Tomislav Košta hrvatski je slikar koji živi na relaciji Zadar-Preko. Likovnim radom bavi se više od 30 godina, a njegova sakralna djela prisutna su i u hrvatskim crkvama. Posljednjih desetak godina postaje sve priznatiji u domaćim strip-krugovima zahvaljujući radovima kao što su autorski “Mare Monstrum” te “Priče iz davnine”, strip-verzija popularne dječje knjige Ivane Brlić Mažuranić. Koštino posljednje autorsko djelo na tom području je “Prvi snijeg”, kršćanski fantasy strip koji nam je poslužio i kao povod za razgovor.

– Stripom ste se ozbiljnije počeli baviti u svojim četrdesetima. Kako se jedan afirmirani slikar u srednjoj životnoj dobi odvaži na takav umjetnički iskorak? Što Vas je konkretno privuklo stripu kao formi?

Strip je prva ljubav koja je, zbog niza okolnosti, dugo ostala na čekanju. S druge strane, slikarstvo je toliko kompleksno da mu se, ako želiš usvojiti tajne zanata, moraš u potpunosti posvetiti. Tako sam, što se posla tiče, godinama svakodnevno slikao, a tek rubno pratio zbivanja u devetoj umjetnosti, premda nikada nisam u potpunosti izgubio tu vezu: povremeno sam kupovao albume, pratio članke, osvrte…

Kada je kod nas započela svojevrsna strip-renesansa – s nekoliko zapaženih izdavača koji su redom objavljivali tvrdoukoričene knjige talijanskih, francuskih i američkih majstora stripa, na kvalitetnom papiru i s vrhunskim dizajnom, onako baš da ti narastu zazubice – nisam se ni snašao, a već sam postao kolekcionar. Doduše, daleko sam ja od pasioniranih kolekcionara kojima je i stan od sto kvadrata premalen za sve knjige, no spomenuti razvoj događaja u meni je probudio želju da se u devetoj umjetnosti okušam i kao autor, a ne samo kao ljubitelj stripa.

– U dosad objavljenim stripovima nerijetko niste samo likovni umjetnik, nego i pripovjedač, autor priča. Je li taj afinitet prema pričama u Vama postojao i ranije ili ste ga otkrili tek kroz strip?

Oduvijek me zanimala priča te sam u svojim stripovima uglavnom ja autor i scenarija i crteža. Ako me sjećanje dobro služi, napravio sam tek jedan kraći strip u koautorstvu, tj. crtajući prema zadanom scenariju, te jednu dužu knjigu – “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić. Svi ostali albumi – “Sjećanja”, “Mare Monstrum”, “Kartoline”, “Dragi moj, draga moja”, “Prvi snijeg”, kao i kratke priče iz Strip revije Večernjeg lista i Godišnjaka hrvatskog stripa – autorski su radovi.

– Vaš najnoviji strip Prvi snijeg – kroz lik viteza, tj. neimenovanog glavnog junaka, i onih koji su s njime povezani – priča je o plemenitosti, žrtvi, vjeri, oprostu i kajanju. Zašto naslov glasi baš Prvi snijeg? Što za Vas predstavlja taj motiv?

Odluke koje četvero protagonista moraju donijeti nakon povratka iz rata vezane su uz prvi snijeg. Razdoblje do pada prvih pahulja predstavlja svojevrsno preispitivanje vlastite savjesti. Breme koje je svatko od njih donio sa sobom utjecat će na njihove sudbine, koje su i prije rata bile isprepletene.

Tako snijeg na neki način postaje simbol novog vremena, prilika da se očiste i okrenu novu stranicu – kako sami spomenuti ratnici, tako i njihovi bližnji.

Prvi snijeg

Naslovnica stripa “Prvi snijeg”. Foto: ljubaznošću Tomislava Košte

– Ranije ste u intervjuima govorili da Vas privlači pojam viteštva, povezujući ga s vrlinama poput iskrenosti, pravednosti i skromnosti, za koje držite da danas nedostaju. Možete li dodatno objasniti zašto Vam je viteštvo toliko zanimljivo? Što bi značilo biti “vitez” u današnjem vremenu? Vidite li u svojoj okolini i u javnom prostoru svojevrsne moderne vitezove?

