu” smislu; pa ipak, ta je svijest posve “realistična”). Krist na taj način doista traži zrelo opredjeljenje. To bez ikakve sumnje potvrđuje oblik u kojemu izražava poziv na uzdržljivost poradi kraljevstva nebeskoga.

Međutim, nije dovoljno potpuno svjesno odricanje od spomenute vrjednote. U svjetlu Kristovih riječi, kao i u svjetlu čitave autentične kršćanske predaje, može se zaključiti kako je to odricanje u isto vrijeme i poseban oblik potvrđivanja te vrjednote koje se, slijedeći evanđeoski savjet, nevjenčana osoba dosljedno odriče. To se može činiti kao paradoks. Ipak, poznato je da paradoks prati brojne evanđeoske izričaje, posebno često one rječitije i dublje. Prihvaćajući ovakvo značenje poziva na uzdržljivost “poradi kraljevstva nebeskoga”, ispravno zaključujemo kada držimo da ostvarivanje toga poziva služi i – na poseban način – potvrđivanju ženidbenoga značenja ljudskoga tijela u njegovoj muškosti i ženskosti. Odricanje od ženidbe poradi kraljevstva Božjega istodobno očituje to značenje u svoj njegovoj unutarnjoj istini i u svoj njegovoj osobnoj ljepoti. Može se reći da je to odricanje pojedinih osoba, muškaraca i žena, u određenomu smislu neophodno kako bi samo ženidbeno značenje tijela bilo lakše prepoznatljivo u svojemu ethosu ljudskoga života te posebno u ethosu bračnoga i obiteljskoga života.

Tako dakle, premda uzdržljivost “poradi kraljevstva nebeskoga” (djevičanstvo, celibat) usmjerava život osoba koje ju slobodno odabiru izvan uobičajena puta bračnoga i obiteljskog života, ona za taj život ipak nije beznačajna: za njegov stil, njegovu važnost i njegovu evanđeosku autentičnost. Ne zaboravimo da je jedini ključ za razumijevanje sakramentalnosti ženidbe Kristova zaručnička ljubav prema Crkvi (usp. Ef 5,22−23): ljubav Krista, Djevičina sina, koji je i sam bio djevac, tj. “nesposoban poradi kraljevstva nebeskoga” u najsavršenijemu smislu toga izraza. Ovoj ćemo se temi vratiti u nastavku.

Na koncu ovoga razmišljanja još ostaje konkretno pitanje: kako se u čovjeku, kojemu “je dan” poziv na uzdržljivost poradi kraljevstva, taj poziv oblikuje na temelju svijesti o ženidbenome značenju tijela u njegovoj muškosti i ženskosti te još više kao plod te svijesti? Kako se oblikuje ili radije “preoblikuje”? To je pitanje jednako važno i s gledišta teologije tijela i s gledišta razvoja ljudske osobnosti, koja je ujedno i personalističkoga i karizmatskoga karaktera. Kada bismo na to pitanje htjeli odgovoriti iscrpno – u svim vidovima i s obzirom na sve konkretne probleme koje uključuje – trebalo bi posebno proučiti odnos između ženidbe i djevičanstva te između ženidbe i celibata. No to bi premašilo granice ovih razmišljanja.

Ostajući u okviru Kristovih riječi prema Mt 19,11−12, valja naša razmišljanja zaključiti sljedećim tvrdnjama. Prvo: ako uzdržljivost “poradi kraljevstva nebeskoga” nesumnjivo znači odricanje, to je odricanje istodobno potvrđivanje koje proizlazi iz otkrića “darivanja”, tj. istodobno iz otkrića nove perspektive osobnoga ostvarivanja sebe “po iskrenom darivanju samoga sebe” (GS 24); to je otkriće onda u duboku unutarnjem skladu sa ženidbenim značenjem tijela, “od početka” povezanim uz muškost ili ženskost čovjeka kao osobnoga subjekta. Drugo: premda se uzdržljivost “poradi kraljevstva nebeskoga” poistovjećuje s odricanjem od ženidbe – unutar koje muškarac i žena zasnivaju obitelj – u njoj se nikako ne smije gledati nijekanje bitne vrjednote ženidbe; naprotiv, uzdržljivost neizravno služi da se istakne ono što je u bračnome pozivu trajno i dublje osobno, ono što u zemaljskoj dimenziji (a ujedno i u perspektivi “onoga svijeta”) odgovara dostojanstvu osobnoga dara, povezan sa ženidbenim značenjem tijela u njegovoj muškosti ili ženskosti.

Na taj način Kristov poziv na uzdržljivost “poradi kraljevstva nebeskoga”, opravdano spojen s podsjećanjem na buduće uskrsnuće (usp. Mt 21,24−30; Mk 12,18−27; Lk 20,27−40), ima glavno značenje ne samo za ethos i kršćansku duhovnost, nego i za antropologiju i za cjelokupnu teologiju tijela, koje otkrivamo u njezinoj osnovi. Podsjećamo kako je, pozivajući se na uskrsnuće tijela na “onomu svijetu”, Krist rekao, prema inačici triju sinoptičkih evanđelja: “Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju…” (Mk 12,25). Ove, već prije analizirane, riječi dio su cjeline naših promišljanja o teologiji tijela i one pridonose njezinoj izgradnji.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Ivana Pavla II. “Muško i žensko stvori ih – Teologija tijela I.”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.