Kroz čitavu povijest Crkve muškarci i žene poput svetoga Petra herojski su plaćali krajnju cijenu za svoju kršćansku vjeru. Priče poput te dotiču najdublje dijelove naše duše, i u nama potiču nešto snažno. Dok slušamo brutalne pojedinosti o njihovom trpljenju i herojskoj ljubavi za Krista, one i slamaju naše srce, i nadahnjuju nas. Iako mi možda i ne možemo dokučiti stvarnost s kojom su se ti sveci suočavali, ne možemo a da se ne pitamo što bismo mi učinili u takvim okolnostima. Kako bismo reagirali kada bismo bili suočeni s istim pitanjem koje je Isus postavio Petru: „Hoćeš li dati svoj život za mene?” Mi se možda nikada nećemo suočiti s konačnim pitanjem života ili smrti kao što su to morali toliki mučenici, ali za nas je razborito shvatiti da se mi u određenome smislu s tim pitanjem suočavamo svakoga dana. Mi smo pozvani nasljedovati živote mučenika – ne tjelesnom smrću, nego prihvaćanjem mučeništva u svakodnevnome životu. 

Često se bojimo onoga što ne razumijemo, a smrt tu nije iznimka. Vjerojatno ćete u životu susresti veoma malo ljudi koji su spremni umrijeti. To je dio onoga što priče mučenika čini tako fascinantnima – gledati smrti u lice i prihvatiti je nešto je što je mnogima od nas teško dokučiti. No tisuće mučenika u povijesti Crkve učinile su nešto mnogo veličanstvenije od puke smrti. Ako je smrt jedino što su učinili, ne bi tu bilo ničega što bismo posebno slavili ili čemu bismo odavali počast. Tu je posebna činjenica što su umrli radi Krista, odražavajući u svojim djelima onu istu nesebičnu žrtvu koju je on podnio za nas. Njihovo posvećenje potječe iz toga što je dotično djelo prikazano radi Krista i njegova poslanja, a ne iz samoga djela. No ako se mi nikada nećemo suočiti sa situacijom koja bi nas pozivala na takvu žrtvu, može nam biti teško vidjeti kako mučenici mogu pružiti ikakvih korisnih uvida u naše vlastito posvećenje.

Na površini iz njihovih priča možemo pronaći općeniti osjećaj nadahnuća i hrabrosti, ali iz njih se može izvući mnogo više. Prisutno je iskušenje usredotočiti se na onaj jedan trenutak koji je te muškarce i žene učinio svecima, ali njihov život bio je mnogo kompleksniji. Njihova svetost formirana je skupljanjem mnogih malih trenutaka koji su ih vodili i pripremali da pretrpe svoje patnje. Bilo da se radilo o postu, osamljivanju od njihove obitelji i prijatelja kako bi slijedili Božji poziv, ili prikazivanju njihova rada radi veće slave Božje, oni su razumjeli što znači biti mučenik svakodnevice – netko tko radi Krista umire sebi svakoga dana. Umirući sebi dan za danom oni su se i ne znajući pripremali za onaj konačni test vjere. Zahvaljujući primjerima koje su nam ostavili i mi možemo vidjeti da smo i mi sposobni svakoga dana sudjelovati u skromnijemu obliku mučeništva.

U skrivenome svakodnevnome životu kršćanina pozvani smo intimno sudjelovati u Kristovu otkupljenju. Iako nam se može činiti da smo u ovome samo promatrači izdaleka, mi shvaćamo da nam mučenici nude primjer toga kako biti uistinu prisutni – stavljajući Krista u središte svojih djela. Kako bismo to činili, moramo usvojiti mentalitet mučenika svakodnevice. Umirući svojim nižim željama, i držeći se čvrsto viših stvari, mi ne samo da živimo poput Krista, nego se – kako je jednom rekao časni sluga Božji Fulton Sheen – „mijenjamo u Krista”.  To je cilj sviju kršćana – mučenika i onih koji nisu mučenici. Ako usvojimo taj mentalitet, postoji nada da ćemo se u Krista promijeniti mi, ali i naše obitelji, a u konačnici i ovaj svijet.

Korizmeno vrijeme tradicionalno je razdoblje posvećeno usvajanju ove vrste razboritosti i poslušnosti, no mnogi od nas nakon korizme s time prestanu. No poziv na mučeništvo svakodnevnice nastavlja se kroz čitavu kalendarsku godinu. Uvijek smo pozvani odbijati ono što je niže, a čvrsto se držati višega. To može biti borba, ali u njoj se vrijedi boriti. Kada zakažemo, možemo se radi nade i nadahnuća ugledati u mučenika kojega smo ranije spomenuli, svetoga Petra. Sjećam se da sam kao dijete prezirao Petra jer je za vrijeme Muke odbacio Krista. Mislio sam da nijedan „pravi” muškarac ne bi učinio nešto takvo. U mojim ga je očima to činilo slabim, i kukavicom. Počeo sam razumijevati njegovu odluku tek kada sam shvatio kako lako zapadam u grijeh (i to onda kada su ulozi mnogo manji od onih s kojima se Petar suočavao). Petrova djela – poput djela većine nas – ne samo da su bila pogrešna, nego nisu zadovoljila standarde mentaliteta mučeništva svakodnevnice. No Petar nam je pokazao kako trebamo reagirati na takva zakazivanja. Pokajao se i ponovno se predao življenju života radi Krista. Kada Petar bude sljedećega puta morao odgovoriti na pitanje „Hoćeš li dati svoj život za mene?”, bit će spreman odgovoriti potvrdno, i odgovoriti iskreno.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.