Vidim, naravno. Njih uglavnom nema po medijima, nitko za njih ne zna. Možda ih imate i u vlastitom domu, susjedstvu…

Pojam viteštva oduvijek je imao snažnu kičmu, snažnu okomicu. On se dnevnopolitičkim rječnikom neda rastezati poput žvake od lijeve do desne političke opcije i svoje jedino ishodište ima u Svetom pismu i Objavi koju smo primili. Uzor je, dakle, kršćanski nauk. A on je oduvijek i zauvijek vertikala: od neba i Boga, prema zemlji i čovjeku. Ne puže po horizontali, u maglama i blatu raznoraznih svjetonazora i ideologija, koliko god oni na prvi pogled djelovali pravedno, ispravno ili nužno. Kakvi god bili, od čovjeka su. Dakle slabi, truli, zakinuti od samoga početka.

Živjeti stoga po vertikali, nadahnjivati se Objavom koju smo primili, biti svjestan svojih slabosti i ne pretvarati ih u vrline, molitvom se boriti protiv samoga sebe, postiti, pristupati sakramentima, truditi se biti sve ono što društvo u kojem živimo prezire i odbacuje s podsmijehom – to je put prema viteštvu, prema onom oklopu i maču s kojima prikazujemo arkanđela Mihaela. Put posvećenja.

Svi mi i u našoj zemlji osjećamo sukob civilizacija na vlastitoj koži: s jedne strane je kršćanska, tj. katolička civilizacija, a s druge ona postkršćanska. Gotovo da smo postali jedan narod, a dvije civilizacije. Nisam vam rekao ništa novo, što i sami ne znate. Možda te stvari jednostavno treba češće ponavljati i na njih upućivati, pa je, nadam se, i ovaj moj strip-album na tom tragu.

– Svijet Prvog snijega pripada bajkovito-mitskom, fantasy prostoru, a priča je ispričana i arhaičnim jezikom. Zašto ste za kršćansku priču izabrali upravo takav svijet i takav jezik, umjesto realističnijeg pristupa?

Volim fantasy i kreativnu slobodu koju taj žanr pruža: maštu bez granica, taj gotovo božanski koncept – ne u bogohulnom smislu, nego u samoj prilici da možeš stvoriti vlastiti svijet ni iz čega. Također volim arhetipske istine koje sve bajke i priče nose u sebi i koje su razumljive na svim jezicima.

Tako je zamišljen i album “Prvi snijeg”. Želio sam da čitatelj, kada otvori knjigu, ima dojam kao da je zakoračio u neku prastaru tavernu, sjeo pokraj vatre gdje lagano pijucka iz svoje krigle i u polumraku sluša barda dok pripovijeda svoju priču. Arhaični način pripovijedanja u offu i dijalozi koji su na istom tragu upravo slijede taj narativ.

Jasno mi je da takav “starinski” ili “poetični” način pripovijedanja od prosječnog čitatelja zahtijeva veću koncentraciju, no vjerujem da upravo u tome leži i njegova autentičnost. Često ponavljam da je strip za današnje vrijeme, posebno kada gledamo mlade, jako spor medij. Pa možda se netko od njih, mlađih ili starijih, nakon našeg razgovora odluči dati mu priliku. Samim time i malo usporiti, jer nismo stvoreni da čitav dan vozimo dvjesto na sat. Živimo prebrzo. Zbog te brzine ne uspijevamo istinski vidjeti i doživjeti sve ono lijepo oko nas. Kada usporiš, zastaneš nad knjigom, stripom, slikom, prirodom oko sebe; kada na koncu usporiš pred svojim bližnjim, možda ti se percepcija iz korijena promijeni.

Da skratim: sve što sam želio reći kroz priču moglo je biti izrečeno i u kontekstu nakon Prvog ili Drugog svjetskog rata, ili nakon Domovinskog rata, tj., u bilo kojoj povijesnoj stvarnosti. Pa kad je već tako, biram ono što mi je najdraže – izmaštani svijet.

Prvi snijeg. Foto: ljubaznošću Tomislava Košte
Prvi snijeg. Foto: ljubaznošću Tomislava Košte

– Prvi snijeg po sadržaju je eksplicitno kršćanski strip. I u Vašem su slikarstvu prisutni sakralni i vjerski motivi, pa se stječe dojam da Vam vjera i kršćanstvo predstavljaju nešto više od estetskog izraza. Kako osobno doživljavate vjeru?

Na vjeru gledam kao na ničim zasluženi dar. Poznajem sebe, moje slabosti i mane uvijek vrebaju iz prikrajka, povrh svih milosti koje od Boga primam. Zato je u sakramentima spas. Bez molitve, bez svete mise ne ide.

