“Tko nije pronašao Nebo ovdje dolje, promašit će ga i gore.” Riječ je o citatu preuzetom iz ulomka djela američke pjesnikinje koji je Papa umetnuo u komentar evanđelja na misi božićnog bdjenja 24. prosinca u bazilici svetoga Petra. Svijet iskustva – u pjesmi Emily Dickinson kao i u homiliji pape Franje – upućuje nas na širi svijet. U našem uobičajenom otkriva se ono izvanredno, divno, transcendentno.

U poruci Urbi et Orbi Papa citira Dantea, a u homiliji božićnog bdjenja pjesnikinju Emily Dickinson. Papa Franjo koristi se književnim referencama kako bi podcrtao univerzalnost evanđeoske poruke koja govori u svakom trenutku i na svim geografskim širinama, ali i kako se ne bi stvarale barijere između ‘visokog’ znanja i iskustva običnog i anonimnog djelovanja svakog stvorenja, između sretnih intuicija istaknutih kulturnih ličnosti i onih ‘običnih’ intuicija muškarca i žene.

“Tko nije pronašao Nebo ovdje dolje, promašit će ga i gore” (E. Dickinson, Pjesme, P96-17). Ovaj stih pjesnikinje Emily Dickinson Papa koristi kako bi naglasio potrebu da se “brinemo sada i ovdje o Isusu, milujući ga u potrebitima, jer se on poistovjetio s njima”.

U homiliji usredotočenoj na malenost, na prihvaćanje siromašnih, ranjenih, jer će nas siromašni jednog dana dočekati u Nebu, Franjo povezuje naše djelovanje “ovdje i sada” s dimenzijom vječnog života. Kao da se želi reći da puni život može biti ispunjen upravo tako da u potpunosti koristimo dane na našem zemaljskom hodočašću, pazeći da ne budemo ravnodušni prema potrebama drugoga. To za Vatican News potvrđuje i pjesnikinja Elena Buia Rutt.

Znanstvenica i prevoditeljica Flannery O’Connor – američke spisateljice koja s Emily Dickinson dijeli koncepciju poezije kao sakramentalne vizije postojanja – pjesnikinja Buia Rutt naglašava analogiju između Papine homilije i načina na koji Dickinson gleda na stvarnost nabijenu kontinuiranim pozivanjem na transcendentno.

“Postoji, kroz književnost, percepcija izvanrednog u običnom, stvarnosti koja nije kultivirana na intelektualistički već na iskustveni način”, kaže Buia. “Dijete kao znak, anđeli koji govore pastirima da ih umire, pokazujući im znak Djeteta u jaslama, samoga, izloženog vjetru, hladnoći. To je znak koji moraju slijediti.” Poezija je, za Emily Dickinson, sačinjena od konkretnih, iskustvenih znakova – precizira – a pjesnikinja je ta koja pali lampione, pali svjetla da nas dovede u dodir s vječnošću.

U Dickinsoninoj poeziji, kao i u homiliji pape Franje, podcrtava se dimenzija kontinuiteta između ovoga svijeta i Vječnoga. U osnovi, “nema diskontinuiteta koji se ne može ispuniti vjerom, nadom, drugačijim načinom bivanja ovdje, u ovom svijetu, a koji je osvijetljen poezijom i vjerom”.

Elena Buia podsjeća da Dickinson govori o dvije “dimenzije”: o vječnosti, shvaćenoj ponorom pred svojim životnim iskustvom, ali u isto vrijeme i o ovom Kraljevstvu nebeskom koje je apsolutno prisutno u našem životu te se “mora dešifrirati”.

Ukratko, “poezija izražava mogućnost razlučivanja, promišljanja ovog malog svijeta” koji se izražava kroz konkretne znakove, jednako ‘zanemarive’ kao latica ruže, let pčele. Svijet iskustva – u poeziji Emily Dickinson kao i u homiliji pape Franje – upućuje nas na veći svijet. U našem se običnom otkriva i pokazuje čudesno.