O KRŠĆANSKOM SVLADAVANJU
Zašto se mi katolici stalno moramo svladavati?
Koliko imamo zapovijedi, toliko imamo i prilika i poticaja na svladanje...
Više je razlogâ negoli dana u godini koji nas potiču na svladavanje.
1. Prije svega moramo imati na umu da smo u stanju grijeha, a to je stanje nereda i pogoršanja. Osjećamo mi to vrlo dobro. Cijela je naša narav kao čvorasto deblo, probijeno i isprepleteno malim, opasnim i često nečistim sklonostima i nagonima koji nam otežavaju vršenje dobra, nagone nas na zlo i spremaju na grijeh. Puni smo sebičnosti, oholosti, zavisti, nestrpljivosti, osjetilnosti, lijenosti i nestalnosti. I najodgojeniji čovjek, nažalost, može postati neplemenit i prost, ako se ne svladava. Pa da i samo jedan dan pustimo slobodne ruke našim strastima, navele bi nas na nevjerojatno zla djela. Opasne zvijeri držimo u čvrstim, zaključanim kavezima, a ne vjerujemo ni posve ukroćenima. I u čovjeku živi neka zvijer. Nema te strahote i prostote koju čovjek ne bi mogao počiniti, popusti li neukroćenim strastima. U ovakvim slučajevima pomaže nam jedino milost Božja i snaga svladavanja samoga sebe.
2. Ljudi smo i na ovome svijetu živimo među ljudima. Svijet nije baš pakao, ali nije ni raj. Život nije zabavno putovanje nego ozbiljna borba i rad, a rad umara; život je ratna služba kojoj se ne može nitko oteti; život je borba, borba na život i smrt. U životu se isprepliću bol i veselje, sreća i nesreća; jedno nas diže do obijesti, a drugo nas ubija malodušnošću i očajem. U životu živimo s toliko drugih ljudi povezani čitavom mrežom raznovrsnih društava, staleža, zvanja i položaja, a svako zvanje i svaki položaj traži raznovrsne žrtve. Tko će svemu tome udovoljiti bez samozataje i svladavanja samoga sebe i bez velike strpljivosti? Sa svakim treba biti strpljiv, sa sobom, s bližnjim i sa samim dragim Bogom. A strpljivosti nema bez samozataje!
3. Mi smo kršćani. Sve nas u kršćanstvu obvezuje na samozataju. Spasitelj, utemeljitelj naše vjere, propovijeda nam mrtvljenje svojim naukom i svojim primjerom. Od kolijevke do groba Gospodin Isus živa je samozataja. Samozataju je odredio kao nenadoknadivi uvjet da mu budeš sljedbenik i učenik; znak mu je i biljeg prave vjere. Kršćanska je vjera križ za oholost našega znanja i riznica za sve poticaje na svladavanja. Koliko imamo zapovijedi, toliko imamo i prilika i poticaja na svladanje. Pa i sami su sakramenti po svojemu značenju znamenja svladavanja i omogućuju svojim milostima samozataju. Po shvaćanju svetoga Pavla cijeli kršćanski život nije ništa drugo nego umiranje i pokapanje samoga sebe (Rim 6,4). Bez prave samozataje koja nam omogućava izbjegavati sve teške grijehe, pobjeđivati sve napasti i držati sve zapovijedi, cijelo je naše kršćanstvo isprazno i ništavno. Od sada se u nebo ide uskim putem i kroz niska vrata samozataje (Mt 7,14). Ako bi tko načelno odbacivao samozataju, bio bi pun duha koji je neprijatelj svemu što je Božje; nijekao bi kršćanstvo i kršćanski pogled na svijet.