I slikanje sakralnih motiva jedna je vrsta molitve. Dok stvaram, imam vremena razmišljati i razgovarati s Bogom. To mi je puno pomoglo, pogotovo u teškim životnim trenucima, poput onog kada je jedno od naše djece dobilo tešku dijagnozu i kada nam se doslovnu u jednom danu život izokrenuo.

Puno mi je lakše kada sve ono loše izbacim iz sebe kroz neku kraću strip-priču ili sliku. Također, dok crtam ili slikam, u slušalicama mi najčešće sviraju gregorijanski korali ili pratim neki podcast vjerskog sadržaja, na hrvatskom ili engleskom.

– Zašto ste se baš kroz formu stripa odlučili ispričati kršćansku priču? Je li to bio umjetnički instinkt, želja za evangelizacijom, znatiželja, osjećaj odgovornosti pred Bogom ili nešto potpuno drugo?

Sve što ste naveli. U današnje vrijeme gotovo da i nema suvremenih priča koje nose snažan kršćanski pečat – i to ne vrijedi samo za strip. Vratit ću se na ono što sam ranije rekao: postkršćansko društvo, njegove norme, svjetonazori i relativizam apsolutno svega dominiraju i vladaju zapadnom civilizacijom.

Ovaj sam album radio duboko uvjeren u eshatološki kontekst vremena u kojem živimo. Da ne spojlamo previše onima koji će album tek pročitati, kraj, odnosno epilog priče, upućuje upravo na to.

Nisam prorok ni vidjelac, još manje svetac. Ali slušam, promatram i pokušavam razumjeti dane u kojima živimo. Vjerujem da svjedočimo posljednjim danima jednoga vremena koje se odreklo Boga, njegovih zakona i zapovijedi, koje su zauvijek iste, u svakom društvu i u svakoj civilizaciji. Istodobno vjerujem i da će neki od nas na ovoj zemlji dočekati neke nove dane, u kojima će svi slaviti Boga kao nikada prije.

Na tom tragu i ja stvaram, slikam i pišem, sa željom da moja djela budu dostojna tih novih dana, nakon što se raspadnu sve zablude i padne koprena s očiju društva koje je odavno izgubilo kompas.

Upravo sam se sjetio Gandalfa Bijelog koji je u drugom nastavku “Gospodara prstenova” ozdravio kralja Théodena od Rohana. Gujoslov mu je šaptao na uho svako zlo i pomračio mu um do te mjere da je kralj oslijepio. Gandalf skida koprenu s njegovih očiju, kralj progleda i nogom u stražnjicu izbaci Gujoslova, Sarumanova slugu, iz svojih dvora. Kralj je ozdravio, progledao, a s njime i čitavo kraljevstvo, spremno na borbu protiv sila tame. Ostavljam čitateljima da povuku paralele s današnjim vremenom.

– Kad sam otvorio Prvi snijeg, prvo što mi je upalo u oko jest da se doista radi o lijepim, oku ugodnim likovnim radovima u kojima se čitatelj može “izgubiti”, osobito u pejzažima i širim kadrovima. Koji su izvori i inspiracije Vašeg likovnog stila, osobito onoga koji koristite u Prvom snijegu? I je li izbor ljepote, u vremenu u kojem umjetnost nerijetko ciljano bježi od nje, za Vas i estetska i duhovna odluka?

Rekao bi moj kolega i prijatelj: “Sve što je lijepo nije nužno dobro. Ali sve što je dobro – lijepo je.” Složio bih se s time. Bog je lijep jer je dobar. Mi možemo biti lijepi, prema nekim sekularnim standardima današnje ljepote, ali ako smo daleko od Boga, nismo dobri. Onda to što smo lijepi baš i ne vrijedi mnogo. Vrijeme čini svoje i sutra ćemo, prema tim istim standardima, biti ružni.

Rekao bih da u svojim radovima – slikama, ilustracijama, stripovima – ponajprije želim naglasiti dobro. Zapravo, valjda to jedino i apostrofiram, pa i onda kada se dotičem teških tema i kada se dobro možda ne vidi na prvi pogled.

Kaže se i da je ljepota u oku promatrača. Samo, da se ponovno vratim na prethodni odgovor: što promatrač uopće vidi kao lijepo ako mu je koprena preko očiju? Gospa je rekla: “Lijepa sam jer ljubim.” Vidim li ja Gospinu ljepotu ako sam daleko od Boga?

