Još se vrlo živo sjećam leta preko Atlantika prema Londonu tijekom posljednje godine studija. Bio sam u ranim fazama povratka katoličkoj vjeri, gledao kroz prozor zrakoplova u hladnu crninu noći koja mi je vraćala vlastiti odraz i pitao se postoji li Bog uopće.

Ako postoji, znao sam da je jedini koji može donijeti ozdravljenje i mir u moj život. Bio sam u očajnom stanju i prolazio kroz duboku egzistencijalnu krizu smisla. Ako Bog ne postoji, tada ni moj život nema nikakvo značenje.

Naravno, mogao sam čitati koliko god sam htio Camusa i Sartrea, uvjeravati se da sam sposoban vlastitom voljom stvoriti smisao svog života kao neku vrstu „kreativnog“ čina. No znao sam da bi to na kraju bila tek nužna iluzija. Nisam mogao pobjeći od spoznaje da bez Boga, bez nekog transcendentnog bića koje daje temelj stvarnosti, ništa nije važno.

Jedna od velikih i strašnih posljedica grijeha i patnje u palom svijetu jest to što možemo prestati vidjeti smisao u vlastitom životu i stvarnosti općenito. Grijeh i patnja mogu zamračiti svijet i učiniti ga neprozirnim, uvjeravajući nas da naši životi nemaju smisla. A to rađa osobito bolan oblik patnje. Kako je napisao Viktor Frankl:

„Život ne postaje nepodnošljiv zbog okolnosti, nego zbog nedostatka smisla i svrhe.“

Jedna od najneobičnijih i najjezovitijih priča koje sam pročitao jest „Paljenje staje“ Harukija Murakamija. U toj priči pripovjedač započinje ljubavnu vezu s mladom ženom. Ubrzo nakon upoznavanja ona ga upoznaje s uglađenim, dobro odjevenim i naizgled bogatim mladićem koji ipak djeluje neobično hladno i zastrašujuće.

Priča ima gotovo sanjivu atmosferu, a nijedan lik nema ime, što joj daje obilježje parabole. U jednom trenutku, nakon što je žena otišla na spavanje, pripovjedač i taj muškarac razgovaraju nasamo. Muškarac mu tada otkriva nešto što nikome prije nije rekao.

Kaže da svakih nekoliko mjeseci osjeti potrebu zapaliti neku staru seosku staju koja je, kako kaže, „suvišna“. Pripovjedač ga ispituje o toj čudnoj i nezakonitoj „razonodi“ te ga pita kako procjenjuje koja je staja suvišna, a koja nije.

Muškarac odgovara:

„Ja ne prosuđujem ništa. Staje čekaju da budu spaljene. Ja to samo prihvaćam. Prihvaćam ono što jest. Kao kiša. Kiša pada. Rijeka nabuja. Nešto odnese bujica. Donosi li kiša sud? Nije da želim počiniti neko nemoralno djelo. Imam vlastiti moralni kodeks.“

Potom kaže da će uskoro spaliti još jednu staju.

Zaintrigiran time, pripovjedač na karti označava pet staja u okolici i počinje svakoga jutra trčati pokraj njih očekujući da će jednoga dana pronaći ostatke jedne od njih. No to se nikada ne dogodi.

Nedugo nakon njihova razgovora mlada žena nestaje. Pripovjedač je traži, čak odlazi i u njezin stan, ali bez uspjeha.

Pred kraj priče ponovno susreće muškarca u kafiću. Pita ga je li vidio djevojku. Ovaj odgovara da nije. Zatim ga pita je li ikada spalio onu staju.

Muškarac kaže da jest.

Kad ga pripovjedač pita koju, budući da je pomno pratio svih pet staja, muškarac samo odgovara da je očito jednu previdio.

Priča završava riječima:

„I dalje svakoga jutra trčim pokraj onih pet staja. Nijedna staja u mojoj okolici nije izgorjela. Nisam čuo ni za kakvo paljenje staja. Ponovno je došao prosinac, a zimske ptice lete iznad mene. I ja nastavljam starjeti.“

Nikada nam se izravno ne kaže što se dogodilo djevojci, no implikacija je jasna: muškarac ju je ubio. „Paljenje staja“ zapravo je eufemizam za njegovo otimanje i ubijanje žena.

