U prirodi je ljubavi da se širi, no Božja je Ljubav stvaralačka. Ljubav je rekla tajnu svoje dobrote ništavilu i dogodilo se stvaranje. Ljubav je stvorila nešto na svoju sliku i priliku i tako je nastao čovjek. Ljubav je rasipna s darovima i tako smo postali djeca Božja. Ljubav se uvijek izlaže riziku da ne bude uzvraćena jer ljubav je bezuvjetna. Čovjekovo srce odbilo je uzvratiti ljubav na jedini način na koji se ljubav uopće može iskazati – povjerenjem i pouzdanjem u trenutku kušnje. Tako je čovjek ostao bez Božjih darova, zamračio vlastiti razum, oslabio volju i donio prvi, ili istočni grijeh, u ovaj svijet, jer grijeh je, u konačnici, ne htjeti ljubiti. (…)

Bog je ljubio nedostojna čovjeka. Htio je biti jedno s njime, i to je bilo Utjelovljenje. Jedne noći, nad mirnim večernjim lahorom, nad bijelim, kao kredom nacrtanim betlehemskim brežuljcima, začuo se plač, nježan plač. More ga nije čulo jer je bilo ispunjeno vlastitim glasovima. Zemlja ga nije čula jer je bila u duboku snu. Veliki ljudi ovoga svijeta nisu ga čuli jer nisu mogli shvatiti kako maleno dijete može biti veće od čovjeka. Kraljevi zemlje nisu ga čuli jer nisu mogli dokučiti kako bi se kralj mogao roditi u štali. Samo su dvije vrste ljudi čule plač te noći: pastiri i mudraci. Pastiri: oni koji znaju da ništa ne znaju. Mudraci: oni koji znaju da ne znaju sve. Pastiri: ubogi, priprosti ljudi koji su umjeli brinuti samo za svoja stada, koji možda uopće nisu znali tko je upravitelj Judeje; koji možda nisu znali ni jedan Vergilijev stih, iako nije bilo Rimljanina koji nije znao interpretirati barem jedan njegov stih. S druge strane, ondje su bili mudraci; ne kraljevi, već učitelji kraljeva; koji su znali kako treba čitati zvijezde, kako se one kreću po nebeskome svodu; ljudi koji su uvijek naginjali prema novim otkrićima. Jedni i drugi čuli su plač. Pastiri su pronašli svojega Pastira, a mudraci su otkrili Mudrost. A Pastir i Mudrost bilo je djetešce u jaslama.

Od toga dana samo su dvije vrste ljudi čule Kristov plač i pronašle Krista: vrlo jednostavni i vrlo učeni ljudi. Vrlo jednostavni – dobri ljudi koji možda znaju samo moliti krunicu i vrlo mudri ljudi poput Pascala, Akvinca, Bonaventure i Merciera. Nikada onaj koji misli da zna. Samo jednostavni i mudri pronalaze Krista jer su jedni i drugi ponizni; obje skupine priznaju vlastito neznanje ili ograničenja ljudskoga znanja, što je poniznost. Da biste ušli u špilju, morate se prignuti; a prigibaju se ponizni. Oni koji posjeduju ovu vrstu poniznosti, mogu ući u špilju. Ondje će pronaći ono što su pronašle ove dvije vrste ljudi: djetešce položeno na slamici. Tako silna bijaše veličanstvenost na čelu djetešca, tako veliko njegovo dostojanstvo, tako moćna svjetlost u Njegovim očima koje sjahu poput nebeskih sunaca, da nisu mogli nego uskliknuti: „Emanuel: s nama Bog.“ Bog se ponovno otkrio čovjeku. Onaj koji je rođen bez majke na nebu, rođen je bez oca na zemlji. Onaj koji je stvorio svoju majku, rođen je od svoje majke. Onaj koji je stvorio sve tjelesno, rođen je od tijela. „Ptica koja je savila gnijezdo, izlegla se u njemu.“ Tvorac sunca rađa se pod suncem; Onaj koji je oblikovao zemlju, rođen je na zemlji; Onaj koji je neizrecivo mudar, postaje maleno djetešce, Onaj koji ispunja svijet, leži u jaslama; Onaj koji upravlja zvijezdama, siše grudi; radost neba plače; Bog postaje čovjekom; Stvoritelj postaje stvorenje; bogat postaje siromašan; Božanstvo se utjelovljuje; Veličanstvo se podređuje; Sloboda se ujarmljuje; Vječnost postaje vrijeme; Gospodar sluga; Istina optužena; Sudac osuđen; Pravednost okrivljena; Gospodin bičevan; Moć vezana konopcima; Kralj trnjem okrunjen; Spasenje izranjeno; Život ubijen. „Vječna je riječ nijema.“ Čudo nad čudima! Jedinstvo nad jedinstvima! Tri otajstvena jedinstva u jednome; božansko i ljudsko; djevičanstvo i plodnost; vjera i ljudsko srce; I premda ćemo živjeti čitavu vječnost, vječnost neće biti dovoljna da shvatimo otajstvo toga „Djeteta koje bijaše otac i majke koja bijaše dijete.“

