Glazbena baština, kao, uostalom, kulturna baština općenito, vrelo je nadahnuća koliko i stalno obnavljajuća radionica u kojoj ljudska kreativnost i talenti što je potiču bujaju u svom najprirodnijem i najzdravijem okružju. Ona nije samo prošlost; ona postoji i živi izvan vremena, kao sadašnjost koja se iz prošlosti hrani i gradi, ali i kao budućnost u koju je kreativnost sudbinski usmjerena, trajno je nadahnujući i oblikujući. Pjesme i albumi, verse i note koje sastavljaju njezin mozaik zato nisu tek puki katalog, već duhovno svjedočanstvo, teštamenat dugog niza imena kojima se stalno vraćamo i prepoznajemo ih kao prijatelje, kao svoje, kao sebi bliske duhove koje ne samo da razumijemo, već u njihovim djelima prepoznajemo djeliće sebe. I dok su neka (čak većina) od tih imena, slijedom same vidljivosti, odnosno, eksponiranosti, ali i nekim osobnijim karakteristikama, u prvom planu, poput općih mjesta svakodnevice, tu su i ona – da se okoristim izrazom iz naslova radio-emisije koju već dugo uređuje i vodi jedan od “protagonista” ovoga teksta – “iz sjene”, također važna, neizostavna, upisana u antologije, ali u svakodnevnoj uporabi ipak negdje u drugom planu. Baš je među njima naša najproduktivnija i najdugovječnija diskografska kuća Croatia Records nedavno, slijedom svoje višegodišnje prakse, pronašla razloge za dva nova antologijska izdanja.

Jer Dušan Šarac i Slavko Nedić sasvim sigurno, i kvantitetom i kvalitetom svoga stvaralačkog rada ulaze u, usudim se reći, najuži krug imena na čijim je ramenima naša glazbena baština prešla u ovaj novi milenij. Iako njihove priče, Bogu hvala, i dalje traju, oni su već masnim slovima upisani u antologiju, obvezujući nas da im se i kroz ovakva diskografska izdanja vraćamo i u njihovoj glazbi iščitavamo cijelo jedno vrijeme i podneblje, kao i vlastite, osobnije štorije i teme. Prvi ostavivši presudan trag u suvremenoj dalmatinskoj pismi i klapskom pjevanju, a drugi prije svega u duhovnoj glazbi, ali i u širem stilsko-žanrovskom rasponu, ova su dva glazbenika kroz dugi niz godina, bez potrebe za medijskom pompom, stvorila glazbu koju danas doživljavamo kao narodno blago.

Dušan Šarac – “Na teraci” (Croatia Records, 2026.)

Moj sugrađanin Dušan Šarac, baš kao nedavno mu preminuli kolega, suradnik i prijatelj Krste Juras (o čijem sam radu tom tužnom prigodom pisao na ovom istom mjestu), jedno je od najvažnijih imena glazben(ičk)og Šibenika. Skladatelj, ali i producent, aranžer i glazbeni urednik, s opusom što broji impozantnih preko osamsto naslova, ovih je dana, dakle, dobio novo vinilno izdanje sa svojim imenom na naslovnici: naslovljena po najdražoj mu pjesmi iz vlastite kajdanke, “Na teraci” sakuplja tek šesnaest od svih tih jedva izbrojivih pjesama kojima se upisao u antologiju prije svega dalmatinske glazbe. Svakako malo da bi neki novi slušatelj dobio sadržajniju sliku o njegovu stvaralaštvu, ali u jeku još prisutnog trenda povratka formatu gramofonske ploče, rekao bih, taman dovoljno da i ovaj šibenski maestro dobije dostojan diskografski tretman.

Doduše, na jednome mjestu predstaviti opus čovjeka “zaslužnog” za ključna mjesta diskografije Miše Kovača (prije svega kompletan mu najhvaljeniji album “Dalmacija u mom oku”) i slavne klape Šibenik te itekako prisutnog i u antologijskim pjesmama Tomislava Ivčića (primarno kao aranžer), Ive Pattiere (“Prođi me se”, “Suza je slana”…), Meri Cetinić (“Niko neće u mornare”) i Mile Hrnića (kojem je s “Budi noćas mirno more” praktički lansirao karijeru), ali i dugo iznimno aktivnog na klapskoj sceni, gdje je bio ključna figura komercijalizacije tijekom osamdesetih, vrlo je nezahvalan koncept. To je u širem zamahu prije deset godina napravila kompilacija “Gold Collection” na dva CD-a (naravno, također pod etiketom Croatia Records), dok je friška “Na teraci” poput nakratko otvorenog prozora u to bogato prostranstvo kojim odjekuju note legendarne “Šibenske balade”, Mišinog dalmatinskog evergreena “Dalmacija u mom oku” i još tolikih srodnih im pjesama preko kojih je Dalmacija dobila neke od najljepših stranica svoga vječnog soundtracka.