Priča se može tumačiti na mnogo načina, ali iz jedne perspektive rasvjetljava jedan od glavnih učinaka grijeha: način na koji grijeh naš život i postojanje čini raspršenima i nekoherentnima.

Toma Akvinski učio je da grijeh zamračuje razum. Što više griješimo, svijet i drugi ljudi postaju nam manje razumljivi, a sve teže shvaćamo svoje mjesto u svijetu i razlog vlastitog postojanja.

Murakamijeva priča može se promatrati kao parabola o besmislu. Zanimljivo je da likovi nemaju imena. Ime podrazumijeva identitet, a identitet podrazumijeva odnos i značenje. Likovi su bezimeni jer nastanjuju svijet bez smisla, svijet u kojem njihovi postupci ne znače ništa.

Ne samo da nikada sa sigurnošću ne saznajemo što se dogodilo djevojci, nego ne dobivamo ni zadovoljavajuće objašnjenje zašto muškarac čini ta zla djela.

Kako sam kaže, svoje ponašanje doživljava jednako kao padanje kiše ili djelovanje prirode: kao moralno neutralne događaje bez dubljeg razloga i svrhe.

Poanta je upravo u tome da nema poante.

On jednostavno čini ono što čini. Nema razumljivog razloga, nema velikog objašnjenja zašto „spaljuje“ baš te staje. Unatoč pripovjedačevu očajničkom pokušaju da pronađe smisao, što simbolizira njegovo opsesivno praćenje staja, on nikada ne dolazi do odgovora.

Nastavit će tražiti, stariti iz godine u godinu, a da nikada ne pronađe zadovoljavajuće objašnjenje.

To je ono što nam ostavljaju grijeh i patnja kada su odvojeni od Božjega svjetla: svijet koji nema smisla.

Postajemo proizvod besmislenog okruženja, a naši postupci proizlaze iz nagona i impulsa koji se, na kraju, ne razlikuju od vremenskih prilika.

To je jedna od najstrašnijih posljedica grijeha: on stvara iskrivljenu priču naših života. Možda upravo tako izgleda pakao – stanje postojanja bez ikakve povezanosti i smisla, golemi kaos u kojem se ništa ne uklapa, ništa nije razumljivo i nije važno ni što činimo ni tko smo.

Krist kaže:

„Ja sam svjetlost svijeta.“ (Iv 8,12)

Samo on nudi svjetlo koje osvjetljava niti naših života i stvarnosti. Krist je, kao božanski Autor, jedini koji našem životu može dati priču i pomoći nam razumjeti naizgled besmisleno zlo i patnju u svijetu.

Drugim riječima, on je Riječ, Božji Logos, koji ima moć svemu dati sklad i značenje.

On nam također daje ime te nas neprestano poziva da ispunimo određeni zadatak ljubavi u velikoj pripovijesti stvarnosti.

Prije vječnoga života nećemo razumjeti kako se sve niti te božanske priče međusobno povezuju, ali u vjeri znamo da će jednoga dana sve biti razotkriveno.

Kristov križ najveći je primjer kako Bog duboko besmislen događaj – iracionalno ubojstvo nedužnog čovjeka – pretvara u vrhunac milosrdne priče spasenja.

Križ nam pokazuje Božju pripovjedačku snagu i otkriva njegovu beskrajnu sposobnost da i najmračnijoj stvarnosti podari transcendentni smisao.

Križ daje smjer našim životima. Taj put uključuje i vlastitu smrt i patnju, ali kada su sjedinjene s Kristom, završavaju uskrsnućem i vječnim životom.

Kako je to lijepo sažeo papa Benedikt XVI.:

„Biti kršćanin nije rezultat etičkog izbora ili neke uzvišene ideje, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi horizont i odlučujući smjer.“

Upravo me ta istina prije mnogo godina izbavila iz dubine moje egzistencijalne krize i zbog nje sam neizmjerno zahvalan.

Hvala Bogu što se možemo osloniti na božanskog Pripovjedača, koji nas poznaje po imenu, usmjerava nas i daje nam mjesto u svojoj velikoj priči smislene ljubavi.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.