4. Nadalje, mi moramo biti kreposni, jer jedino krepostima postižemo svoj cilj. Koraci do cilja dobra su djela. Da bismo uzmogli dobro raditi, treba nam snaga, a snagu nam daju kreposti. Kreposti nisu ništa drugo doli stalne sile i sposobnosti za dobro djelovanje. Svima su nam potrebne kreposti, a sve su kreposti manje-više teške. U takvim nam trenucima u pomoć pristiže samozataja i svladavanje samoga sebe. Čuli smo da samozataja nije pojedinačna krepost nego da pomaže svim krepostima. Krepost je sama po sebi lijepa, poželjna i privlačna. Što nas kod nje plaši i od nje odbija jest težak napor koji ulažemo da bismo došli do nje i da bismo je vršili. Samozataja odstranjuje poteškoće; tko se je, dakle, naučio svladavati ima ključ za svaku krepost. U tome leži ono veliko značenje samozataje za kršćanski život.
5. To isto vrijedi i za zasluge bez kojih nema ulaza u nebo. Najsigurnije se zaslužuje samozatajom, jer ona radi protiv naše naravne sklonosti pa tu nema obmane. No, samozataja donosi i najveće zasluge, jer je najteža i jer može proizvesti najuzvišenije kreposti. Kad se jednom približi vječnost i kad bude morala pasti presuda o zaslugama našega rada, kako će se naša duša ogledavati za svakom žrtvom i za svakom pa i najmanjom samozatajom! A koliko tih zaslužnih djela, malih i velikih, možemo svaki dan izvršiti uz neku malu panju!
6. Ako je to tako, onda nema sumnje da je najbolji duhovni učitelj onaj koji nas potiče na samozataju; najbolja je ona duhovna knjiga koja nas upućuje na mudrost samozataje. Toma Kempenac je rekao da napreduješ onoliko koliko se svladavaš. Nema dvojbe da se prava i neprevarljiva duhovnost sastoji u čišćenju srca od grijeha, u kreposnim činima i u iskorjenjivanju neurednih strasti. Sve se to moe postići samozatajom i to jedino njome. Samozataja je kamen kušnje za pravu askezu.
7. Napokon mi želimo i moramo biti suvremeni ljudi. Ako tu želju ispravno shvatimo, znači da moramo živjeti s vremenom u kojemu jesmo i prisvojiti sve njegove dobre nazore i težnje i u sebi ih usavršavati. Protiv toga nema Bog ništa; naprotiv, takvi mu ideali i pobude služe da u određeno vrijeme vodi čovječanstvo do cilja koji mu je postavio. Danas se mnogo govori i priča o obrazovanju, kulturi, napretku, o sveopćoj civilizaciji a osobito o izobrazbi ličnosti i karaktera. S punim pravom, jer sav izvanjski napredak, sva znanost, umjetnost i gospodarstvo ništa ne koriste, ako kod sve slave svijeta, koju je podigao čovjek, on sam ostane neobrazovan kao barbar i neznalica, kao ćudoredni prosjak i bijedni rob najnečasnijih strasti. Prorok Izaija reče: “Zemlja mu je puna srebra i zlata i blagu mu kraja nema”, a u sredini stoji pognut i ponižen čovjek (Iz 2,7). U čemu se drugome i sastoji izobrazba karaktera, osobnosti i individualnosti nego u izobrazbi, odgoju i jačanju volje za sve što je vrijedno dobro i plemenito? A kako se ta izobrazba provodi i postiže? Nikako drugačije nego samozatajom. Jakost se volje iskušava u samozataji; kroz tu školu mora volja proći, želi li biti oruđe za dobra djela.
8. Ako je čovjeku drago proći ovu školu, postiže čast i slavu u kojoj ga je Bog u početku stvorio. Svaki čin samozataje i svladavanja samoga sebe približava nas k božanskome prauzoru. Tada se na nama ispunjavaju Božje nakane i postajemo slika Božja, svetište savršenstva, mudrosti, reda, ljepote, slobode i prave vjere. Ali, sve se to stječe jedino uz cijenu kršćanske samozataje.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.