Od uvodne naslovne pjesme, koja je svojedobno otvorila i slavni album “Dalmacija u mom oku”, vjerojatno najbolji u katalogu Miše Kovača, i koja je samom Šarcu ostala najdraža mu skladba, preko “Đardina” u izvedbi još jednog slavnog Šibenčanina, Vice Vukova, “Budi noćas mirno more” (ovdje, opet u nekom zavičajnom ključu, u izvedbi Đanija Stipaničeva), pa i talijanskog štiha s Al Banom u pjesmi “Stelle d’oro” do B-strane koju otvara neizostavna “Dalmacija u mom oku” a zaključuju klape Šibenik, Maslina, Šufit, Luka Ploče, Teuta i Jadrija, priča o Dušanu Šarcu otkriva se poput zbirke vinjeta preko kojih vidimo i čujemo, a i mirišemo cijelo jedno vrijeme i podneblje, pa čak i povijest naše zabavne glazbe. Jer, uz pjesme iz repertoara tako važnih imena kao što su Mišo, Tereza Kesovija, Milo Hrnić, Vice Vukov ili Tomislav Ivčić, čujemo i kako je dalmatinsko klapsko pjevanje doživjelo svoju komercijalnu inačicu u, kako bi to maestro Šarac rekao, ansamblima koji su svojim izvedbama dodali i instrumente te tako popularizirali dalmatinsku tradicijsku glazbu. Baš zato je to zaključenje zbirke s pjesmama poput već spomenute “Šibenske balade”, podjednako legendarne “Maslina je neobrana” ili “Šibenskih uspomena”, “Na omiškoj stini” ili “Ja u kupe, ti u špade” i tematski pogođeno i sjajno zaokruženo u kontekstu Šarčeve pjesmarice kao primjera narodnog blaga, onih njezinih stranica na kojima se zamagljuje granica između autorskih i tradicionalnih pjesama.

Slavko Nedić – “Gold Collection” (Croatia Records, 2026.)

Stvaralaštvo skladatelja i aranžera Slavka Nedića, urednika glazbenog programa Hrvatskog katoličkog radija i pokretača etikete Cro Sacro, opus koji se proteže kroz čak pet desetljeća i obuhvaća preko tristo skladbi, u najnovijoj antologiji “Gold Collection” dobilo je konačno svoju inventuru. Autor i urednik čije je ime bez sumnje jedno od najvažnijih u razvoju suvremene hrvatske duhovne glazbe, ali i čiji rukopis zadire i u brojne druge žanrovske rukavce i idiome, svojim je kreativnim radom i entuzijazmom dokazanim kroz urednički rad te kroz pokretanje brojnih inicijativa i koncerata, pa i rad s dječjim zborom zagrebačke Župe bl. Augustina Kažotića, ostavio neizbrisiv trag na našoj glazbenoj sceni, za što je i višestruko nagrađivan, od Porina do Reda hrvatskog pletera, što sve vrlo jasno govori o potrebi za objavljivanjem jedne ovako opsežne kompilacije…

Iako je pitanje koliko su ova dva CD-a uistinu opsežan prikaz uzme li se u obzir koliko nam je toga Slavko Nedić ostavio na području glazbe (pa i šire) od sredine sedamdesetih kad je u Bolu na Braču, gdje je kao tinejdžer doselio iz rodne Bosanske Posavine, svirao bubnjeve u sastavu Akvinac, pa do danas kad slovi kao tihi i samozatajni autoritet na području širem od bilo kakvih žanrovskih ladica. “Gold Collection” sve bogatstvo i raznovrsnost Nedićeva glazbenog rada zapravo kao da tek katalogizira, na najuredniji način pokušavajući sabrati djela čija lepeza obuhvaća duhovnu i tamburašku, starogradsku pa i klapsku, popularnu te (neo)klasičnu glazbu. Prvi disk pritom sadrži skladbe i pjesme nastale novijih godina, s izvođačima u rasponu od grupe RiM (njegove kćeri Ruža i Maja) preko klape Sv. Juraj do dječjeg zbora Kažotići, ali i projekata poput Terra Cantata i albuma “Čovjek i Bog iz Nazareta” s kojeg čujemo gostovanja glumačkih imena poput Gorana Navojca i Sanje Marin, dok je drugi, naslovljen “Snimke iz prošlog stoljeća”, podijeljen na autorsku, aranžersku i posavsku priču, donoseći dijelove njegove neoklasične suite “Slike iz Hrvatske”, pjesmu “Pobjednici smrti” iz vremena njegova benda Karizma, zatim pjesme koje je radio s Ivom Fabijanom i grupama Anima, Kefa i Alfa te skladbe vezane uz Posavinu, koje su možda i najtanji dio kolekcije.

I upravo ta raznorodnost Nedićeva rada predstavlja najveći uteg cijeloj zbirci: koliko god ona i ima prvenstveno dokumentaristički karakter, kao cjelina ona pati upravo zbog te i stilske i tematske, pa i kvalitativne neujednačenosti (neke “epizode”, poput “U našoj ravnici” ili “Dancer ludi” djeluju više poput neuspjelih pokušaja nego materijala za antologiju). No usprkos toj, kad je u pitanju ovakav zamah i ovakav opus, zapravo neizbježnoj boljci, “Gold Collection” Slavka Nedića zvonko i zorno pokazuje koliko je bogato stvaralaštvo ovog prije svega izuzetno radišnog i glazbi posvećenog čovjeka. Baš kao što je epilog s bendom Kefa i izvedbom molitve “Dušo Kristova”, koja se inače moli nakon svete pričesti, predivno zaključivanje restrospektive glazbenika koji bez Krista, vjerujem, nije napisao ni note.