Svi mi znamo da je sveti Petar bio prvi papa. No često zaboravljamo da je Petar bio i veliki grešnik. Mogu se sjetiti barem pet prigoda iz Evanđelja kada je Petar zabrljao, ali onaj put kada je zanijekao Isusa bio je stvarno najgori. 

Sveti Matej nam pripovijeda kako je u dvorištu kuće velikog svećenika Petru prva prišla jedna sluškinja. Sluškinja ga je prepoznala kao Isusova prijatelja, ali Petar je porekao da ga poznaje. A zatim je druga djevojka – ne žena, nego djevojka – vidjela Petra i rekla: „Ovaj bijaše s Isusom Nazarećaninom.” (Mt 26,71) A Petar je i to zanijekao. Treći put nam sveti Matej pripovijeda da su neki prolaznici prepoznali Petra kao Isusova prijatelja po njegovu govoru. No Petar je i tada zanijekao da poznaje Isusa.

To ne može biti gore. Baš onda kada te tvoj najbolji prijatelj najviše treba, ti poričeš da ga uopće poznaješ. A nije da su ti ljudi koji su ga ispitivali bili jako strašni – jedna sluškinja, jedna djevojka i skupina prolaznika – ljudi koji ne bi trebali predstavljati prijetnju budućemu papi. A Petar je to znao. Sveti Matej pripovijeda nam da je Petar u trenutku kada je pijetao zapjevao „izišao te gorko zaplakao” (usp. Mt 26,75). Nešto prije te noći Petar je obećao Isusu da njegova vjera neće nikada biti potresena, ali ipak se potresla, i gotovo se raspala. A eto njega, onoga koga je Isus izabrao da bude neustrašivi vođa apostola, kako plače u nekome kutu.

Naravno da znamo da se ta priča nastavila. Nakon što je Isus pretrpio muku, umro i uskrsnuo od mrtvih, ponovno se susreo s Petrom. Ovoga puta se to dogodilo na obali Galilejskoga jezera, gdje nam sveti Ivan evanđelist pripovijeda kako je Isus pozvao učenike da doručkuju. To je također mjesto gdje je Isus pitao Petra ljubi li ga – i to tri puta. Petar tri puta odgovara da ljubi Isusa, a čineći to, doživljava Isusovu ljubav, opraštanje, iscjeljenje i milost. Isus sve čini novo, a u tome trenutku on i Petra čini novim. 

No ostaje nam jedno pitanje. Kako je Petar uopće mogao zaboraviti onaj trenutak u dvorištu kuće velikoga svećenika, kada je počinio onaj užasni grijeh, i porekao da uopće poznaje Isusa? Ako mi znamo za taj strašni i kukavički čin dvije tisuće godina kasnije, sigurno su za to znali i ljudi koji su živjeli u tome vremenu. Siguran sam da su ga znali s vremena na vrijeme podsjetiti na to i reći mu: „Ma daj, čovječe, ti si onaj koji je porekao da uopće poznaje Isusa, a sada mi kažeš da bih trebao vjerovati u njega? Ma molim te.” Kako je Petar ikako mogao zaboraviti taj svoj strašni grijeh i nastaviti dalje?

Evo što je istina: Petar nikada nije zaboravio činjenicu da je zanijekao Isusa. Taj kukavički čin bio je nešto što se nije moglo nikako poništiti. Učinjenoj stvari nema lijeka. Petar se nije mogao vratiti u prošlost i ispraviti stvari. Pa što se onda dogodilo? Kako je Petar to uspio? Kako se najgora kukavica pretvorila u jednoga od najhrabrijih ljudi u kršćanstvu uopće, koji je na kraju života zatražio da ga razapnu naglavačke jer je mislio da nije dostojan umrijeti na isti način kao i njegov Gospodin Isus?

Petru se dogodilo to da, iako je znao da on veliki grešnik, također je znao da ga Isus ljubi potpuno, ljubi ga onakvoga kakav jest – grješnika. Da parafraziram sv. Ivana Vianneyja: Petar je znao da su njegovi grijesi tek zrnce pijeska u oceanu velikoga Božjega milosrđa. Upravo je milosrdna ljubav Isusova – tako reći – ponovno stvorila Petra i učinila ga novim. Petar nije mogao u vezi sa svojim grijesima učiniti išta drugo osim da ih prizna. No Isus je mogao učiniti nešto drugo – i On je to stvarno i učinio. Petar je tri puta zanijekao Isusa, i zato je Isus u svojoj ljubavi Petru ponudio priliku da mu kaže da ga ljubi – i to tri puta. I time je Petru oprošteno, i time je učinjen novim. Od toga trenutka nadalje, kada god bi se Petar osvrnuo na to vrijeme kada je zanijekao Isusa, ne bi o tome mislio kao o počinjenome grijehu, nego kao o grijehu koji je ispovjeđen i oprošten. 

Jedna od najvećih pouka koje nam je ostavio sveti Petar jest ta kako postupati s grijesima iz prošlosti, naročito ako se radi o nečemu velikome, gadnome i stvarno sramotnome. Đavlova najveća varka jest da nas natjera da mislimo da nam Bog nikada neće moći oprostiti određene grijehe jer su oni tako veliki i strašni. Čak i ako smo ispovjedili određene grijehe, i u svojoj glavi znamo da je Bog milosrdan i da nam je oprostio, ponekad se jednostavno osvrnemo na te sramotne trenutke i posumnjamo u snagu Božjega milosrđa i u činjenicu da On doista može sve stvari učiniti novima. No Petrova nas priča podsjeća da sve takve misli dolaze od Zloga. Bog nije lažljivac, i On stvarno čini novim sve za one koji prihvaćaju Njegovu milosrdnu ljubav. 

Kada bi se Petar osvrnuo i počeo razmišljati o onome trenutku kada je zanijekao Isusa, ili trenutku kada nije mogao hodati po vodi, ili trenutku kada mu je Isus rekao: „Odlazi od mene, Sotono”, osvrnuo se na te grijehe ne kao na počinjene grijehe, nego kao na ispovjeđene i oproštene grijehe. Kada sagriješimo, moramo to priznati i zamoliti Gospodina da nam oprosti. Kako papa Franjo voli reći: „Bog se nikada ne umara od opraštanja.” No onda kada su naši grijesi oprošteni, moramo ih se sjećati upravo kao takvih – kao oproštenih grijeha.

Jedan razlog zašto je Petar tako vjerodostojan i što je sve do našega vremena ostao vjerodostojnim jest taj da se svi mi možemo na neki način poistovjetiti s njegovom pričom. On je zabrljao, i to propisno. Nije mogao učiniti ništa da to popravi osim da se prepusti Isusu na milost, i učinio je upravo to. Isus mu je oprostio njegov grijeh, i od tada nadalje Petar je na te mračne trenutke gledao kao svijetle, i to ne zbog nečega što je on učinio, nego zbog toga što je Gospodin učinio za njega. Petar je doživio iscjeljenje sjećanja. Više se nije svojih grijeha sjećao kao počinjenih, nego kao grijeha ispovjeđenih i oproštenih. To je bila najveća i najvažnija razlika – a i danas je.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.