Majstori koji su utjecali na mene u različitim fazama mojega rada i sazrijevanja jesu Rembrandt, Caravaggio, El Greco, Monet, Waterhouse, Leighton, Géricault… Od domaćih Bukovac, Račić, Jurkić, Mujadžić, Filakovac, a jedno kratko vrijeme Fatur i Mihanović, dok sam istraživao hiperrealizam. Od ilustratora tu su Frazetta, Jones, Wyeth… Od strip-crtača svi velikani franko-belgijske škole, Talijani, Španjolci, Argentinci… Da ne duljim, to su oni koji su mi prvi pali na pamet i od kojih sam najviše proučavao i učio zanat preko njihovih djela.

Tomislav Košta

Tomislav Košta. Foto: Privatna arhiva

– Kršćanstvo nije strano strip-umjetnosti: postoje biblijski stripovi, stripovi o kršćanskim osobama i svecima, a i Velika Biblija u stripu pronašla je velik broj čitatelja u Hrvatskoj. Zbog čega strip smatrate plodnim mjestom za prenošenje kršćanske poruke? Što strip možda može izraziti o vjeri drukčije od drugih oblika umjetnosti, poput filma, romana ili glazbe?

Da je strip kao umjetnost kod nas još uvijek zanemaren i omalovažavan kao kič, svima je poznato. Ja postavljam pitanje: kako jedna umjetnička forma sama po sebi može biti kič? Šund? Nešto za djecu? Ne može. Zato što ni druge umjetnosti – književnost, slikarstvo, glazba itd. – same po sebi to nisu.

Glazbena umjetnost sama po sebi nije ni remek-djelo ni šund. Pojedina djela unutar određene umjetnosti mogu biti remek-djela, prosjek ili šund. Tako u glazbi imate narodnjake s jedne strane, Vivaldija s druge, Pink Floyd s treće, gregorijanske napjeve, klapsku pismu s četvrte… Opet ostavljam čitateljima da sami razvrstaju u ladice kamo bi smjestili spomenute.

Ista je stvar sa stripom. Postoje odlični stripovi za djecu, zanatski, likovno i literarno vrhunski napravljeni. Postoje loše nacrtani i loše ispričani stripovi. Postoje i fenomenalno nacrtani, scenaristički vješto postavljeni stripovi, ali prepuni bogopsovki i eksplicitnog sadržaja.

Upravo kod ovog posljednjeg vraćam se na pitanje lijepoga i dobroga. Česta isprika kod takvih priča glasi: “Pa znaš, takav je život, autentično je, onako kako jest.” U redu, shvaćam tu poziciju. Ali se s njom ne slažem. Dužni smo težiti boljem. Radi se o odgovornosti pred Bogom. Umjetnost je uzvišena upravo zato što nam je talent stvaranja dao sam Bog. Onaj koji nas zove djecom, a mi njega Ocem. I kao svakom djetetu, normalno nam je i prirodno slijediti, oponašati Oca u onome što On radi. A Otac, kada radi – a radi neprestano – stvara u svoj svojoj dobroti: savršeno, uzvišeno i sveto. Jer je dobar, svet i uzvišen.

A onda mi, umjesto da talent koji nam je dao iskoristimo kako bismo mu se, ovako nesavršeni, u tom njegovu stvaranju što više približili, pristajemo pasti na najniže stvaralačke grane, koje potom slavimo i hvalimo na sva zvona. Jer bogopsovke u stripu, filmu ili glazbi, eksplicitne scene, nasilje… sve je to naš izbor. Nagrada je trenutačno tapšanje po ramenu – od društva koje je jako, jako, jako lijepo – dok ti vječna nagrada izmiče kroz prste.

Moje je polazište da se sva bol, sve rane, ožiljci, traume, bijes i zlo ovoga svijeta mogu izraziti mnogo suptilnije, plemenitije i kvalitetnije. I da čitatelja onda pogode mnogo snažnije. Za to treba truda i rada, treba zaroniti mnogo dublje.

Nažalost, svijet u kojem živimo, pa tako i mnogi umjetnici, kratkog su daha i plaše se dubina. Ali jedno im priznajem – jako su lijepi.

*”Prvi snijeg” Tomislava Košte možete nabaviti u striparnicama i knjižarama diljem Hrvatske