Sićušne ručice koje nisu bile dovoljno dugačke da dodirnu goleme glave stoke, držale su uzde što upravljaju Suncem, Mjesecom i zvijezdama na njihovim putanjama. Sićušni prstići koji su nezgrapno stiskali grubu slamu na podu na kojemu se vršilo žito bili su prsti koji će jednoga dana suditi dobrima i zlima. Sićušne noge koje nisu mogle hodati bile su slabašne, ne zato što su bile noge djeteta, već zato što te djetinje noge nisu mogle nositi teret božanske svemoći. Ondje, pod nježnom kožom djetinjega čela, skrivao se razum u usporedbi s kojim svi razumi Europe i Amerike zajedno nisu ništa; razum koji bi, da se pokrenuo u neko drugo vrijeme, u Platonu i Aristotelu vidio tek loše filozofe, u Danteu i Shakespeareu tek loše pjesnike, a u našim modernim znanstvenicima tek početnike koji nešto pokušavaju. Svaki dah, svaki uzdah, svaka suza ovoga djetešca bio je Božji dah, Božji uzdah, Božja suza. Svaka od njih bila je dovoljna da otkupi deset tisuća svjetova. Odakle onda život prepun patnje, odakle život koji je doveo do tvrde postelje križa? Odakle prolijevanje posljednje kapi krvi? Iz istoga razloga zbog kojega je ptica više nego što je nužno za potrebnu pjesmu, više zrnaca pijeska nego što je nužno za morsku obalu – zbog preobilja ljubavi. Prava ljubav ljubi toliko da se žrtvuje; ona ljubi do kraja, spremna je položiti vlastiti život. Krist nas toliko ljubi, jer: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Sušenje Kristove krvi na sramotnim je vješalima, prema tome, nešto više nego što bi neki danas htjeli da vjerujemo, koji kažu da je Kristova smrt zanimljiva i vrijedna zbog subjektivnoga učinka na vjernički duh. On je otišao u smrt, kažu, kako bi čovjeka zadivio svojim junaštvom. Ne! On nije otišao u smrt da nas subjektivno zadivi, već da nas objektivno spasi. Zamislite čovjeka koji za lijepa sunčana dana sjedi na molu i u dokolici lovi ribu, ne mareći suviše za svijet koji ga okružuje. Pretpostavite, nadalje, da k njemu dođe neznanac koji ga želi zadiviti velikom humanitarnom ljubavlju, da skoči naglavce s mola u more i utopi se. Cijela ta stvar bila bi smiješna, jer ne postoji nikakva veza između ribareve potrebe i postupka njegova dobročinitelja. Pretpostavimo, međutim, da je ribar pao u vodu i da se utapa. Dolazi njegov prijatelj, skače u more da ga spasi i u tome pokušaju pogiba; u takvu bismo slučaju rekli: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“ U ovome primjeru postoji objektivna veza između potrebe ovoga čovjeka i spašavanja; isto tako, u još većoj drami spašavanja, postoji veza između čovjeka koji je bio izgubljen u grijehu i Boga koji je došao da ga spasi – ne zlatom i srebrom, već prolijevanjem svoje predragocjene krvi. Da ste jedini čovjek na svijetu, on bi i tada sišao s neba, patio i umro samo za vas. Eto, toliko vas Bog ljubi.

Samo božansko, neizmjerno Biće, može iskoristiti oruđe poraza i pretvoriti ga u oruđe pobjede. Čovjekov pad dogodio se iz tri razloga: prvo, zbog neposlušnosti čovjeka, Adama; drugo, zbog oholosti žene, Eve; treće zbog drveta spoznaje dobra i zla. Pomirenje i otkupljenje čovjeka zbili su se iz istih razloga. Jer neposlušni čovjek, Adam, bio je poslušni novi Adam, potekao iz ljudske rase, Krist. Namjesto ohole Eve došla je ponizna Marija; drvo je, pak, zamijenio križ.

U prisutnosti ove glavne istine kršćanstva, istine Božjega Utjelovljenja, kako se jeftinim i otužnim doimlju nadomjesci koji nam se nude, pozivajući nas da štujemo ovaj ili onaj sustav, da padnemo ničice pred cijelim nizom apstraktnih imenica ili da padnemo na koljena pred kozmosom. Sve te stvari suviše su nestvarne, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato što je riječ o sustavima, zbog kojih nikada neće osvojiti čovjekovo srce. Humanizam je nemoguć, jer je suviše akademski; ljubav prema čovječanstvu nemoguća je, jer čovječanstvo zapravo ne postoji – postoje samo muškarci i žene; religija progresa nemoguća je, jer progres ne znači ništa ako ne znamo prema čemu napredujemo; filozofski sustavi, znanstvene konstrukcije i parole ostavljaju čovjekovo srce hladnim. Čak i teorije o ljubavi malo znače sve dok su teorije. No pustite da ljubav postane osobna u nekome i ona će pobuditi najuzvišenije osjećaje ljubavi na svijetu. Postoji tajna privlačnosti Utjelovljenja. Ljubav se utjelovila i nastanila se među nama. Od toga dana ljudska srca, koja su upoznala značenje Utjelovljenja, ne mogu se zadovoljiti ni jednim sustavom koji od nas traži da se klanjamo kozmosu. Čovjek nikada nije zavolio niti će ikada zavoljeti nešto što rukama ne može obuhvatiti, a kozmos je suviše velik, suviše glomazan. Zato beskrajni Bog i jest postao djetešce: učinio je to zato da ga možemo obujmiti našim rukama.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fultona J. Sheena “Božanska romansa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi doznajte na ovom linku.